Čitajući zadnjih dana Vaše
kolumne, intervjue, tektove o udžbenicima, romane primjetan je
kontinuitet pristupa temi na mnogo načina. Sadržinu čitanke analizirate
jezikom stručnjaka, a u književnom radu udžbenicima, koji se koriste u
nacionalnim predmetima, prilazite na vrlo duhovit način – okrećući ih sa
mnogo strana. Otkud da potreba za promatranjem istog na tako mnogo
načina?
N.V. – To što posmatram izuzetno je
važno na mnogo načina. Obrazovanje može učiniti jedno društvo boljim ili
gorim, ili ga može zabetonirati u ovo kako mi živimo. Ta se tema tiče i
stručnjaka, i roditelja, i djece, svakoga, čini mi se. I za svakoga
pokušavam naći registar u kome može komunicirati s mojim tezama. Postoji
još jedan razlog; nastojim ne dosaditi sam sebi
Jesmo li se zabetonirali u
obrazovnom smislu? Koliko smo kroz obrazovnu politiku nanijeli sebi
štete i koliko su, prema Vašem mišljenju dalekosežne posljedice?
N.V. – Jesmo, jer nemamo hrabrosti
provesti reformu školstva. Odgajamo djecu kao prije pedeset godina.
Odgajamo ih da budu patriote, a ne racionalni i moralni ljudi, čija će
etika biti iznad interesa kolektiva, odnosno elite koja koletiv
predvodi. Zato se reforma i ne provodi, jer bi ta elita izgubila
privilegije i značaj koji ima.
Odgajatelj da bi odgajao
mora biti odgojen – stalno pričamo o odgoju a živimo u društvu u kojem
je sve više neodgoja. Kako to možemo promijeniti?
N.V. – Teško. Polako. Postepeno.
Osvajanjem prostora za alternativno obrazovanje, stopu po stopu, korak
po korak. Nacionalne stranke nemaju interesa išta mijenjati, a ovim
kobojagi nenacionalnim pamet je pojeo neoliberalizam. Osim lokalne
samouprave, interesnog udruživanja roditelja, nastavnika i nevladinog
sektora, i možda jačeg pritiska izvana (poput suda u Strazburu) ne znam
šta bi drugo moglo poremetiti ovu žabokrečinu.
Pritisak izvana pa i Sud u Strazburu da to nama nije sreću donijelo? Je li dijalog – bolje riješenje?
N.V. – Dijalog koga s kim? Gluhih s mutavim? Ok, naravno i dijalog, ali to nije dovoljno.
Na web stranici Šklegijuma nedavno ste objavili satirični komentar
“Hodanje na krilima” o najavi kongresa – od proljeća, kojim će se
reformirati obrazovanje sve pod motom “Ne damo im našu djecu”. Kada
prema Vašem mišljenju, možemo očekivati iskonsko proljeće u obrazovanju?
Šta je potebno uraditi da bi do toga došlo?
N.V. – Već sam odgovorio gore, čini mi se.
Moram priznati da me Vaša knjiga “Dijagnoza –
patriotizam” podsjetila, u nekim dijelovima na dio vlastitog
obrazovanja – nakon dvije dvije i pol decenije. Pitala sam se kakavu je
sjenu ili trag – u svemu što je došlo kasnije ostavilo to štivo? Kakav
je uticaj ostavilo na one koji danas prave nastavne programe ili
priređuju udžbenike?
N.V. – Pa ovo pitanje prvo postavljate sebi, pa onda meni. Biću džentlmen, pa ću pustiti Vas da odgovorite prva.
Odavno nisam vlastiti
odgovor duže čekala. Mislim da iz navedenog djela kod neme nije ništa
loše proizišlo, ali znam da mi o “kostima i slomljenim mišićima” nije
bilo ugodno pričati. Čitajući pismo koje vam je uputio gimnazijalac
pokušavajući Vas razuvjeriti, upitala sam se koliko je onih koji su
sekundarno odbacili izrečenu kritiku?!
