U Grožnjanu, na skupu s temom regionalne suradnje, o Europskoj ste uniji govorili u kontekstu morbidne institucije, predlažući nenasilnu demontažu neoliberalnoga kapitalizma. Kako to izvesti?
– Nisam rekao da je EU morbidna, nego volim kad i kako moj prijatelj Franci Blašković upotrebljava riječ “morbidno”: uvijek u vezi s neoliberalnim kapitalističkim sistemom, sa situacijom u kojoj smo. Morbidnost ima puno lica, a jedno lice morbidnosti je da je isti kontinent udružen u EU i da ta konstelacija snaga ekonomske i političke moći nije pokazala volju da spriječi događaje iz 1990-ih, nego su čak i ozbiljni mozgovi dokazali da se to događalo uz podršku europskih krugova. Iz istog izvora nevladinim udrugama danas dolazi novac koji služi za smirivanje i pacificiranje prostora koji se zove Balkan i koji je posljednjih 150 godina na glasu kao bure baruta. Nenasilna demontaža neoliberalnoga kapitalizma prvi je od četiriju glavnih ciljeva stranke Akacija, koja je oruđe nevladinog sektora omladinskog polja. Ime stranke nastalo je po mojoj pjesmi čiji stihovi glase: Akacije su u akciji / s TV kanalizacije / zaudara po reakciji. Na lokalnim izborima u Kopru 10. jula osvojili smo 1,67 posto glasova, što je bilo dovoljno da sljedeće tri godine dobivamo po 200 eura mjesečno, odnosno prelazimo iz platonske faze stranke u fazu realne stranke, koja mora imati računovođu jer imamo inpute. Neoliberalni kapitalizam kao izvor nesreće ugrađen je u naš statut i borimo se protiv dehumanizacijskih globalnih procesa koje on generira.
Neprirodna katastrofa
Nenasilnom demontažom?
– Neoliberalni kapitalizam je generator općeg uništenja iza kojeg nema budućnosti. Nenasilna demontaža je metafizičko pitanje. Mogla bi izgledati tako da se čovjek odluči pridružiti klošarima. Oni su možda i najradikalniji borci za koje znam. Ljevičari koji imaju službe i govore o revoluciji, deseci takvih ne vrijede jednog klošara. Jer, ako bi određen broj ljudi u Europi odlučio živjeti klošarski, to bi se itekako osjetilo na Wall Streetu. Ipak, ako pitaš mudre ljude, demontaža je nešto što je nemoguće, nezamislivo. Osobno znam samo što je to pišanje protiv vjetra, a to je život koji živim. Nenasilna demontaža je da ljudi ustanove da je njihovo hrljenje potrošnji i novcu put u ništavilo, u tunel iz kojeg nema izlaza. Demontaža je da pokušamo uvjeriti ljude u takve pojave, a ne da ih u to uvjere eksplozije atomskih bombi ili neprirodne katastrofe, kao što je i sam neoliberalni kapitalizam. Kad ljudi shvate da napredak nije uvećanje bruto proizvoda, nego da je to katastrofa, neoliberalni će kapitalizam dobiti jak udarac. Riječ je o globalnom sazrijevanju čovječanstva i zato pišam prema vjetru. Ipak, bez razloga se nadam da je nenasilna demontaža moguća.
Može li se demontaža ostvariti vašim modelom “mekog terorizma”?
– Meki terorizam može samo masovno zasmijati televizijsku publiku. Evo vam primjer: kad smo dobili naš vojni brod u Kopru, u vodu sam umočio cijev koju sam provukao kroz košulju i iz šlica izvukao van, dok je iza mene svirala policijska limena glazba. Vodu zla sam puštao kroz tu cijev i to je prikazano u Dnevniku. Dakle, krajnji domet mekog terorizma je taj da se jedan postotak ljudi koji konzumiraju televiziju na trenutak razvedre, oni se osjećaju rasterećeno, onda još jedan dan ili tjedan pričaju o tome da su doživjeli nešto veselo, nešto čega se rado sjećaju. Jer, kad sam pišao vodu na vojni brod, time sam progovorio o onome što mnogi ljudi misle, rekavši i glasno: “Jeb’o vas vaš vojni brod i jebala vas vaša vojska.”
Nedavno sam napravio fotografiju na kojoj mi je vezan štrik oko vrata, a ja podižem ruku tako da se davim, vješam. Tako je nastalo ime turneje “Srbe na vrbe tour”, koju ću održati ovaj mjesec. Domet mekog terorizma je, dakle, narušavanje hipnotičke moći sistema putem medija, to je narušavanje njegove moći za kratko vrijeme.
Brisanje podataka
Prilično provokativan naziv turneje: o čemu je riječ?
