Nemanja Nenadić je programski direktor Transparentnosti Srbija. U razgovoru za BUKA magazin govori o pat poziciji u kojoj se nalazi Srbija, mogućnosti rješavanja političke i bezbjednosne krize, istraživanju u stavovima građana o rasprostranjenosti korupcije, te o prioritetima promjena do kojih mora doći.
“Čak i da opozicija sedne za pregovarački sto, što bi možda moglo dovesti do nekog političkog dogovora o raspisivanju izbora, to je nikava garancija izlaza iz političke krize” – kaže Nenadić u razgovoru za BUKA magazin.
Kako Vama izgleda pet mjeseci borbe za istragu o padu nadstrešnice, borbe za istragu o korupciji koja je dovela do tragedije i borbe protiv zarobljene države?
Protesti su mnogo doprineli. Meni je prilično teško zamislivo da bi uopšte bilo moguće da se stanje svesti kod građana i odnos prema korupciji vrati na onu situaciju koju smo imali pre 1. novembra prošle godine. E sad, šta će se sve desiti, verujem da niko u stvari ne može tačno kaže. Ono što do sada vidimo jeste da vlast postupa na način koji ne izgleda kao da je spremna za bilo kakve ustupke u vidu suštinskih promena ponašanja, pa čak i to što jeste urađeno u ovom periodu, poput objavljivanja ugovora i drugih dokumenta vezanih za jedan infrastrukturni projekat. Nema čak ni naznaka da bi mogli biti objavljeni ugovori i drugi osnovni dokumenti koji se tiču brojnih drugih infrastrukturnih projekata, a čija vrednost se meri čak i desetinama milijardi evra. Dakle, vidimo to, vidimo da se i retorika zaoštrava, a vidimo i da nema načina na koji bi moglo da se desi da ključni akteri sednu za neki pregovarački sto i otvore dialog o tome šta dalje. Pre svega, mislim tu na vlast i parlamentarnu opoziciju, a takođe i na druge bitne aktere u društvu, poput studenta univerziteta i civilnog društva.
Je li to bezbjednosi ili politički izazov i politički izazov za regiju?
Mi imamo mnogo stvari koje su izazov za regiju. Pre svega, pored onog što se dešava u našim zemljama, to je svakako i oslabljeni položaj Evropske unije kao ključnog međunarodnog aktera na našem području. Sve zemlje ovde imaju proklamovanu politiku evropskih integracija. Nada pripajanja Evropskoj uniji je bila dosta bitan faktor za vlade, a za neke i dalje jeste, da sprovode reforme i da obezbede elementarnu vladavinu prava.
Ipak, već duže vreme unutar same Evropske unije postoje ozbiljna sporenja, a njen položaj je dodatno oslabljen. Čini mi se da je oslabljen dodatno i sa novom američkom administracijom i onim pregovorima koji se dešavaju u vezi sa ratom u Ukrajini. Evropska unija ima manje mogućnosti da ovde pomaže reforme nego što je to imala pre nekoliko godina, a i o samom proširenju se ne govori kao nečemu što je izgledno do određenog datuma.
Na unutrašnjem planu imali smo u poslednjih nekoliko meseci, godinu dana, nekoliko tragedija gde se sumnjiči vlast da je svojim postupanjem ili nepostupanjem doprinela tome da ljudski životi budu izgubljeni. To se desilo u Jablanici, u Novom Sadu, u Kočanima. Imali smo reakcije građana, shvatanje, razumevanje koliko je korupcija ozbiljan problem i koliko njene štetne posledice mogu biti dalekosežne. Međutim, nisam siguran da su reakcije vlasti bile svuda adekvatne, pogotovo kod nas u Srbiji. Javnost nije zadovoljna još uvek ni samom činjenicom da su otvorene neke predistražne radnje, jer prema onome što se do sada moglo videti ipak nije izvesno da će biti utvrđeni svi oblici korupcije na koje se u javnosti sumnjalo.
Imate li povjerenje da će razvoj situacije dovesti do povratka integriteta politike?
