U Narodnom pozorištu Sarajevo u nedjelju 7. septembra u okviru Sarajevo Festa biće izvedena predstava „Inkubator“. Ovaj komad Slovenskog mladinskog gledališča Ljubljana pod rediteljskom palicom Olivera Frljića govori donosi priču o okrutnosti rata u Pojasau Gaze s posebnim aspektom na uslove u bolnicama.
Predstava je potaknuta vijestima, objavljenim na početku sukoba, da prijevremeno rođene bebe umiru nakon što su im inkubatori prestali raditi kada je bolnici nestala struja, što je predstavljeno kao krajnji front.” Natasha Tripney, “Krik iz tame”.
O predstavi, slobodi, odnosu društva prema liberalnoj umjetnosti, miješanju crkve u svetovna i umjetnička pitanja u Buka intervjuu smo razgovarali sa Oliverom Frljićem.
Frljić je jedan od najkontroverznijih reditelja u Evropi. On hrabro, jasno i precizno provocira istinu evropskih društava koja i na ne viđeno, u strahu od samorefleksije, napadaju djela Olivera Frljića.
BUKA: Večeras će se u sklopu Sarajevo Festa igrati Vaša predstava “Inkubator”, gdje će publika kroz pozorišnu umjetnost doživjeti okrutnost rata u Gazi, graditi empatiju sa majkama čija su djeca u bolnicama bez struje i osnovnih uslova. Koliko je važno širiti tu stvarnost rata o kojem se u početku u svijetu skoro nikako nije govorilo?
Džaba nam svijest, kad još uvijek nema nikakve političke akcije da se ovo suludo ubijanje zaustavi. Umjetnici vole vjerovati da njihove predstave bude uspavanu društvenu savjest ili ne znam što, ali mi smo poprilično irelevantni u ovom svijetu. Drugi oblik laganja samih sebe je ona čuvena floskuletina koja kaže da, ako se samo jedna osoba u publici nakon odgledane predstave promijenila, onda sve to što radimo ima smisla. Moje rad u kazalištu je način da u ovom današnjem svijetu ne dignem ruku sam na sebe jer se osjećam toliko nemoćno. Ali pokušat ću o toj nemoći govoriti malo kasnije.
BUKA: Kako je tekao proces pripreme za predstavu, da li ste sva znanja o stanju, karaktere likova… tražili iz medijskih izvještaja ili ste upoznali i ljude koji su prošli strahote rata u Gazi?
Poznajem i surađujem s dosta ljudi koji su iz Palestine i razgovarali smo o aparthejdu kojem su bili izloženi od rođenja, puno prije ovog sukoba. Jer, nemojmo se praviti naivni, sve ovo što gledamo sa svoje sigurne udaljenosti nije od jučer. Dehumanizacija Palestinaca traje već desteljećima. Pogledajte samo javno dostupne brojke – koliko je godišnje ovih ljudi ubijano ili zatvarano u godinama koji su prethodili ovom sukobu. Nasilna kolonizacija, otimanje zemlje, konstantno ponižavanje i činjenica da se cijeli jedan narod apriori vidi kao teroristički – djeca uključena – nešto je bez presedana. Za sve vrijedi presumpcija nevinosti, jedino za Palestince presumpcija krivnje. Sadašnje vodstvo Izraela vidi puku egzistenciju ovih ljudi kao zločin koji treba biti kažnjen. Glumci s kojima radim u Gorkom, koji su sa Zapadne obale, pričali su mi o svakodnevnim poniženjima koje prolaze na kontrolnim punktovima gdje su uz puške uperene u njih, i objekti digitalnog nadzora tehnologijama koje spremno na raspolaganje stavljaju tehnološki giganti, od kojih će neki uskoro pohoditi i Sarajevo u okviru simpozija Kiss the Future. Palestinci su postali labaratorijski zamorci na kojima se testiraju različite tehnologije in vivo koje će se kasnije prodavati na civilnim tržištima ili vojno-industrijskom kompleksu kako bi negdje drugdje ubijanje bilo još učinkovitije i s manje troškova. Slogan tih kompanija mogao bi biti: „Uložite danas, ubijte jeftinije sutra!” A giganti vojne industrije su isto tako dobili vrlo lukrativno tržište i laboratorij za isprobavanje različitog, dosad u stvarnim uvjetima rata netestiranog oružja. Ali budimo iskreni – i Palestinci su dobili nešto: pakao na zemlji.
BUKA: Kako na Vas utiču ljudske sudbine poput sudbina djece, žena, ali svih stanovnika Palestine? Da li vremenom postanete otporniji ili ranjiviji, osjećate li se nekad nemoćno kao ja dok gledate genocid pred “svojim očima”, uživo?