– O tome da se Marko Brecelj poklanja srpskim vojnicima u Prvom svjetskom ratu. Od organizatora sam dobio pismo da oni ne prihvaćaju takav naziv turneje, no u kontekstu toga je da zaista poštujem srpsku oružanu borbu i vojsku u Prvom svjetskom ratu. Performans ću održati sredinom oktobra u Beogradu, Zrenjaninu i Smederevskoj Palanci. Akcija ima veze s mirom u regiji. Namjera je da se poklonim i odnesem cvijeće na spomenik srpskim vojnicima iz Prvoga svjetskog rata. Predsjedniku Borisu Tadiću ili slovenskom ambasadoru želim uručiti jednu skulpturu kojom bi se ispričali za natpise “Srbe na vrbe” koji su osvanuli u Ljubljani 1914. godine. Možeš si misliti kakva je bila propaganda Austro-Ugarske kad je objavila rat i krenula na Srbiju. Čuo sam da je čovjek koji je to napisao služio kralju Aleksandru narednih dvadeset godina. Jedna će, dakle, biti koncertna turneja, a druga performans. On se na koncu, da spriječimo moguće izljeve pomućenih mozgova, neće zvati “Srbe na vrbe tour”, nego će se zvati “Izvinjenje za uvredu iz 1914″. To je bio rat na koji Srbi mogu biti ponosni, kao što sam i ja ponosan, jer se Srbija tada hrabro borila.
Čemu potezati sve do Prvoga svjetskog rata?
– Ne možemo doći do mira ako nismo svjesni ili ako umre pamćenje o tome što se u povijesti događalo na našim prostorima. Isto tako, ne bi smjelo nestati pamćenje na to da je srpska država i ljudi koji sebe zovu Srbima imala nečasnu ulogu u zadnjim obračunima na ovim prostorima. Kad s performansima dođemo do toga, neću biti tako veseo, neću doći čestitati ili se ispričati. Nema jamstva za mir dok se na svim prostorima u školskim sistemima krije istina, da svaki školski sistem drugačije pristupa prošlosti ili pristupa na način da je to sve beznačajno. Primjerice, u sjevernoj se Italiji pokazalo da pedeset posto mladih uopće ne zna tko je koga napao u Drugom svjetskom ratu, da ne govorim o Americi. Neoliberalni kapitalizam također radi na tome da se brišu podaci, fakti, a interes za povezivanja fakata u smislenu cjelinu prestaje, tako da ljudi iz tih generacija postaju masa kojom se može manipulirati.
Jugoslavija je bila bolja
Jesu li vaši performansi podloga za dobru regionalnu suradnju?
– To je jedna mrvica dobre regionalne suradnje, jer dio moga mekoterorističkog programa uključuje to da npr. u Srbiju dolazim svake godine kako bih podvukao ulogu jednog rata. Lani je to uključivalo Prvi srpski ustanak, ove godine Prvi svjetski rat, na red će doći i Drugi svjetski rat i zadnji balkansko-plemenski sukob, koji su zakuhale ili bitno potpomogle sve crkvene zajednice. U Bosni pokušavam osvijestiti ljude o ulozi NOB-a. Ove godine je 70. godišnjica napada na Jugoslaviju: družit ću se s borcima koji su još tamo, odnijeti im malo vina, porazgovarati i pokušati reći da su Narodnooslobodilački rat i revolucija bili veliki i značajni. Povijesno je to bila velika blatna rijeka, kako reče Krleža, i nije sve bilo čisto sunce, ali se ne može poreći da je to bila velika stvar, iako se danas obilato pljuje na NOB i Jugoslaviju. Istina je da je Jugoslavija bila puno bolja od mraka u kojem danas živimo.
Kakav je vaš koncertni repertoar?
– Sviram kantautorski repertoar od 1972. naovamo, izlazim pred onu rijetku publiku koja cijeni moj kantautorski romantizam. Uz to pokažem mekoteroristički čin, u ovom slučaju to je akcija “Izvinjenje za uvredu iz 1914″, koju izvodim kao slovenski državljanin, inače Ciganin po narodnosti. Ne Rom, jer nisam iz Rumunije, nego Ciganin. Tako se osjećam, ne osjećam se ni kao Slovenac ni kao Bosanac.
Zašto rijetko nastupate u Hrvatskoj?
