Nevena Anđelića svi koji pamte Omladinski program zapamtili su kao jednog od urednika i voditelja ove kultne emisije predratnog Radio Sarajeva. Sarajevo je napustio 1993. godine došavši u London da bi godinu dana kasnije upisao postdiplomske studije iz oblasti savremenih evropskih studija na Univerzitetu Sussex. Tu je magistrirao te potom i doktorirao iz oblasti savremenih evropskih studija. Radio za CNN, BBC, ITN i ostale vodeće medije u Londonu, te predavao ljudska prava na Birkbeck Collegeu Univerziteta u Londonu. Gostovao na vodećim naučnim institucijama u SAD kao predavač. Bio je na Fulbright Visiting Scholar na University of California – Berkeley.
Na Univerzitetu Kent u Canterburyju bio je naučni saradnik dok je na Open univerzitetu u Cambridgu predavao predmet ‘Totalni rat i socijalne promjene u Evropi’. Na Birkbeck Collegu u Londonu kreirao je novi predmet o nacionalizmu u Istočnoj Evropi te se vratio predavanju uvoda u ljudska prava. Objavljivao je u vodećim svjetskim naučnim časopisima i zbornicima te pisao za vodeće specijalističke internetske stranice. Redovan je učesnik akademskih konferencija i seminara na kojima često prezentuje svoja istraživanja i poglede.Objavio više naučnih radova, te knjigu Bosnia-Herzegovina: The End of a Legacy (Frank Cass Publishers, London 2003). B92 je izdao ovu knjigu pod naslovom Bosna i Hercegovina između Tita i rata.
Sa Nevenom smo razgovarali o Bosni i Hercegovini, njenim mogućnostima i nemogućnostima.
Prošlo je godinu dana od opštih Izbora u BiH. Zemlja i dalje nema novu vlast na državnom nivou i stiče se utisak da to više nikog pretjerano ne uzbuđuje, ni aktuelne političke predstavnike ali ni građane? Kako komentarišete ovo stanje ?
Izgleda da je na sceni opšta društvena letargija izazvana razočarenjem zbog nedostatka ostvarenja političkih ciljeva. Cjelokupno društvo sastavljeno prvenstveno od tri etničke zajednice dovedeno je u takvo stanje jer nijedna zajednica nije uspjela ostvariti svoj političko-nacionalni cilj. Takvo stanje traje već dvadeset godina i građani su prihvatili da žive u društvu i sistemu koje ne žele ali i koje ne mogu promijeniti. Jedino što je moguće, njima se čini, je promjena na gore a to znači opasnost od udovoljenja jednoj od druge dvije zajednice i stoga se nastavlja glasati kao i prethodnih dvadeset godina. Zbog toga i nema pretjeranog razočarenja nemogućnošću formiranja vlasti na državnom nivou jer ovako kako jeste, a to je sistem bezvlašća, je ipak bolje nego kako bi moglo biti. Ovaj put postoji još jedan faktor u igri, to je SDP koji inzistira na sopstvenom multietničkom karakteru iako mu glasovi većinom dolaze iz bošnjackog korpusa. Njihov izborni uspjeh predstavlja upravo tu opasnost od promjene prema kojoj su nacionalisti razvili strah tokom prethodne dvije decenije. Zbog toga nema formiranja vlasti.
Njemačka agencija DPA je u svom istraživanju BiH društvenih okolnosti navela vrlo kratko da su političke partije glavni generator problema u BiH sa gotovo potpunom kontrolom svih društvenih tokova, ekonomskih, političkih, medijskih…. Da li smo i do kada ćemo biti u ovoj vrsti produžene tranzicije ?
Ne slažem se s tom tvrdnjom. Malo eksperti za demokratiju s bazom u razvijenim zemljama Zapada pokušavaju ubijediti „problematične narode“ da su im za sve krive političke elite koje kontrolišu sve društvene tokove. Ko kontroliše RAI u Italiji? Svaka partija dobije utjecaj shodno izbornim rezultatima a Berlusconi povrh toga ima i privatne kanale pa nisam naišao na istraživanje da su političke partije ili sam Berlusconi generator problema u Italiji. Naravno da jesu jednim dijelom kao sto su i u Bosni i Hercegovini nacionalističke elite, ali mislim da jedno masovno nepovjerenje među ljudima kreira osnovu za permanentni opstanak na vlasti elita uspostavljenih od 1990. godine do danas. Znači problem je u narodu. Pošto se narod ne može zamijeniti, onda eksperti sugerišu problem je zapravo u elitama. Jeste i u njima ali one su demokratski izbor naroda.
Od potpisivanja dejtonskog sporazuma iste političke partije vode ovu zemlju. Nakon poslednjih izbora došlo je do potpune homogenizacije partija na osnovu podijeljenih nacionalih odnosa koje predstavljaju. Predizborni protivnici i pobjednici sklopili su koalicije i paktove o nenapadanju i osim formalizovanja nacionalne homogenizacije na ovaj način je nestala i opozicija. Da li i dalje treba davati šansu dosadašnjim akterima političkog života ili su nam potrebne nove političke snage?
