Neven Anđelić: “Na istorijskim činjenicama i argumentima ne možemo
graditi stav da je situacija u BiH loša”
Neven Anđelić je nešto starijoj
publici poznat kao urednik poznatog Omladinskog programa Radio Sarajeva, s
kraja ‘80.-ih godina prošlog vijeka. Rat ga je zatekao u rodnom Sarajevu,
odakle je, preko Zagreba, otišao u London, gdje i danas živi. Trenutno je
angažovan kao predavač u poljima međunarodnih odnosa i ljudskih prava na
Regent's University u Londonu, a član je i relevantne komisije Savjeta Evrope
za zaštitu nacionalnih manjina.
Za bilten USAID-ovog
projekta PRO-Budućnost, koji se provodi u BiH i koji radi s građanima na
izgradnji povjerenja, Anđelić je odgovorio na pitanja koja se tiču
međukonfesionalnih zidova u Belfastu, njegovom viđenju situacije u BiH u vezi
sa pomirenjem, životu mladih u Londonu i ostalim aktuelnim temama. Razgovor
prenosimo u cjelini.
– Vaša jednostavna, a opet duboka opservacija o tome kako je Bosna i
Hercegovina “bratstvo i jedinstvo” u odnosu na Belfast, nedavno je
“podigla obrve” u bh. javnosti. Da li je to stvarno tako ili ste
htjeli poručiti kako nam, ipak, nije toliko loše u BiH?
U Bosni i Hercegovini je tokom
posljednjih četvrt stoljeća formirana jedna svijest, zajednička u sve tri
zajednice, da se samo “nama” nešto ovako dešava. Pojedini spoljni
kritičari i “eksperti” svojim opisima vjekovne mržnje i podvojenosti
doprinose takvom razumijevanju. Ja bih razdvojio istoriju koja je bila često
međusobno prijateljska, bratska ali i paralelna sa nekim elementima podvojenosti,
nerazumijevanja drugih te ponekad i mržnje. Dakle, na istorijskim činjenicama i
argumentima ne možemo graditi stav da je situacija u Bosni i Hercegovini loša.
Potrebno je sagledati sadašnjost i napraviti komparativnu analizu sa nekim
drugim društvima. Tu dolazi Belfast kao dobar primjer, iako nije jedini
podijeljeni grad u Evropi. Mostar mi je bio na umu dok sam ovo pisao. Ljudi ne
prelaze prečesto tu nevidljivu granicu među zajednicama. Preferiraju
“svoje” dijelove. To je jedna novost u odnosu na istoriju. Povremeno
dolazi do nasilnih incidenata, ali njihov broj nije ni približan sjevernoirskim
i nigdje nema fizičkih prepreka koje bi spriječile ljude da se susreću, druže,
vole ili mrze. Prepreke su u svijesti ljudi. Konačno, ne postoji niti jedan dokumentovani
slučaj osvete nakon rata devedesetih. Vrlo lako je izvesti neku takvu akciju,
ali niti najzagriženiji nacionalisti i šovinisti nisu takvo što uradili. Brojni
su primjeri iživljavanja tamo gdje njihove grupe čine većinu, ali to je nešto
drugo.
– Da li je Belfast zaista “grad zidova” i kako se ljudi
snalaze u takvom gradu?
Plan lokalnih vlasti je da se
riješe “zidova mira” do 2023. godine, čini mi se, ali istovremeno
broj zidova raste i lokalne zajednice koje žive u blizini zidova su zadovoljne
njihovim postavljanjem. Imajte na umu da Belfast nije Berlin iz doba Hladnog
rata ili Sarajevo pod opsadom, jer većina stanovnika normalno funkcioniše u
gradu i zajednički koristi infrastrukturu i servise koji su im potrebni.
Militantni pripadnici u obje zajednice, često oni koji žive upravo u blizni
zidova, su ti koji imaju zasebne, paralelne živote pune mržnje prema drugima i pune
slavlja prema svojima. Znači, grad funkcioniše skoro poput bilo kojeg drugog
evropskog grada – uz dodatak niza
“oaza” mržnje, iskrene i duboko ukorijenjene, te vrlo jasnim
razumijevanjem koja grupa zivi u kojoj četvrti.
