Prema zvaničnim podacima VSTV BiH u periodu
od 2021.-2022. godine evidentirano je devetnaest slučajeva ubistava žena. Porast
femicida posebno je zapažen posljednjih godina.
To, kaže u intervjuu za BUKU Aneta Zrnić,
diplomirana pravnica koja je pokrenula blog “Nasilje Šta i kako”, jasno ukazuje
na samo jedan zaključak – da je potrebna bolja zaštita u pogledu postupka
ostvarivanja zaštite žrtava nasilja u porodici.
Nudi li bolju zaštitu nacrt novog Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama Republike
Srpske, koji je nedavno usvojen u Narodnoj skupštini Republike Srpske je pitanje kojim smo započeli razgovor.
Zrnić kaže da je predlagač zakona dodao nove odredbe o
suzbijanju nasilja prema ženama, što je dovelo do proširenja naziva u odnosu na
naziv zakona koji je sada na snazi.
“Činjenica da je ovim nacrtom zakona prvi
put obuhvaćen i femicid pokazuje da je predlagač prepoznao opasnost nasilja
prema ženama, da postoji istinska namjera da se spriječi nasilje prema ženama,
a posebno femicid. U odnosu na sadašnji Zakon o zaštiti od
nasilja u porodici, u nacrtu novog zakona se predlažu novi pravni instituti,
nove zaštitne mjere, postupci koji bi trebalo da omoguće bržu i sigurniju
zaštitu od nasilja u porodici i prema ženama. U postupku javne rasprave na
nacrt zakona, vjerovatno će doći i do novih prijedloga, što sve daje nadu da će
se dosljednom primjenom istog poboljšati zaštita od nasilja u porodici. Najvažnija
promjena bila bi dosljedna primjena zakona u praksi. Moja primjedba je na Član 91, koji reguliše
sankcije za nepostupanje po izrečenim mjerama, odnosno da će lice koje prekrši
hitne mjere zaštite i zaštitne mjere koje mu je sud odredio biti kažnjeno u
skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje oblast krivičnog zakonodavstva.
Smatram da predložena odredba ne omogućava adekvatnu zaštitu žene dok traje
postupak za izricanje kazne, a sama činjenica da je prekršena sudska zaštitna
mjera govori da nasilnik neće prestati sa nasiljem. Ova mjera bila bi djelotvornija
ako bi se prekršiocu obavezno odredio pritvor i da to bude izričito navedeno u
ovoj odredbi.”
Nažalost,
pokazalo se da je gotovo svaka žrtva femicida ranije bila poznata policiji kao
žrtva nasilja u porodici?
Većina nasilnika je imala izrečene zaštitne
mjere zabrane prilaska žrtvi koje su prekršili. To nam pokazuje da mjera
zabrane prilaska žrtvi nema efekta na nasilnika, naprotiv, doživljava je kao izazov
da je prekrši.
Jasno je da mjere zabrane prilaska žrtvi nemaju
efekat koji se od njih očekuje, a to znači da nisu djelotvorne, zbog čega je
potrebno da budu zamijenjene efikasnijim mjerama, poput obaveznog pritvora
nasilnika odmah po prvom kršenju mjere zabrana prilaska žrtvi. Važno je da
nasilnik osjeti gubitak slobode kao posljedicu svog ponašanja, da osjeti
sankciju i moć autoriteta države na vlastitoj koži. Poznato je da nasilnici ne
poštuju autoritete.
Najčešće se radi o osobama koje imaju
poremećaj ličnosti, na koje mjere zabrane ne utiču, jer nemaju svijest o
posljedicama svojih djela. Mjera zaštite žrtve treba da bude prilagođena
svijesti nasilnika, a ne svijesti socijalizovane osobe. Socijalizovana osoba će
ispoštovati zabranu, dok osoba sa poremećajem ličnosti neće. Poznato je da je kršenje
pravila način života nasilnika. Praksa je pokazala da su nakon izricanja mjere
zabrane prilaska žrtvi nasilnici uglavnom prekršili zabranu više puta, usmrtili
žrtvu, a često i sebe.
Inženjerska komora Federacije BiH,
predložila je institucijama da se u prevenciju nasilja nad ženama od bračnog
ili izvanbračnog partnera hitno uvedu prenosivi uzbunjivači u obliku sata,
narukvice ili privjeska, gdje se pritiskom na dugme šalje obavješetenje
policiji da je štićena osoba tj. žena ugrožena. Da li je po Vama ovo dobro rješenje?