Nove političke snage nemaju šansu u ovom trenutku. Najbliže promjeni je značajan procenat glasova SDP-u ali oni ako žele biti dio vlasti moraju koalirati s nacionalistima. Znači promjena ponovno postaje nemoguća jer ne postoji kritična masa željna promjena. Naravno da postoji i značajna snaga u društvu koja ne želi ni SDP u vlasti i mislim da je važno i zanimljivo da grupe ljudi pokušavaju poput Naše stranke iako po rezultatima oni mogu biti samo regionalna stranka. U Banjaluci Čavić pokušava oformiti alternativno jezgro ali i njegovi rezultati su skoro minorni. Znači sve se svodi na odluku ili nacionalisti ili SDP. Promjena izbornog zakona i sistema bi jedino mogla obezbjediti podlogu za radikalni prekid s prošlošću i promjenu na vlasti. Nisam siguran da bi nacionalno osvješteni Bosnjak iz Mostara glasao za Izetbegovića ako bi mu se unaprijed reklo da time glasa za Čovića i Dodika. U Libanonu imaju sistem predizbornih koalicijskih listi, sve je bazirano na religijskoj zastupljenosti i kada suniti glasaju za svoje predstavnike oni znaju i koji kršćani ulaze u vlast u slučaju uspjeha liste. U ovome je Libanon iskreniji od Bosne i Hercegovine. Sličnost je i da niti tamo nisu uspjeli organizovati drugi popis stanovnistva od sticanja nezavisnosti. Učešće u vlasti je bazirano na davnom popisu iz 1932. godine. Političke elite u Bosni i Hercegovini čine sve da slijede libanonski primjer.
Prije nekoliko godina u jednom vašem tekstu napisali ste „Svi bosanskohercegovački nacionalistički pokreti uspješno politizuju razlike preciznim etničkim argumentima, za koje je stanovništvo, pogođeno ekonomskim nedaćama, vrlo prijemčivo. Utoliko se može govoriti o potpunoj prevlasti etničkog nacionalizma u političkom prostoru BiH, uz puke zametke onog građanskog”. To je bilo prije nekoliko godina, kako o građanskom identitetu u BiH promišljate danas ?
Problem s građanskim identitetom je što on prenebregava demokratsku većinu kojoj je takav identitet skoro stran ili ga barem ne žele ako im nije potpuno stran. Preferiraju etnički. U Sloveniji je bila moguća saradnja etničkog i građanskog nacionalizma tokom ostvarenja nezavisnosti, u Hrvatskoj se povremeno može primjetiti slična pojava u post-tuđmanovskim godinama, u Srbiji povremeno u diskusijama o budućnosti Kosova što baš i nije najprijatnije stanje, ali u Bosni i Hercegovini ne vidim mogućnost izgradnje građanskog identiteta na istim osnovama u Sarajevu i Banjaluci. Dodajmo tome i novije, da ne preciziram zapadno, područje grada Mostara. Znači disonantni glasovi u ovim sredinama pokazuju da je građanski identitet moguć što je ohrabrenje ali utisak je da su većini “građana” u Sarajevu kulturno bliži sopstveni nacionalisti nego nenacionalisti, građanski identificirani stanovnici Banjaluke ili Mostara zapadno od Rondoa. Ista je stvar i u Banjaluci gdje politički oponenti Milorada Dodika suočeni s izborom ne između Dodika i Izetbegovića već između Dodika i Lagumdžije gotovo bez izuzetka biraju Dodika. U Sarajevu Mladen Ivanić neće dobiti podršku umjerene desnice, dakle političke opcije koja nema organizovanu političku skupinu u ovom dijelu republike, iz prostog razloga što je baziran u Banjaluci. Ili budimo konkretni zato sto je Srbin. Pojedinačni izuzeci ne mijenjaju osnovni princip koji je, na žalost, sada već ukorijenjen u društvu. Mlade generacije ne poznaju drugačije principe. To uvećava dimenziju problema.
Diljem svijeta ovih dana bujaju protesti protiv poredaka koji eksploatišu dražave i narode. Istovremeno, i pored vrlo loših uslova života u BiH nema te vrste protesta. Zašto su građani ove zemlje tako dobar materijal za eksploataciju?
Ova zemlja nema tradiciju protesta. Organizovani protesti su ozbiljna stvar koja zahtijeva puno rada, često uzaludnog. Ne zaboravljam kada je mala grupa nas u Sarajevu (Zdravko Grebo, Abdulah Sidran, Veso Đorem, Emir Kusturica, Stevan Tontić, Gajo Sekulić, Dejan Mastilović,..) organizovala miting podrške narodu Rumunije u borbi protiv režima Ceaucescua. Više nas je organizovalo podršku nego sto se okupilo građana. Ovi novi pokreti Dosta i Grozd uspijevaju povremeno privući pažnju ali većina ljudi ignoriše njihove pozive iz istih onih razloga zbog kojih uporno glasaju za svoje nacionaliste. U Banjaluci ozbiljnije demonstracije su organizovane samo na nacionalističkoj osnovi. Znači interesi tri nacije su partikulizirani i onda se opasnost vidi samo u onim drugima. Zanemaruje se činjenica da je ovo uprkos takvoj stvarnosti jedna zemlja i da protest mora biti na opštem nivou da bi se ostvarila pozitivna promjena. Lokalni, etnički bazirani interesi samo produžavaju agoniju i ništa ne mijenjaju.