N.V. – Ne radi se samo o navedenom
djelu. Bilo ih je još… Recimo, Kameni spavač? Šta mislite zašto ste
učili Maka Dizdara u školi?
Nisam u čitanci imala Maka
Dizdara – svaka bivša republika imala je vlastite čitanke i pjesnike.
Nije li onda sve što se kasnije dešavalo (od 1990 -te) u čitanka i
historijama/istorijama bio slijed
nacionalizma koji je njegovan u sjeni komunističkog patriotizma?
N.V. – Pa bio je Mak u školskim programima? Gdje ste išli u školu? Čega se iz škole sjećate?
Nije. Bez razmišljanja
odgovaram: školu pohađala u Srbiji i sjećam se Otadžbine (i danas je
znam napamet), Najveća je žalost za bratom, Jame, Kravave bajke… U biti
osim “partizanskih” lektira najviše se sjećam analize epskih pjesama
(dosta smo analizirali), Gorskog vijenca, lijepog Nušića, Andrića,
Selimovića…
Niste mi odgovorili na pitanje –
Je li i onda sve što se kasnije dešavalo (od 1990 -te) u čitanka i
historijama/istorijama bio slijed nacionalizma koji je njegovan u sjeni
komunističkog patriotizma?
N.V. – Jeste. O tome govori izvrsna
knjiga Vjekoslava Perice, Balkanski idoli. On je pokazao kako su u
Jugoslaviji paraleno postojale dvije ideologije, i kako su se iza
zatvorenih vrata natezale oko moći. Ko se sjeća socijalističkih čitanki,
sjetiće se gomile tekstova koji su slavili patriotizam, jugoslavenski,
ali i nacionalni, romantičarski, preko djela i pisaca iz perioda
romantizma. Većina ljudi odrasla je u školi u kojoj se njegova
patriotizam, patrijarhalna odanost vođi, poslušnost… Zato im nije bilo
teško ljubav prema jednom vođi zamijeniti ljubavlju prema drugom.
Kako ste vršili odabir djela koje će te analizirati u „Dijagnozi – patriotizam“?
N.V. – Odabir je načinio Dejan Ilić,
urednik i izdavač knjige. Zahvaljujući njemu neki nedovršeni, nejasni,
pretenciozni tekstovi iz iste grupe nisu ušli u knjigu. A kako se
odlučim za neku temu? Pa, nema pravila. Možda je za početak potrebno da
me naljuti, ili iznervira, podlost, neznje ili glupost, onoga ko
procjenjuje vrijednost i značaj nekog književnog djela. I sam se svaki
put iznova začudim koliko patriotizam popije mozak ljudima od kojih
očekujete da u javnom prostoru misle odgovorno i racionalno.
Da li je bilo reakcija na sadržinu knjige?
N.V. – Nedavno jedna imbecilna, na
interentu. Neka rodoljupka je odrezala presudu, a da nije navela niti
jedan argument. Inače, knjiga se dobro čita i teško se već može naći u
prodaji.
Kako definišete patriotizam? Je li uvijek opasan u književnosti? Kakva bi književnost nacionala bila bez patriotizma?
N.V. – Preporučujem vam odličnu
knjigu koja odgovara na to pitanje – Majkl Bilig, Banalni nacionalizam.
Tako ga definišem, kao banalan osjećaj, vještački proizveden u školi i
medijima, nekoristan građaninu a koristan vlasti, koja zahvaljujući
njemu dobija džaba ono što se ničim ne bi moglo platiti; ljudske živote,
bilo da su izgubljeni u ratovima, bilo u neostavrenosti i siromaštvu.
Kakve koristi ljudi imaju od zastava, od toga da ih ponižavaju na
granicama, od toga da se boje govoriti prirodno, od toga da daju imena
ulicama i školama po licemjerima, nasilnicima, kukavicama, razbojnicima?
Patritotizam je virus kojim nas zaraze da bi nas mogli cijelog života
držati u karantinu. Uvijek rado ponovim rečenicu koju pripisuju Kišu, a
ne znam je li njegova, nije ni važno, potpisujem svako slovo:
Patriotizam je utočište za hulje. Svaki naš stvarni problem možemo
riješiti lakše i brže angažujući razum umjesto te retardirane emocije.
