<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Onkološki pacijenti u Sarajevu razmišljaju da odustanu od liječenja: Ne ubija karcinom, ubija sistem

Ne možete nam pružiti ni ono što je u Evropi zastarjelo, a ne smijem ni da zamislim kad ćemo doći na nivo novijih lijekova.

14. maj 2024, 11:12

Kada je prije nekoliko godina krenula na pregled zbog upale pluća Amra Čamo iz Sarajeva otkrila je da ima karcinom dojke. To nije bilo jedino neprijatno saznanje koje joj je otežalo život. Ubrzo je saznala da joj poslodavac godinama nije uplaćivao doprinose za zdravstveno osiguranje što nije moguće po zakonu, ali je u praksi česta pojava.

Svih godina liječenja Amra nije mogla misliti o terapiji, oporavku i izliječenju. Ona je okupirana mislima o dostupnosti lijekova. Zbog nestašice citostatika na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu, priča nam, lijek nije primila mjesec i po. Terapija na slobodnom tržištu košta 540KM po dozi. Amra je propustila osam terapija jer nije imala novca.

“Ja i kad bih uložila u te terapije opet bi bar dvije morala preskočiti jer je rok za refundaciju 30 dana”, priča Amra u Buka podcastu.

Teško joj pada činjenica da onkološki pacijenti nisu prioritet u radu ni vlasti ni institucija.

“Teško je i fizički i psihički se nositi s ovim, prvo što su se mnogi od nas, pored dijagnoze, susreli sa gubitkom posla, raspadom braka… sve su to stresovi, a nama najmanji stres škodi”, kaže Amra.

Borba je duga i teška, a vlast je dodatno otežava i komplikuje. Zapravo, vlast ne dozvoljama oboljelima da se liječe i ozbiljno ugrožava njihovo zdravlje.

“Više sam provela vremena plačući jer ja sam prihvatila dijagnozu onakvu kakva jeste i krenula sam da se borim s tim, određene su mi te terapije i zračenja, ali vidim da ne ubija karcinom nego sistem i nečija neorganizovanost. U okolnim zemljama imaju naprednije lijekove, puno bolje terapije mi ovdje nemamo ni ono najjednostavnije za onkološke pacijente. Ne živimo u 19. vijeku pa da nam to zafali. Taj lijek meni produži život, ali ga nema. Ja ga nisam mogla imati”, priča nam Amra.

Lijek je, prema njenim informacijama konačno stigao, ali sada se mora konsultovati sa onkologom kada i kako da ga krene koristiti.

Dodaje da se pacijenti u Republici Srpskoj liječe bez problema i da je to znak da se lijek može nabaviti. Kad se hoće, naravno.

“Da nije tužno, bilo bi smiješno. Ipak smo mi jedna zemlja. Mi smo jedan narod. Možete funkcionisati, možete nabaviti samo je pitanje koliko ste organizovani, koliko ste zainteresovani i koliko želite učiniti. Ja pozdravljam ono što radi Respublika Srpska”, dodaje naša sagovornica.

Dok pacijenti čekaju na lijek, nadležni prebacuju krivicu jedni na druge. Kada se treba hvaliti svi preuzimaju zasluge, a kada se priča o odgovornosti svi kažu da nije do njih.

“Ne znam čija je krivica, zapravo znam – uprave Kliničkog centra, a sada s kakvim se oni problemima suočavaju nas ne treba da interesuje. Mi svoj život stvaljamo u njihove ruke i oni nam uskrate ono malo života onim zastarjelim lijekovima. Ne možete nam pružiti ni ono što je u Evropi zastarjelo, a ne smijem ni da zamislim kad ćemo doći na nivo novijih lijekova”, kaže Amra.

Priča nam da je osim citostatika nedostajalo i hormonalnih terapija. Sve to govori da o onkološkim pacijentima niko ne brine.

“Ja ne mogu u invalidsku penziju dok ne završim terapije, a kad ću završiti terapije kad nije problem u meni – problem mi nameće sistem”, priča Amra.

Sistem je kriv i što je omogućio da poslodavac nezakonito uplaćuje platu, ali ne i doprinose. Dok je čekala način da bude zdravstveno osigurana, što je na kraju bio otkaz i prijava na Zavod za zapošljavanje, rak je porastao sa 15 mm na 4,5 cm. Od tada, do danas, sistem nije prestao da joj otežava.

“Toliko me psihički počelo slamati da sam počela odustajati jer borim se protiv nevidljivog neprijateja, karcinom se opet može pojaviti, ali ne mojom krivicom. Razočarana sam u sistem”, dodaje Amra.

U razgovoru za Buku naglašava da je medicinsko osoblje krajnje korektno, krajnje brižno, ali uprava KCUS-a,  ZZO KS, ministarstvo ne rade svoj posao.

“U zadnje vrijeme zdravstveni sistem mi je više odmogao nego pomogao. Kad živiš u neizvjesnosti kad će stići lijek, koliko će lijeka stići. To je veoma teška borba. Operacija je najmanja borba, borba tek krene kad krene kemoterapija, kad ti počnu nokti otpadati, kad ustaneš ujutru i ne možeš na svoje noge stati i onda ti se desi nedostatak lijeka. I ljuta sam i tužna i razočarana. Da sam ja neodgovorna, da sam zapustila lijekove, ima i takvih koji odustaju od liječenja, ali je to problem nedodirljivih ljudi, nemaju sluha, a imaju toliki fond”, zaključuje Amra.

Kompletan intervju pogledajte u našem podcastu