I prije sam se borio s depresijom, ali osjećaj nemoći koji trenutno imam nije bio nikada tako dubok. Ovaj rat permanentno šalje jednu subliminalnu poruku: što god, kao pojedinac, pokušao, ništa se neće promijeniti. Karakteristika ratova je, osim ubijanja ljudi, i ubijanje otpora ratovima i sustavno induciraju anksioznosnosti i depresiju i kod onih koji njima nisu direktno pogođeni. Naravno da je moja depresija smiješna u poređenju s onim što prolazi netko kome je u Gazi pobijena cijela familija pred očima ili dijete kojem su morali biti amputirani udovi.
BUKA: U Benkovcu niste dobrodošli, tačnije oni koji koji su se zalagali da se otkažu Vaše predstave kažu da su one nedobrodošle. Zašto su Vaše predstave problem, šta je to, iz Vaše perspektive, toliko nekonvencionalno, provokativno?
Što se tiče mojih predstava, odavno je prestalo važno što su one, o čemu su ili kako izgledaju. Poručeno mi je da u Benkovac ne dolazim, iako već 9 godina ne živim u Hrvatskoj, niti sam planirao tamo biti. Ali vjerujem da bi pojedinci bili najsretniji da me mogu nesankcionirano ubiti. Jer to po svemu sudeći njihova ideja „slobode” za koju su se navodno borili – da jedan dio društva može bez ikakvih posljedica terorizirati ili – zašto ne – eksterminirati sve ono s čim se ne slažu: od knjiga, predstava, festivala, do pojedinaca.
BUKA: Vaša predstava “Vaše nasilje, naše nasilje” izazvala je kontroverze u više zemalja. Možemo li govoriti o tome šta je to vaše a šta njihovo nasilje?
„Vaše nasilje i naše nasilje”, osim što je govorila o odnosu subjektivnog i strukturalnog nasilja, distinkcija koju velika većina ljudi koji žive na Zapadu, zahvaljujući sutavnom političkom onepismenjavanju, ne može nikako pojmiti, ironijski je anticipirala i sve nasilje kojem će sama predstava postati meta. A njega – hvala bogu – nije nedostajalo. Ona je ujedinila političku glupost različith nacionalnih i vjerskih predznaka i taj njezin ekumenizam jedan od njezinih ciničkih efekata – prokazivanje da iza različitih ideoloških maski stoji ista netolerancija kojoj ne treba puno da posegne za realnim fizičkim nasiljem. Ako bečka malograđanština, Kerum, fašisti iz Brna, zagrebačka građanska publika, kvaziliberalna Rijeka, hiperliberalni Berlin, državni tužitelj iz Bydgoszcza i veliki dio mojih dojučerašnjih prijatelja mogu stati zajedno u napadu na nju, onda bih rekao da tu nekog vraga ima.
BUKA: Da li mislite da vi vrijeđate publiku tananog srca ili baš ta publika vrijeđa Vas zbog uskih mogućnosti sagledavanja okrutne svakodnevnice?
Prije gledanja mojih predstava, tananim srcima bih predložio posjet kardiologu. Ali tanana srca u pravilu ne gledaju moje predstave jer one znaju na neviđeno što te predstave jesu. A što se tiče ovoga da li me njihovi intelektualni limiti vrijeđaju – ne. Mislim da u jednom demokratskom društvu glupost treba imati pravo na svoju egzistenciju. Što bismo, zaboga, bez gluposti? Zamislite da su na ovom svijetu svi ljudi dovoljno inteligentni da razumiju pojmove tolerancije, različitosti i drugosti? Na što bi to ličilo?
BUKA: Crkva je više puta nazivala vaša djela uvredom, blasfemijom i slično. Je li licemjerno da crkva ocjenjuje i osuđuje sadržaje pozorišnih predstava, a ćuti na kriminal, korupciju, nasilje, dekadenciju javnog morala…
Ne. Ja mislim da bi crkvi trebalo vratiti pravo da bude vrhovni arbitar u pitanjima umjetnosti, ali i puno drugih stvari, prava koja je crkva, nažalost, izgubila. Predlažem da se uvede zakonsko pravo svećenicima da promatraju parove dok imaju seksualni akt i interveniraju ako se isti provodi u neprokreativne svrhe. Ne bi bilo loše vratiti ni praksu spaljivanja heretika i knjiga jer vidite što se sve počelo misliti i pisati otkako je crkva izgubila svoje prerogative.
BUKA: Da li nekada, zbog svega što izazivaju Vaša umjetnička djela, pomislite da nešto uradite drugačije? Odnosno, posjećuje li Vas u momentima umjetničke kreativnosti, planiranja projekata i odabira tekstova… samocenzura?
Znam da neće biti najdirektnije odgovor na vaše pitanje, ali ovaj bih intervju završio s dva stiha KUD Idijota. Jedan glasi: „Hoćemo cenzuru!”, a drugi: „Glupost je neuništiva!”