Demokratske institucije u Srbiji su dodatno unazađene tokom poslednjeg perioda, nema čak ni elementarnih uslova za neku komunikaciju i dogovor. Nema uslova za dogovor između vlasti i opozicije, nakon nekoliko ozbiljnih incidenata i kršenja parlamentarne procedure od strane skupštinskog rukovodstva. Ono što dodatno komplikuje situaciju u Srbiji je to što se pored opozicije javio jedan dosta snažan akter koji odbija saradnju ili, kako to kažu, ograđuje se od stranaka, a to je studentski pokret koji nema jasno definisano rukovodstvo. U toj situaciji, čak i da opozicija sedne za pregovarački sto, to bi možda moglo dovesti do nekog političkog dogovora o raspisivanju izbora, ali po svemu sudeći to nije garancija izlaza iz političke krize. No, realno govoreći, malo je verovatno da bi moglo da se desi ovo što sam spomenuo.
Šta izlaz iz političke krize zahtjeva od svih političkih aktera?
Postoji nekoliko mogućih scenarija. Jedan scenario je da, kao što je bilo i probitno zahtevano od strane studenta u blokadi, da institucije rade ono što im je posao, a da ono što nije njihov posao ne rade. Ipak, taj scenario se nije dogodio. Videli smo da sistem jednostavno nije profunkcionisao. Druga mogućnost za izlaz iz krize je, kao što je poznato iz teorije i prakse, mogućnost izbora. Tu se nalazimo u nekoj pat poziciji gde vlast očigledno ne želi izbore, jer da ih želi već bi bili raspisani, kao što se mnogo puta dogodilo tokom poslednje decenije, kada smo imali vanredne parlamentarne izbore. Opet, ni opozicija ne bi pristala na izbore pod uslovima koji se nisu promenili u odnosu prema brojnim nepravilnostima, što je opet pat pozicija. Treće rješenje koje opet može imati razne svoje scenarije je neki vid unutrašnjeg urušavanja vlasti bilo kroz razlaz između koalicionih partnera ili individualne prelaske nekih političara iz vlasti, što se takođe nije dogodilo za ovih nekoliko meseci. Od svih ovih scenarija, ne mogu da kažem ni za jedan od njih da će da se dogodi, jer već nedeljama i mesecima ne izlazimo iz pat pozicije. Ono što su izjavljivale i pisale Ursula von der Layen i Marta Kos u vezi s izbornim, medijskim reformama, borbom protiv korupcije, može da bude još jedan scenario. Ipak, još uvek nije jasno da li će se tražiti neki konkretni potezi koji bi pokazali da vlast zaista želi da to menja ili će EU biti dovoljni i neke mere koje mogu da daju rezultat.
Koji su prioriteti promjena do kojih mora doći? Šta pokazuje istraživanje Transparentnosti Srbija o stavovima građana?
Mi smo pitali građane mnogo toga i između ostalog ono što je istraživanje pokazalo da je prvi put posle 25 godina, otkad se rade relativno redovno ovakva istraživanje, korupcija prioritetni problem društva u očima građana.
Do sada ona to nije bila. Bila je obično na trećem ili četvrtom mjestu. Ljudi imaju utisak da se korupcija povećava, dosta loše ocenjuju rad organa vlasti u borbi protiv korupcije. Gonjenje korupcije od strane tužilaštva se vidi kao ključni izlaz. Građani ocenjuju da je problem Srbije to što mnogi slučajevi ne budu nikada ispitani, iako postoje uverljivi pokazatelji da je korupcije bilo. Pitali smo građane za njihovo mišljenje o problemima, odnosno razlozima zbog kojih tužilaštvo nema bolje rezultate u borbi protiv korupcije i oni u prvi plan ističu uverenost da tužilaštvo neće goniti one koji imaju političku moć ili političku zaštitu. To je nešto o čemu građani mogu realno imati saznanje jer oni vide, ako ništa drugo onda iz medija, brojne poznate slučajeve, sumnje ili dokaze korupcije koji nisu dobili nikakav epilog.
