Nakon samoubistva 14-godišnjeg dječaka Mahira Rakovca problem međuvršnjačkog nasilja došao je u žižu javnosti. Iako je ovaj problem već duže vrijeme prisutan u našem društvu u njemu se ranije nije dovoljno pričalo. Nesretan slučaj koji se desio u Sarajevu došao je kao “šamar” za sve neispisane priče o ovom problemu, za sve teme koje smo zanemarili jer možda nisu bile dovoljno interesantne. Međuvršnjačko nasilje je gorući problem koji se ne smije zanemariti.
O problemu međuvršnjačkog nasilja za BUKU razgovaramo sa dr Nada Grahovac, Ombudsmanom za djecu RS. Ona govori o tome zašto djeca šute o problemu međuvršnjačkog nasilja, kako na vrijeme adekvatno djelovati i spriječiti ovaj gorući društveni problem.
Nada Grahovac, Ombudsman za djecu RS ističe da svako dijete ima pravo na zaštitu od svakog oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja i ne postoji ni jedan razlog zbog kojeg bi dijete trpilo nasilno ponašanje od bilo koga, niti i jedan razlog kojim se može pravdati izostanak reakcije odraslih u preduzimanju mjera u zaštiti djeteta.
“Nažalost, društvo još uvijek nije svjesno ni prisutnosti problema niti njegovih posljedica na dijete i njegov razvoj. Osnovni problem je ignorisanje problema. Jedan broj škola krajnje odgovorno pristupa prepoznavanju nasilnog ponašanja djece, prepoznavanju djece žrtava nasilja, ima dobru saradnju sa roditeljima, u potpunosti primjenjuju Protokol o postupanju u slučaju vršnjačkog nasilja kao i Protokol o nasilju nad djecom, vode urednu evidenciju o svakom pojedinačnom slučaju vršnjačkog nasilja i mjerama koje su s tim u vezi preduzeli. Jedan broj škola zbog nerazumijevanja problema ili politike nezamjeranja ne vidi problem, navode da su djeca uvijek to radila i da je to sastavni dio njihovog odrastanja, i da svaki prijavljen slučaj negativno utiče na ugled škole”, kaže za BUKU Nada Grahovac.
Ona ističe da se odnos prema prisutnom problemu vršnjačkog nasilja mora mijenjati na način da je dobra ona škola koja problem prepozna na vrijeme i koja traži adekvatna rješenja za njegovo rješavanje zajedno sa roditeljima i sa djecom.
“Ako se ima u vidu sama definicija vršnjačkog nasilja koja kaže da je to svako nasilno ponašanje usmjereno na djecu od strane njihovih vršnjaka, koje je učinjeno sa namjerom povređivanja, i ponavljanje istog obrasca sa namjerom da se drugi povrijedi, ponizi, da mu se nanese bol, onda je jasno da svako prisustvo takvog ponašanja među djecom, traži da na vrijeme bude prepoznato i ozbiljno shvaćeno, da bi se moglo pravilno reagovati”, ističe ona.
DJECA ĆUTE, JER SE BOJE
Grahovac Nada ističe da pravilno djelovanje u ovakvoj situaciji mora tražiti uzroke takvog ponašanja i na njih se mora reagovati da bi se spriječilo dalje nasilno ponašanje.
“Stručnjaci upozoravaju da djeca počinioci imaju problem nesigurnosti u vlastite vrijednosti, traže pažnju, ne tolerišu drugačije, uzimaju sebi za pravo da zavode red i to rade na način da drugu djecu omalovažavaju, ponižavaju, maltretiraju, vrijeđaju. Ako takvo ponašanje ne prepoznamo na vrijeme, ako problem zanemari i porodica i škola, ako očekujemo da to neko drugi riješi ili da se problem sam riješi, mi u stvari podstičemo takvo ponašanje kod djece, i oni nastavljaju takvo ponašanje jer odrasli to tolerišu. Osnovni problem je da smo reagovali i kad nismo reagovali, jer djeca iz reakcije odraslih, na njihova određena ponašanja određuju granice do kojih mogu ići”, ističe naša sagovornica.