– Hvala na pitanju, nastupao sam i na Art&Music festivalu u Puli, a lani sam bio u Splitu, došlo je petnaest ljudi. Drugdje me ne zovu, iako sam na tržištu i želim nastupati. Zvali su me u zagrebačku Tvornicu kulture ovoga ljeta, ne znam što je s tim. Imam šest banki, nisam moderan, romantik sam, a jedan čovjek mi je iskreno rekao: “Uopće ne cijenim to što pjevate i svirate, ali cijenim vaše mekoterorističke zahvate.” Moj prijatelj s početka 1980-ih, koji živi u Londonu, jako je želio da dođem svirati u Osijek, poručio je da bi se oni rasplakali od sreće da dođem. Na stranu plakanje, poručim organizatoru i predložim da napravimo priredbu u spomen na Josipa Reihl-Kira. OK, vidim nema odgovora, izgleda da neće tako, ali onda neka barem moj nastup bude najavljen kao nastup za Reihl-Kira. Ni tu nema odgovora, zašto? Zato što su priredbu organizirali oni koji sada ondje vladaju, a zna se tko je na vlasti u Osijeku i što im Reihl-Kir znači. Dakle, zainteresiran sam da nastupam u Hrvatskoj, ali ne i da sviram na populističkim veselicama koje organiziraju simpatizeri ubojica Reihl-Kira ili čak njegovi ubojice. Neću da budem dio toga.
Nakon izbora – u šumu
Što očekujete od nove slovenske politike nakon izbora početkom prosinca?
– Spremamo se da naredne četiri godine odemo u šumu, mi koji osjećamo da se treba skrivati po šumama.
Zar u toj mjeri neće biti dobro?
– Hoćete reći da je do sada bilo dobro? Iako ne gledam televiziju, ne slušam radio, ne čitam časopise, što se mene tiče, govnar broj jedan je Gregor Golobič, predsjednik stranke Zares, koji je počeo rušiti tu lijevo-desnu kompaniju, odnosno Vladu. Potom su se rušenju pridružili i drugi, kao Janez Janša sa svojim desnim blokom. Smijenjena Vlada nije bila bog zna što, međutim, oni imaju svoje plaće i za izborni festival će uzeti nove kredite i nitko od njih neće ostati neosiguran. Mi koji radimo na području kulture i u nevladinim udrugama nalazimo se u grupnom stresu i kaosu i ne znam hoćemo li uopće dobiti novac za normalno funkcioniranje. Boruta Pahora ne volim jer sam ga čuo kako je 9. maja, povodom pobjede protiv fašizma, govorio četrdeset minuta, a da nijednom nije spomenuo Jugoslaviju. Lijeva desnica s njim na čelu nevladinim je udrugama u posljednje tri godine malo olakšala disanje. Međutim, ono što će u Sloveniji doći, bit će sigurno gore. Jedini način na koji bi lijeva desnica mogla ostati na vlasti jest da gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković stane na čelo nove formacije – tu bi pobijedili Janšu.
Na kraju, kako vidite naslijeđe i budućnost stanovništva vašeg poluotoka koje živi u trima državama, Sloveniji, Hrvatskoj i Italiji?
– Mislim da je prostor Istre, koji se ne može točno ograničiti, pod istom kapom neoliberalnoga kapitalizma i u trvljenju triju nacionalnih interesa. Takozvani nacionalni interesi nikako ne bi smjeli uzeti maha. To ne znači da Hrvatima, Slovencima ili Talijanima nema mjesta u Istri, nego da za “jorasizaciju” prostora ovdje nema mjesta. “Jorasizacija” prostora je najdublje zagađivanje kroz medije s obje strane šengenske granice. Moramo postati svjesni da je Istra ti materina prostor jednog otvorenog suživljenja, multikulturnog i multietničkog. Ne smijemo skrivati ni zločine koji su bili počinjeni nakon granice što se povukla u Londonu između Italije i Jugoslavije. Pod genocidom sam donedavno mislio na iseljavanje i šikaniranje ljudi koji su se iselili u uvjetima Hladnog rata, ali moj prijatelj Franci mi je rekao nešto što mi je dopunilo utisak: na tlu Istre desio se genocid u tom smislu da su se šikanirali ljudi koji su tu ostali; njih se optuživalo da su Talijani i fašisti. To je glavni dio genocida koji se činio u meni dragom socijalizmu i kao takav treba ući u udžbenike. Jer, ako ne priznamo tu istinu, ne možemo spriječiti takve eventualne pojave u budućnosti.
Neću više o Buldožeru
Kakav je vaš odnos s Borisom Beleom, koji je nakon vašeg odlaska postao prvi čovjek Buldožera?
– Ne čujem se s njim, ali su me kontaktirali 2005. da nastupim u povodu tridesete godišnjice osnutka grupe. Htio sam gostovati na istoj pozornici istu večer, ali ne istovremeno. Želio sam odsvirati nekoliko svojih hitova i pokazati malo mekog terorizma i time im uljepšati obljetnicu, ali to ih nije zanimalo. Nisam nositelj tradicije benda od 1979. Na sva pitanja o Buldožeru neću više odgovarati, barem ne narednu godinu, jer sam nedavno saznao da je Beleu preminula životna pratiteljica, s kojom je bio trideset godina. Ono što bih rekao o tome ionako nisu prijatne stvari i zatvaram si usta iz pijeteta prema ženi koju sam poznavao.
Tekst preuzet iz Novossti