U većini slučajeva izrečene mjere zabrane
prilaska žrtvi mjera je prekršena, tako da bi ovaj prijedlog bio odlično
rješenje i sigurno bi pokazao bolje efekte. Žena bi se osjećala sigurnijom u svom
svakodnevnom životu, a brža intervencija nadležnih mogla bi da spriječi najgori
fatalni ishod. Prijedlog inženjerske komore da se nabave narukvice koje šalju
obavještenje policiji da je štićena osoba ugrožena, pokazuje da je nasilje
toliko prisutno u našem svakodnevnom životu da su građani aktivno počeli da
učestvuju predlažući nova rješenja.
Šta
se dešava kada žene, žrtve nasilja odluče da izađu iz nasilne zajednice, odnosno
koji su to sve propusti u sistemu?
Kada odluči ili, bolje rečeno, kada uspije da
napusti nasilnika, žrtvu čeka borba prije svega za svoj život i život djece
ukoliko ih ima sa nasilnikom. To ne bi trebalo da se dešava, naprotiv, onoga
trenutka kada žrtva napusti nasilnika, trebala bi da bude sigurna, a mjere
zaštite takve da pružaju sigurnost i zaštitu. Žrtva najčešće napušta nasilnika u
posljednjem trenutku kada nasilje eskalira. Upravo taj podatak da žrtva napušta
nasilnika u najopasnijem trenutku, otežava i sve ostale postupke koji čekaju i
žrtvu, a i sistem zaštite. Žrtvu nasilja čekaju druge borbe, prvenstveno
egzistencijalne prirode, ali i institucionalne kao što su razvod braka i
postupci po prijavi za nasilje, a ukoliko ima maloljetnu djecu sa nasilnikom
čekaju je i postupci ispred CZSR, koji mogu trajati godinama. Žrtva se nalazi u
stanju ranjivosti, a nerijetko je čeka manjak podrške, vrlo često i od strane
primarne porodice.
Najvažniji propusti u sistemu zaštite
žrtava nasilja u porodici odnose se na nedostatak odgovornosti službenih lica
na procesuiranju slučajeva nasilja u porodici i blage kazne. S druge strane, sadašnjim
Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici predviđena je novčana kazna od 300 KM
do 900 KM za prekršaj građaninu koji ne prijavi nasilje u porodici. Na
društvenim mrežama, nakon ubistva žrtve, često možemo da vidimo komentare
poznanika, radnih kolega, prijatelja koji se opraštaju od žrtve uz poruke u
kojima navode da su znali šta proživljava. Da li su te osobe prijavile nasilje
u porodici, za koje su očigledno imali saznanja ili nisu ? Kada bi za isti slučaj
nasilja u porodici stiglo više prijava od strane različitih osoba službenom
licu, vršio bi se dodatni pritisak da se ozbiljnije radi na slučaju. Žrtva se
ne bi sama borila protiv nasilnika, što je najčešći slučaj. Nama nedostaje
kolektivna društvena odgovornost.
A
šta se obično dešava sa nasilnicima?
Poznato je da se žrtva smješta u sigurnu
kuću, a nasilnik ostaje da živi u stambenom prostoru, koji je ponekad i u zajedničkom
vlasništvu. Vrlo je često osvetničko ponašanje nasilnika nakon napuštanja, koje
poprima različite oblike. Iz toga možemo vidjeti da nasilje često ne prestaje
sa napuštanjem nasilnika, već se nastavlja. Koji je novi oblik maltretiranja
zavisi od psihopatologije nasilnika, da li sa njim žrtva ima maloljetnu ili odraslu
djecu, zajedničku imovinu. Najćešći primjer je podnošenje prijava za zanemarivanje
i nasilje prema djeci, koje su lažne i imaju za cilj diskreditovanje žrtve kao
majke, kao i opterećenje novim postupcima. Poznato je da nasilnik prijavljuje i
optužuje žrtvu tek nakon napuštanja, a institucije koristi kao sredstvo putem
kojeg nastavlja nasilje.
Takva ponašanja nasilnika sankcionisana su
zakonom, ali mali broj prijava za uznemiravanje i lažno prijavljivanje pokazuje
da ih institucije nedovoljno prepoznaju. Osnovni sud u Banjoj Luci izrekao je samo
dvije zabrane uznemiravanja ili uhođenja osobe izložene nasilju u periodu od
2021- 2022. godine, što je poražavajuće.