Jedna od gošći nedavno završenog Otvorenog univerziteta u Sarajevu bila je i dr Nina Power, profesorica filozofije na Roehampton univerzitetu u Velikoj Britaniji. Dr Power je, između ostalog, autorica knjige “Jednodimenzionalna žena”, a piše i za veliki broj britanskih novina i časopisa, kao što su New Statesmen, The Guardian i drugi. Sa njom smo razgovarali o najvećim izazovima savremenog feminizma.
Vaša knjiga “Jednodimenzionalna žena” počinje rečenicom „Gdje su nestale sve te interesantne žene?“. Ko su one bile? Koji su vaši kriteriji i ima li danas ipak žena koje ih zadovoljavaju?
Ta rečenica je neka vrsta provokacije. Naravno da ne mislim bukvalno da danas nema “interesantnih” žena, već prije da su se politički i kulturni horizonti unutar kojih se “žena” definiše suzili do tačke kada je teško vidjeti gdje bi one mogle biti i ko su one – sve ono interesantno što žene rade obično se skriva ili ignoriše. Jednodimenzionalna slika žene nameće se od strane kulture koja je odlučna da ženu prikaže kao jednu određenu stvar i ništa mimo toga (u vrijeme kada sam pisala knjigu, prije globalne ekonomske krize, žene su bile prekomjerno predstavljane kao dobri radnici u uslužnim granama, dobri potrošači, a feminizam se često svodio na jednostavna pitanja kupovne moći i s tim u vezi kupljenog samopouzdanja). Ono što sam ja htjela jeste da se više fokusiram na revolucionarne žene, na žene koje se suprotstavljaju takvom sistemu rada, na žene koje razbijaju tu jednodimenzionalnu kulturu. Njih je mnogo, više nego ikad.
U feminizmu ima dosta kontroverzi, paradoksa, nekompatibilnosti…Može li postojati konsenzus o feminizmu? Kada bi mogli govoriti u ime svih žena, šta bi bilo najvažnije da se kaže?
Ne bi imalo mnogo smisla govoriti u ime “svih žena”, naročito zato što je, na neki način, upravo to ono što redukcionistička kapitalističko-potrošačka kultura pokušava učiniti (idealna žena, mlada, bijela, itd.). Nasuprot tome, svaki koristan feminizam bi prije svega prepoznao da je nemoguće govoriti “u nečije ime” i prepoznao bi na koje sve načine razne politike imaju kontrolu nad ženama . Kada ljudi širom svijeta shvate da postoje stvarne sličnosti i obrasci u kontroli nad ženama , prepoznaju nasilje nad njima kao grupom, onda može biti solidarnosti i međunarodne akcije. Feminizam u tom smislu nije postizanje konsunzusa, već sposobnost da prepoznajemo i slušamo i ignorišemo masu gluposti koje nas u tome ometaju!
Jedno od osjetljivih pitanja u našim društvima jeste “spašavanje žena koje ne žele da ih se spašava”, bilo da se radi o domaćicama koje su zadovoljne svojom ulogom, o muslimankama koje nose hidžab i kažu da je to njihov izbor i njihovo vjersko pravo, o zlostavljanoj žena koja voli i oprašta svom nasilnom muškarcu itd. Kada je koncept “ugnjetavane žene” problematičan? Gdje je ta linija između “oslobađanja” nekoga i narušavanje njihove “slobode da biraju” kako žele da žive?
Mislim da je jedna od ključnih stvari prepoznati ko govori da je ta grupa žena “ugnjetavana” – ako je to vlada koja kaže da treba bombardovati Bliski Istok da bi se “oslobodile ugnjetavane” žene od islama, ili vlade koje govore da treba zabraniti hidžab jer je on simbol ugnjetavanja, onda treba da budemo veoma sumnjičavi. Ako žene same kritikuju religijske konvencije – bilo koje religije – onda je situacija drugačija. Što se tiče nasilja u porodici, mislim da je sve jasnije da postoje određene situacije u kojima dolazi do fizičkog i psihičkog zlostavljanja i prisilne socijalne i ekonomske zavisnosti, a koje mi kao društvo kolektivno prepoznajemo kao neprihvatljive. Potrebna je jaka mreža podrške ljudima koji treba i žele da izađu iz takvih situacija – međutim, vlade smanjuju izdvajanja za takvu vrstu podrške pod izgovorom “štednje”, prisiljavajući ljude da ostanu u opasnim situacijama. Retorika izbora je značajno osiromašena kada pravog izbora zapravo i nema.
Kažete nostalgično da je feminizam nekada rađao nove misli i nove načine življenja? Zašto to više nije tako i koje su najvažnije bitke savremenog feminizma?
Kada sam pisala knjigu, bila sam mnogo manje optimistična nego danas. U tom trenutku se činilo kao da je politički feminizam zamijenjen mejnstrim potrošačkom verzijom koju sam opisala u knjizi. Ali danas, stvari su daleko interesantnije: Mislim da su se neke od temeljnih ideja ranijeg feminizma vratile, ali bez onog besmislenog tereta (debata o esencijalizmu, o tome ko se “računa” kao žena itd.), i sada smo u politički eksplozivnom trenutku u kojem se zahtjevi feminizma udružuju sa LGBTQ politikom, a feminizam i antirasizam se daleko više otvoreno diskutuju i praktikuju – naravno, za mnoge je to oduvijek bila jedna te ista borba, ali mislim da su veoma dugo one razdvajane od strane mejnstrim kulture koja je htjela da napravi podjele koje (očigledno) sputavaju revolucionarni napredak.
Šta bi bio “bolji način življenja” nasuprot fem-kapitalizmu, potrošačkom feminizmu i drugim stranputicama i zloupotrebama prvobitne ideje feminizma? Kako bi jedna “prosvijetljena žena” trebalo da živi svoj život?
Ja sam lično mnogo više politički aktivna otkada sam napisala knjigu. Mislim da samo u praksi i akciji možete vidjeti kako je feminizam koristan za razmišljanje o tome kako svijet funkcioniše i šta nije u redu s njim – način na koji svijet reaguje na vas takođe onda određuje vaš feminizam. Nadam se da sam naučila dosta u odnosu na period prije pet godina, a to je uglavnom kroz aktivizam. Mislim da me aktivizam spasio od vlastitog cinizma, mada ne mogu reći da to nije bilo jednako bolno. Mislim da ne postoji jedan dobar način da živite – nekada vas prosto stvari povuku i počnete da se borite.
Razgovarala Milica Plavšić