Grahovac N. dodaje da dijete žrtva rijetko prijavljuje nasilje.
“O nasilju koje trpe, djeca još uvijek ćute, boje se da će dodatno iskomplikovati problem, boje se posljedica za sebe i svoju porodicu, boje se da im se neće vjerovati, da neće dobiti potrebnu podršku i pomoć, ucjenjuju ih, stide se onog što im se dešava. Jedni se povlače u sebe i čekaju da se problem sam riješi, drugi problem rješavaju na isti način i na nasilje odgovaraju nasiljem. Poseban problem je da je među učenicima i sve prisutnije psihičko nasilje, koje se teže prepoznaje i prijavljuje, a posljedice na razvoj djeteta mogu biti i mnogo teže. Stalno ponižavanje, omalovažavanje, korištenje pogrdnih imena, ismijavanje djetetovog izgleda ili osobina, zastrašivanje djeteta, ucjenjivanje i sl. dugotrajno ostavlja posljedice na mentalni i emocionalni razvoj djeteta”, ističe Grahovac Nada.
Ombudsman za djecu RS ističe da svako nasilje nad djecom ozbiljno ugrožava njihov razvoj i odrastanje jer posljedice mogu biti vrlo teške i dugotrajne – promjena raspoloženja, promjene u ponašanju-pretjerana agresivnost ili potpuno povlačenje, noćne more, strahovi, izolovanost, poremećaji u ishrani, u spavanju, problemi u učenju, izostanak iz škole, bježanje od kuće, problemi u komunikaciji, manjak samopouzdanja, odrastanje sa osjećanjem da ne vrijede dovoljno, nesigurnost, neprihvatljivo ponašanje kada svojim ponašanjem ugrožavaju sami sebe ali i druge, usvajanje modela nasilnog ponašanja; a u takvim situacijama su najčešće sami, povrijeđeni i poniženi jer se boje i stide da govore o onome što im se dešava.
“Ali kada o tome i ne govore, djeca nam svojim ponašanjem šalju poruku da imaju problem. Za rješavanje problema vršnjačkog nasilja od ključnog je značaja saradnja škole i roditelja. Škola mora preuzeti odgovornost i zaštititi djecu od svakog oblika nasilja u školi, rješavanje svakog slučaja mora imati individualni pristup, za svaki se moraju tražiti uzroci, u svakom slučaju mora se obaviti razgovor i sa roditeljima i sa djecom, i tražiti adekvatna rješenja da se pomogne djetetu žrtvi u ublažavanju posljedica učinjenog koliko god je to moguće, ali i da se odgovarajućim mjerama počinilac spriječi u daljem nasilnom ponašanju”, kaže ona.
NEMA OPRAVDANJA ZA IZOSTANAK REAKCIJE
Dodaje da se sistemskim mjerama stvari moraju mijenjati na način da je škola prvo vaspitna a onda i obrazovna ustanova, da ne postoji ni jedan razlog kojim se može pravdati izostanak reakcije u situaciji kada je dijete žrtva bilo kojeg oblika nasilnog ponašanja i da je po zakonu direktor škole odgovoran za ostvarivanje prava djece i njihovu zaštitu u vaspitno-obrazovnoj ustanovi.
Iz ove Institucije podsjećaju da su na inicijativu Ombudsmana za djecu potpisani protokoli o postupanju koji jasno definišu procedure postupanja nadležnih u svim slučajevima prijave ili saznanja da je dijete izloženo nekom obliku nasilja, programi prevencije nasilja nad djecom i među djecom su sastavni dio školskog programa, u školama su angažovani psiholozi, imenovani koordinatori, ono na čemu dalje insistiraju je jačanje mehanizama kontrole i njihove odgovornosti i obavezi resornog ministarstva na izradi godišnjih izvještaja o prisutnosti i problemu vršnjačkog nasilja.
“Zaštita djece od različitih oblika nasilja, zlostavljanja i zanemarivanja pravo je djeteta garantovano Konvencijom, i istovremeno je od ključnog značaja za ostvarivanje svih drugih prava iz Konvencije. Time je odgovornost svih subjekata zaštite veća”, zaključuje Ombudsman za djecu Nada Grahovac.