Otkuda toliko nacionalizma i govora mržnje (spram drugog i drugačijeg) u internet forumima gdje učestvuju vrlo mladi ljudi?
N.V. – Ljudi tako brane svoj identitet,
odnosno ono što im je ponuđeno kao identitet – pripadnost naciji. Bilig
govori o tome, da je mržnja ukalkulisana u patriotizam, samo nije uvijek
u prvom planu. Patriotsko (nacionalističko) MI se nikada nije odvojilo i
ne može se odvojiti od ONI, od neprijatelja koji je opasnost, kome
uprkos mi postojimo, od koga smo se uz pomoć velikih žrtava odbranili…
Nema naših heroja bez njihovih zločinaca.
Uradili ste nešto vrlo
neobično u zadnjem romanu – objavili ste i nickritiku gdje ima
svakojakih mišljenja o Vama na vaša pisanje – ne samo knjizžvna već
uglavnom na kolumne koje objavljujete. Šta Vas je ponukalo da to
uradite?
N.V. – Svako izdanje Omnibusa ima
takav neki dodatak, koji ima namjeru čitaocu pružiti neku dopunsku
informaciju o samom djelu, neku drugu perspektivu. Budući da je jedna od
likova, ako ne i glavni, u romanu Nenad Veličković, htio sam pokazati
ko je on u virtualnom svijetu, u generaciji njegovih junaka, Bube,
Dalija i Sunija. Kako Veličkovića s idejama koje vama iznosim sada u
intervju, razumiju i ocjenjuju ljudi čiji je sistem vrijednosti
nacionalistički. Oni međutim nisu rođeni kao takvi, oni su takvi
postali, a dobar dio zasluga u tom njihovom formiranju ima književnost,
preko koje su im isporučeni lažne ili nepotpune slike o prošlosti, iz
koje oni crpe legitimitet za svoja prava na račun drugih.
Možemo li to nazvati interakcijom sa čitateljima?
N.V. – Mislim da ne… Toga je bilo u 100 zmajeva. Ovo nije isto. Usotalom, zar nije tekst sam po sebi ta interakcija.
Buba, Suni i Dali studenti su sa kojima ste prošli serijal
radijske drame Vila Ratorta (2004./05. eFM vise od dva serila od po 60
epizoda eizoda), družili ste se i u drami Vremenski tunel (2007. godina
Pozorište mladih Sarajevo) a imamo ih i u novoj formi romanu “Vremenska
petlja”. Dugo se družite a prema najavi planirate i nastaviti. Možete li
povući liniju od vremena kada ste odlučili napraviti radio dramu pa
sada? Otkud potreba da se družite sa njima u toliko različitih
literalnih formi?
N.V. – To sa nastavkom je bila šala.
Neću nastavljati, osim možda u vidu performansa, čitanja romana kao
radio drame, zajedno s publikom. Ali to ne mogu bez saradnika koji su mi
pomogli na promociji, Zoke, Slađe, Čenge, Nihade, Ajdina, Jasminke,
Dine, i ostalih…
Možete li povući liniju od vremena kada ste odlučili napraviti radio dramu pa sada?
N.V. – Ima mnogo više dokaza a
ovladao sam i nekakvom teorijom potrebnom da se vremenska petlja
raspetlja; na početku je iza teksta bila emocija i intuicija, sada su tu
znanje i činjenice.
Moram priznati da kada sam čitala roman isključila sam
kompjuter, TV, radio… Bojala sam se da će svaki šum zatomiti mi glasove i
priče koje su dolazile do mene. Uživala sam u tome. Kako ste uspjeli
uskladiti toliko različitih glasova i priča a da to ne stvori buku?
N.V. – Šta biste da ste ga čitali na
iPadu? Tu se se ništa ne može isključiti, sve je na dohvat prsta. Tap, i
ćao knjiga, hello twiter.