Kad je reč u tužilaštvu, ono što “Transparentnost Srbija” ističe kao glavni problem je to odsustvo proaktivnosti. Bez obzira koliko neka korupcija bila vidljiva ili je ukažu na svojim nalazima mnogi akteri, poput državnih organa, poput državnih revizorskih institucija, ta korupcija nije redovno predmet razmatranja i ispitivanja.
Imamo mnoštvo svedočenja o angažovanju ljudi u javnom sektoru kako bi obavljali neki posao za stranku na vlasti. Čak i u slučajevima kada neki od tih zaposlenih javno posvedoče o tome, nema nikakve istrage. Kad je reč o ulozi tužilaštva u tom slučaju, trenutno se ne vidi mogućnost da se stvari promene. Nema praktično nikakvih promena ni nakon što je menjan Ustav s ciljem da se jača nezavisnost sudstva i samostalnost tužilaštva.
Kad je reč o drugim prioritetima u ovoj situaciji, veliku pažnju i veliku podršku građana su dobili stavovi koje smo im predočeli, poput toga da svi ugovori koji se odnose na trošenje budžeta treba da budu javno dostupni bez obzira na to šta o tome misli inostrani partner naše vlade. Veliku podršku ima i naš stav da sve nabavke treba ugovoriti uz najveću moguću konkurenciju, a ne kao što se to sada čini kroz dodelu posla na osnovu nekog posebnog zakona ili međudržavnog sporazuma.
Sasvim je očigledno da takve stavove dele i mnogi ljudi koji inače glasaju za stranke koje u praksi primenjuju potpuno suprotne modalitete ugovaranja.
Da li ste ikada dobili odgovor od Vlade Srbije vezi sa ukidanjem oznake tajnosti nabavki u cilju prevencije pandemije Covid?
Ne, nikada nismo dobili ni odgovor, niti bilo kakva dokumenta.
U Srbiji je izgleda i dalje na snazi zaključak vlade kojim su sve nabavke vezane za Covid proglašene za poverljiva dokumenta ili državnu tajnu.
Kraj pandemije je proglašen tek početkom u februaru ove godine, iako je ona odavno prestala. U tom pogledu često smo zavideli građanjima BiH gde su povodom Covid nabavki sprovođene čak i neke istrage.
Premijer Federacije BiH je bio obuhvaćen istragama, u Narodnoj skupštini Republike Srpske poslanici su govorili o tome koja zemlja koliko plaća vakcine. Više smo saznali iz tih izlaganja nego od naših državnih organa koji su trošili naš zajednički novac za te nabavke. Situacija je tu potpuno apsurdna. Čak nije ispunjeno ni obećanje da će svi dokumenti i sve informacije postati dostupni kad se pandemija završi. Naravno, to je obećanje bilo apsurdno samo po sebi, budući da pandemija nema nikakve veze s podacima o trošenju javnog novca, ali čak ni to prolongiranje roka objave nije ispoštovano.
Kakve reakcije te borbe izazivaju kod građana? Da li javnost gubi takve priče iz vida? Ko je odgovoran što one padaju u zaborav?
Sve te afere koje su otvorene i gde nisu dobile nekakav epilog su, sasvim sigurno, kod građana Srbije stvorile veliku dozu apatije u nizu godina. Ono što su ovi protesti poslednjih nekoliko meseci promenili je upravo to da se promenilo naše očekivanje. Prisutna nada da ne mogu stvari da ostanu kakve su bile, iako smo videli da je to i dalje samo neka nada, da su to očekivanja i da još uvek nema promena u ponašanju vlasti.
Sasvim sigurno da jeste ključno da građani promene svoje ponašanje, ali ne mogu građani sami da obezbede funkcionisanje vladavine prava. Zato su nam ipak potrebne institucije. Ključ problema jeste u svesnim i zainteresovanim građanima, bez toga nema ništa, ali ta zainteresovanost mora da rezultira u tome da institucije počnu da rade, a pre svega tužilaštva.