– Priču o Belfastu objavili ste u jednom lokalnom mjesečniku; u tekstu
ste, takođe, naveli da taksisti neće voziti iz katoličkog u protestantski dio
grada i obrnuto. Da li činjenica da taksisti u BiH bez poteškoća voze iz
entiteta u entitet znači da su međuljudski odnosi bolji u BiH nego u Sjevernoj
Irskoj?
Ekonomski stručnjaci i novinari
često konsultuju vozače taksija prije ozbiljne analize dokumenata punih brojki
i detalja. Prvi znakovi krize su pad broja vožnji taksijem. Smatram da se tokom
vožnji taksijem može također doći do ideje o stanju u društvu, socijalnim
trendovima i opštem raspoloženju stanovništva. Zbog toga je sloboda
međuentitetskog saobraćaja pokazatelj da je stepen mržnje i straha u Bosni i
Hercegovini puno niži nego u Sjevernoj Irskoj. Za potpuniji zaključak trebala
bi šira studija za koju nemamo prostor. Stoga trivijalnosti nekada pomažu u
kreiranju reaističnih sličica.
– Kako komentarišete činjenicu da jedna razvijena i zrela demokratija,
poput britanske, dopušta podizanje zidova među ljudima unutar svoje države?
Spomenuo sam da zidovi i druge
fizičke prepreke u urbanim sredinama Evrope nisu unikatne za Belfast. U Košicama,
te nekim drugim slovačkim gradovima, romska naselja omeđena su zidovima.
Slovačka je također dio EU, mada mnogi demokratski principi nisu na stupnju
britanskog društva. Mišljenja sam da bi se britanska vlada najradije rijesila Sjeverne
Irske, jer nakon stotinu godina “suživota” ili paralelnih života u
podijeljenom društvu niko, baš niko, ne vidi mogućnost kreiranja ujedinjenog
društva. I zbog toga je Bosna i Hercegovina “bratstvo i jedinstvo” u
poređenju, jer tu je podijeljenost raširena tek od prije četvrt stoljeća.
– Da li slanje ohrabrujućih poruka sa otvaranja obnovljene džamije
Ferhadija u Banjaluci znači da smo napredovali i da polako rane zacijeljuju,
ili ispod površine još uvijek tinja žar nepovjerenja?
Napredak je sigurno prisutan i
očit. Međutim, suviše je spor sa stanovišta individualnih života. Nepovjerenje,
istovremeno, je rašireno te pojačano opštim nepotizmom i korupcijom. Ovdje
govorim o generalnom društvenom fenomenu, a ne o političkim elitama. Naime,
skoro svaka porodica ima nekoga ko radi za državnu službu ili kompaniju čiji
poslovni uspjeh zavisi od ugovora s državnim firmama ili insitutucijama. Većina
ljudi tako je direktno ili indirektno vezana za političke elite koje odlučuju o
za pojedinca najbitnijim stvarima – sredstvima za život. Stoga je moć političkih
elita daleko veća nego u većini demokratskih društava, dok građani i građanke
ne razmišljajući slijede čuvajući ono što imaju. Pazite, od kraja Drugog
svjetskog rata do nedavno, u demokratskim društvima Evrope na vlasti su manje
više bile iste elite – neke malo lijevo od centra, neke malo desno, ali
uglavnom umjerene političke opcije koje su doprinijele blagostanju, bezbjednosti
i miru. Istovremeno je došlo, tokom niza godina, do korumpiranosti tih elita
ili nedostatka energije i volje za promjenama. Rezultat je protest građana i
građanki, osnivanje i uspjesi novih pokreta bilo sa radikalnije ljevice (Grčka,
Španjolska…) ili ekstremne desnice (Madžarska, Poljska, Austrija…), a često
i bez ikakve ideologije (Italija, Slovenija…), ili u Njemačkoj na lokalnom
nivou, Nizozemskoj, pa, evo, i u Hrvatskoj. U Bosni i Hercegovini to se ne dešava,
već jedna velika koalicija neprekidno je na vlasti uz povremeni izlet jedne
partije i ulet druge, ali tri ili četiri su stalni dio ovih elita. Stoga,
mislim da ozbiljnog napretka nema sa stanovišta običnih ljudi iako su oni sami
tome doprinijeli.