Pokušala sam se zamisliti sa
iPad-om… Uh ne bih to mogla. Ne bih je čitala ni u tramvaju i ovako u
tišini tjera me da se vraćam – korak naprijed nazad dva. Zamislite da
ste Vi čitatelj “etlje” sa iPad -om – kako ide?
N.V. – Pa ne moram zamišljati. Na
promociji sam je čitao s iPada. I dok sam je pisao, zamišljao sam da je
čita neko na iPadu? I pitao se, zašto bi neko ostao u toj priči, kad
jednim pokretom prsta može preći na film, na facebook, na mail, na
muziku, na surfanje, na igrice… Zašto korak naprijed nazad dva?
Stalno imam osjećaj da ću nešto bitno propustiti da će mi neki podatak iscuruti a da ga ne stignem upamtiti.
N.V. – Pa zato je super iPad. U svakom trenutku su svi podaci tu
A sto se tiče podataka, nisu oni bitni. Sve to postoji na wikipediji,
ili negdje na internetu… Mislim da je najvaznije pitanje koje čitalac
treba stalno imati na umu – zašto pisac to baš tako radi?
Vaši studenti – u romanu,
razgovaraju sa različitim historijskim likovima i prisustvuju
hitorijskim događajima o smenu imaju mišljenje i sudaraju se sa
vlastitim stereotima. Iskreno, na neki način čitajući mislila sam kako
je u njemu alternativna historija BiH. Otkuda ideja da mlade suočite
praveći 3D efekt sa prošlošću?
N.V. – Nisam suočio samo mlade,
suočio sam i sebe, pišući. Htio sam provjeriti i ovo što sada vama
govorim. Htio sam i ja upoznati izbliza recimo, Zmaja od Bosne. Pa sam
malo istraživao. I pronašao isto što vidim i danas oko sebe. Ljude koji
su spremni u smrt gurnuti hiljade ljudi ne trepnuvši, sve vrijeme
vjerujući u ispravnost svojih razloga. Od kojih je uvjerenje da su baš
oni pozvani da budu vođe plemena pri vrhu liste razloga. To što vi
zovete alternativnom istorijom BiH, to je aktuelno stanje u BiH. Ovi
danas nose kravate i voze su limuzinama, ali pamet im je plemenska. A
biramo takve jer ni naša nije bolja, a takva je jer je takvom naprave
neobrazovani roditelji, loša škola i debilni mediji.
U koju zamku najviše upadnu
pisci koje pišu o nacionalnoji historiji? Na koji način književnik
treba pristupati historiji kada skoro uvijek postoje paralelni sistemi
pa samim tim i rašamon?
N.V. – Ne bih rekao da pisci upadaju u
zamku. U zamku upadaju čitaoci, koji misle da su pisci nekakvi nadljudi,
moralne vertikale i ljudi od boga ovlašteni da govore istinu, samo
istinu i ništa osim istine. Samo neobrazovan ili priglup čitalac može iz
književnosti rekonstruisati istoriju. Zadatak književnosti nije da se
bavi prošlošću nego sadašnjošću.
Vaši likovi u “Veremenskoj petlji” putuju kroz piramidu u Visokom. A nedavno ste njoj napisali i kolumnu (to je ono o čemu smo razgovarali na početku). Koliko je štete u
pojavama poput navedene i može li se išta korisno izvući od novaca koji
su u projekt nepostojeće piramide uloženi?
N.V. – Ne vjerujem da od sopstvene kratke pameti možemo praviti dugoročnu korist.
Vrlo su glasne polemike zadnjih godina o jeziku na prostoru
bivše Jugoslavije. Na skupovima se donekle i može pričati o ratu ali
atmosfera se “podgrije” kada se spomene pitanje jezika. Šta mislite o
tome?
Jezik je jedno od najvažnih oružja
nacionalizma. Zato oko toga najviše vrište nacionalisti. Njima je jezik
potreban da bi nas dijelili. Njihova je zadaća da se jezik koristi kao
žig kojim se žigoše stoka: da čim progovoriš svi znaju kojem stadu
pripadaš.
Preuzeto sa portala Mixer