Politički govori u javnoj sferi obiluju emocijama na račun logike. Ova bestidna manipulacija dobija svoje morbidne i zloslutne obrise ako znamo da vodeći političari u zemlji vrijednije nekretnine imaju van zemlje kojom upravljaju. Imamo li razloga da se plašimo budućnosti ove zemlje?
Postoji li država na ovoj planeti koja je vječna? Države, baš kao i imperije, dođu i prođu. Neke se razviju, neke se prošire, neke podijele, neke kolapsiraju. Kultura ostaje ili se modificira pa se nastavi u nešto izmijenjenom obliku. Znam da je mojim prijateljima Amerikancima bogohuljenje kada im spomenem te činjenice ali i Rimljani su mislili da su svemoćni pa je na kraju imperija propala ali su ostale vrijednosti do kojih i mi držimo, poput rimskog prava recimo. Bosna i Hercegovina je istorijska činjenica a da li će biti u ovom, boljem ili lošijem obliku i u narednom mileniju nije umjesno prognozirati jer to niko ne zna. Da li će se kvalitativno reintegrisati ili dodatno decentralizirati s mogućnošću dezintegracije je zapravo nebitno ako se svi ti procesi odvijaju u sklopu koncenzusa. U ovom trenutku koncenzus nije moguć ni po jednom pitanju a ne postoji ni dovoljna snaga za nasilne promjene. Stoga sve ostaje po starom.
Na koji način vratiti ljudima vjeru u društvo koje bi suživotom podsjećalo na predratno. Zašto u javnom prostoru ima toliko negacije takve mogućnosti i stalnog isticanja nemogućnosti zajedničkog života. Koliko je rat koji je iza nas prepreka takvoj ideji?
Rat je iza nas pa nije prepreka ali je taj rat kreirao promjenu svijesti kod mase pa ljudi kada nostalgično pripovjedaju o predratnom periodu zapravo ne priželjkuju ponovnu uspostavu suživota jer su se sami dijelom promijenili, a dijelom su se razočarali u svoje bivše prijatelje pa im danas zna biti lijepo podsjećanje na stare dane ali ih ne žele vratiti. A i zašto bi. Promjene treba prihvatiti i pokušati naći najkvalitetniji način da ih se primijeni u svrhu obezbjeđivanja najveće moguće sreće najvećem mogućem broju ljudi. Sreću nije moguće ostvariti na osnovama koje više ne postoje.
Prije nekoliko godina radio sam seriju intervjua sa pitanjem Ima li Bosne i Hercegovine. Ni jedan od intervjuisanih političkih lidera mi nije odgovorio kratko i jasno na to pitanje. Svi su naprotiv, vrlo dugo obrazlagali svoje viđenje i promišljanja na ovu temu. Zašto ?
Zato što su nesikreni. Boje se reci sta iskreno misle iz dva razloga. Prvo jer ne smiju razočarati izbornu bazu pa onda srpski političari uvijaju pozitivni odgovor jer da odgovore direktno negativno, što bi im baza odobrila, ovlašteni predstavnici međunarodne zajednice bi im uveli sankcije. Isto je i sa bošnjačkim političarima koji moraju dati pozitivan odgovor zbog svoje baze ali i ne previše direktan jer ih međunarodni predstavnici uporno upozoravaju da manifestnom pretjeranom ljubavlju prema Bosni i Hercegovini čine samo štetu toj i takvoj Bosni i Hercegovini.
Zamolio bih vas da mi za kraj ovog razgovora kažete svoj odgovor na ovo pitanje Ima li Bosne i Hercegovine?
Ima. Hoce li je u budućnosti biti više ili manje i hoće li ljudima biti bolje ili lošije ovisi o njima samima. Sada je ima, novi koncenzus je neophodan ubrzo da bi se poboljšao kvalitet života svih stanovnika. Bez koncenzusa nema promjena, svima je loše a Bosna i Hercegovina ostaje voljeli je ili ne. Još me niko nije ubijedio da je moguć bolji život svima bez Bosne i Hercegovine. Nekome bi možda bilo bolje ali znatnom dijelu ljudi bi bilo prilično lošije. S Bosnom i Hercegovinom je moguć ili status quo ili progres ali samo uz koncenzus što je bolja solucija nego da značajnom dijelu ljudi bude lošije. Stoga, ona je interes svih. Barem bi trebala da bude.
Razgovarao: Aleksandar Trifunović