– Prije tri godine izjavili ste da mladi u Londonu dižu kredite kako bi
platili školovanje, te da javnim školama “nedostaju sredstva i
ljudi”. Šta su, po vama, prednosti i mane života u Londonu, odnosno u BiH?
U Londonu pojedince rijetko
pokušavaju svrstati u kolektivitete. Za novog gradonačelnika nisu ljudi glasali
jer je musliman, kao što mu glavni protukandidat nije izgubio zato što je
Jevrej. Oni su svojevoljno izašli kao predstavnici kolektiviteta – političkih
partija, ali ne i svojih ličnih vjerskih identiteta. Individulizam donosi
slobodu, štiti je, mada ponekad, kada vam treba pomoć, nije baš lako biti sam.
Ja ne znam imena većine svojih komšija, a u Sarajevu me s prozora pitaju kolika
mi je plata. Sve ima svoj šarm. Mislim da je život puno lakši u BiH. Manje je
iscrpljujući, imate veliki broj državnih i vjerskih praznika kada sve „stane“,
dok se u Londonu firme reklamiraju da rade 364 dana u godini. Božić je jedini
opšti neradni dan. Mladi Britanci rano napuštaju domove, studiraju ili počinju
raditi. Najčešće prvi poslovi su manuelne prirode – ali nema biranja. Imam
dosta prijatelja u BiH koji su bez posla, ali su vrlo izbirljivi u traženju
mogućnosti da nešto zarade. Ja sam pišući doktorat (nekada davno) služio doručak
u jednom hotelu, razvozio pizze navečer i radio u novinarstvu da bih se
isfinancirao.
– U jednom predgrađu Londona živi više etničkih grupa nego u BiH; da li
ta činjenica sprečava ljude da žive normalno i da li uopšte ljudi u tom gradu
žive jedni sa drugima, ili jedni pored drugih – ili nemaju vremena ni da misle
o tome?
Kipar je malo ostrvo čije su
etničke zajednice podijeljene još od 1970.-ih. Veliki broj Kiprana završili su
u Londonu kao izbjeglice zbog tih sukoba. London je jedna od najvećih evropskih
metropola i, uprkos tome, veliki dio kiparskih Grka i kiparskih Turaka živi u
istom kvartu. Mogli su lako naći udaljenije četvrti ali očito ih nešto zbližava.
Dan turske invazije na Kipar drugačije se doživljava u obje zajednice, ali
nikakvih sukoba nema. Ponovno, često se sve svodi na individualnost. Dobrih
ljudi ima svugdje. Loših također. Brick Lane je poznata ulica u istočnom
Londonu; ulični znakovi su dvojezični – engleski i bengalski, jer veliki broj
ljudi porijeklom iz Bangladeša živi u tom dijelu, gdje je nekada u blizni bilo
pristanište i gdje su svojedobno imigranti pristizali brodovima uz Temzu. Prvi
val izbjeglica činili su francuski protestanti, Hugenoti koji su se tu naselili,
postepeno integrirali u društvo i tokom generacija postali Britanci. Crkvu su
izgradili za svoje potrebe. S prelaska devetnaestog u dvadeseto stoljeće, novi
val izbjeglica došao je iz istočne Evrope i Rusije. Ovaj put to su bili Jevreji,
koji se naseljavaju u ovaj vrlo siromašan kvart. Crkva postaje sinagoga i ova
zajednica je koristi oko pola stoljeća. Kako su stasali, integrisali se i
bogatili, tako su i napuštali ovaj dio u koji su, nakon Drugog svjetskog rata,
počeli pristizati imigranti s indijskog potkontinenta. Sinagoga je postala
džamija i danas je zaštićena građevina zbog svoje istorije. Sama po sebi,
zgrada je ružna, ali ima dušu. To je London.