Aktivna je i na Instagramu, gdje piše o različitim temamam iz profesije kojom se bavi. U intervjuu za BUKU govori o stanju u kome se nalazi bh društvo, postratnom periodu iz koga još nismo izašli, pandemiji i njenim posljedicama po mentalno zdravlje, ali i odgoju mladih u eri različitih vrsta nasilja i jezika mržnje.
Poštovana Danijela, kakvo nam je mentalno zdravlje 14 mjeseci od prvog registrovanog slučaja korona virusa kod nas?
Mentalno zdravlje je prolazilo kroz razne faze od kako je krenula pandemija COVID-A, a to praktično znači da je stanovništvo prvo bilo u fazi neprihvatanja situacije, preko negiranja do panike i bespomoćnosti, što je i očekivana reakcija na krizne situacije. U kliničkoj praksi trenutno se povećava broj anksioznih i depresivnih pacijenata kao i pokušaja suicida, koje ne možemo egzaktno povezatiti sa pojavom pandemije, jer još nisu rađena opsežna istraživanja u tom pravcu. Ali svi se slažemo oko toga da su reaktivne forme neurotskih stanja poput anksioznosti i depresivnosti u vezi sa kriznom situacijom. Takođe, postoji tendencija ka rastu ovakvih poremećaja.
Što najviše muči ljude koji dolaze vama? SZO je prije 7 godina tvrdio da će depresija do 2020. biti druga najraširenija bolest. Da li se ova pretpostavka pokazala tačnom?
Postoji širok opseg mentalnih poteškoća zbog kojih se ljudi javljaju u službe mentalnog zdravlja. Nije se to ništa značajno izmjenilo u odnosu na ranije, uobičajno su to u adolescentnom periodu problemi u ponašanju i emocijama, problemi sa alkoholom i psihoaktivnim sredstvima, u odraslom dobu najčešće anksiozne i depresivne reakcije. Depresija jeste česta pojava i problematika sa kojom se najčešće srećemo, a zahtjeva timski pristup u radu koji podrazumijeva procjenu za uključivanje medikamnetoznog tretmana, u kombinaciji sa psihoterapijskim tretmanom i to na duži vremenski period. Onda zamislite na jednog depresivnog pacijenta koji broj profesionalaca je neophodan da bi se pacijent doveo u stanje dobre remisije ili oporavka, te vratio u zajednicu u kojoj će biti funkcionalan.
Koje je vaše stručno mišljenje, u kakvom se stanju nalazi bh. društvo po pitanju mentalnog zdravlja ne gledajući ovu zadnju godinu koju je obilježila i još uvijek obilježava pandemija?
BiH je poslednjih 15 godina dosta napredovala u pogledu značajnosti mentalnog zdravlja. Naime, u BIH postoje Centri za mentalno zdravlje koji su finansirani od strane Švjacarske Vlade , i funkcionišu na način da je dostupnost psihologa i psihijatra na visokom nivou, da svaki grad u BIH ima jedan Centar za mentlno zdravlje i da takve usluge imate na osiguranje, što je veliki pomak u odnosu na ranije funkcionisanje zdravstvenog sistema. Problem koji egzistira u BIH kao i drugim zemljama na Balkanu jeste borba sa stigmatizacijom i „sramotom“ ukoliko koristimo usluge profesionalaca iz Centra za mentalno zdravlje, ali to je široka tema, o kojoj možemo neki drugi put.
Kako smo došli u ovu situaciju, koji su temeljni problemi našeg društva?
Temeljni problemi našeg društva su neobrazovanost, jako niska stopa edukacije, zatvorenost društvene zajednice, predrasude, i postratni period iz koga još nismo izašli, niti integrisali traumatska iskustva u kojima smo se našli.
Naprosto je nevjerovatno da su nam etnički i vjerski identiteti toliko godina od rata dominantni i uveliko određuju ponašanje ljudi, a imamo toliko problema u zdravstvu, obrazovanju, pravosuđu, obezbjeđivanju egzinstencije, gušimo se u smeću… kako to objašnjavate?
Niskim nivoom edukacije i obrazovanja. Mi generalno spadamo u primitivne narode podložne manipulaciji.
A izmanipulisani smo od političara?
To je tema široka i ima tu svega- političara, niskog nivoa samosvjesti, straha od egzistencije. socijalne psihologije. Socijalne razlike u kojima se mi nalazimo ne mogu da se kvalifikuju kao socijalne razlike u nekim drugim razvijenim društvima iz prostog razloga što se radi o pitanjima egzistencije i elitnog društva. Tolike su razlike. Druga stvar, do socijalnih razlika nije došlo normalnim razvojnim putevima u smislu podjenikih društvenih pravila, nego većinom korupmiranim obrascima, kojih su nažalost svjesni svi, što dodatno dovodi do frustracije i nemogućnosti nalaženja pravilnih moralnih aršina u načinu razmišljanja. Sve cjelokupno dovodi do pada vrijednosnog sistema u svakom smislu. Sve u svemu mislim da je nizak nivo obrazovanja i transgeneracijski obrasci veliki faktor za ovakvo stanje u kome se nalazimo.
Kako je u ovakvom društvenom kontekstu odgojiti mlade? Živimo u eri različitih vrsta nasilja i jezika mržnje, sveprisutno je na društvenim mrežama, u školama, medijima. Jednostavno se toleriše, te je samim tim postalo društveno prihvatljivo.
Samo edukcijom. Jedino oružje koje imamo jeste učenje i edukacija. Kada kažem edukacija, onda mislim na roditelje koji su glavni faktori razvoja jednog djeteta. Da bi dijete dobilo jasnu poruku o vrijednosnom sistemu, roditelj je taj koji mora prvo da nauči šta je vrijednosni sistem, svjesno roditeljstvo, odgoj, vaspitanje itd…
I nakon svega rečenog, kako se boriti, kako sačuvati svoje mentalno zdravlje?
Ja bih rekla konstantnim i upornim radom na sebi, promjenom fokusa, kao što rekoh za sve koji žele da rade na sebi u BIH imate dostupne usluge psihologa, na zdravstveno osiguranje, tako da malo ostane prostora za izgovore.