Kada je prije nekoliko godina
krenula na pregled zbog upale pluća Amra Čamo iz Sarajeva otkrila je da ima
karcinom dojke. To nije bilo jedino neprijatno saznanje koje joj je otežalo
život. Ubrzo je saznala da joj poslodavac godinama nije uplaćivao doprinose za
zdravstveno osiguranje što nije moguće po zakonu, ali je u praksi česta pojava.
Svih godina liječenja Amra nije
mogla misliti o terapiji, oporavku i izliječenju. Ona je okupirana mislima o
dostupnosti lijekova. Zbog nestašice citostatika na Kliničkom centru
Univerziteta u Sarajevu, priča nam, lijek nije primila mjesec i po. Terapija na
slobodnom tržištu košta 540KM po dozi. Amra je propustila osam terapija jer
nije imala novca.
“Ja i kad bih uložila u te
terapije opet bi bar dvije morala preskočiti jer je rok za refundaciju 30 dana”,
priča Amra u Buka podcastu.
Teško joj pada činjenica da
onkološki pacijenti nisu prioritet u radu ni vlasti ni institucija.
“Teško je i fizički i psihički se
nositi s ovim, prvo što su se mnogi od nas, pored dijagnoze, susreli sa
gubitkom posla, raspadom braka… sve su to stresovi, a nama najmanji stres škodi”,
kaže Amra.
Borba je duga i teška, a vlast je
dodatno otežava i komplikuje. Zapravo, vlast ne dozvoljama oboljelima da se
liječe i ozbiljno ugrožava njihovo zdravlje.
“Više sam provela vremena plačući
jer ja sam prihvatila dijagnozu onakvu kakva jeste i krenula sam da se borim s
tim, određene su mi te terapije i zračenja, ali vidim da ne ubija karcinom nego
sistem i nečija neorganizovanost. U okolnim zemljama imaju naprednije lijekove,
puno bolje terapije mi ovdje nemamo ni ono najjednostavnije za onkološke
pacijente. Ne živimo u 19. vijeku pa da nam to zafali. Taj lijek meni produži
život, ali ga nema. Ja ga nisam mogla imati”, priča nam Amra.
Lijek je, prema njenim
informacijama konačno stigao, ali sada se mora konsultovati sa onkologom kada i
kako da ga krene koristiti.
Dodaje da se pacijenti u Republici Srpskoj liječe bez problema i da je to znak
da se lijek može nabaviti. Kad se hoće, naravno.
“Da nije tužno, bilo bi smiješno.
Ipak smo mi jedna zemlja. Mi smo jedan narod. Možete funkcionisati, možete
nabaviti samo je pitanje koliko ste organizovani, koliko ste zainteresovani i koliko
želite učiniti. Ja pozdravljam ono što radi Respublika Srpska”, dodaje naša
sagovornica.
Dok pacijenti čekaju na lijek,
nadležni prebacuju krivicu jedni na druge. Kada se treba hvaliti svi preuzimaju
zasluge, a kada se priča o odgovornosti svi kažu da nije do njih.
“Ne znam čija je krivica, zapravo
znam – uprave Kliničkog centra, a sada s kakvim se oni problemima suočavaju nas
ne treba da interesuje. Mi svoj život stvaljamo u njihove ruke i oni nam
uskrate ono malo života onim zastarjelim lijekovima. Ne možete nam pružiti ni
ono što je u Evropi zastarjelo, a ne smijem ni da zamislim kad ćemo doći na
nivo novijih lijekova”, kaže Amra.
Priča nam da je osim citostatika
nedostajalo i hormonalnih terapija. Sve to govori da o onkološkim pacijentima
niko ne brine.
“Ja ne mogu u invalidsku penziju
dok ne završim terapije, a kad ću završiti terapije kad nije problem u meni –
problem mi nameće sistem”, priča Amra.
Sistem je kriv i što je omogućio
da poslodavac nezakonito uplaćuje platu, ali ne i doprinose. Dok je čekala
način da bude zdravstveno osigurana, što je na kraju bio otkaz i prijava na
Zavod za zapošljavanje, rak je porastao sa 15 mm na 4,5 cm. Od tada, do danas,
sistem nije prestao da joj otežava.
“Toliko me psihički počelo slamati
da sam počela odustajati jer borim se protiv nevidljivog neprijateja, karcinom
se opet može pojaviti, ali ne mojom krivicom. Razočarana sam u sistem”, dodaje
Amra.
U razgovoru za Buku naglašava da
je medicinsko osoblje krajnje korektno, krajnje brižno, ali uprava KCUS-a, ZZO KS, ministarstvo ne rade svoj posao.
“U zadnje vrijeme zdravstveni
sistem mi je više odmogao nego pomogao. Kad živiš u neizvjesnosti kad će stići
lijek, koliko će lijeka stići. To je veoma teška borba. Operacija je najmanja
borba, borba tek krene kad krene kemoterapija, kad ti počnu nokti otpadati, kad
ustaneš ujutru i ne možeš na svoje noge stati i onda ti se desi nedostatak
lijeka. I ljuta sam i tužna i razočarana. Da sam ja neodgovorna, da sam
zapustila lijekove, ima i takvih koji odustaju od liječenja, ali je to problem
nedodirljivih ljudi, nemaju sluha, a imaju toliki fond”, zaključuje Amra.
Kompletan intervju pogledajte u
našem podcastu.