U velikom BUKA intervjuu razgovaramo sa Damirom Miljevićem, ekonomskim analitičarem i stručnjakom za oblast energetike. Pričali smo o trenutnoj situaciji sa energentima u svijetu, o konstantnom rastu cijena, o tome dolaze li nam još veća poskupljenja, ali i o mjerama koje nadležne institucije preduzimaju ili ne.
Nalazimo se u 2022. godini, poprilično zabrinjavajućoj, kada se govori o geopolitici, ali i energetici, u kontekstu energetske krize i najave za predstojeću zimu. Za početak, pričajmo generalno o krizi, ta energetska kriza nije počela ratom u Ukrajini, je li tako?
Nije.
Ona je počela mnogo ranije, vi ste u intervjuu koji ste nam dali prošle godine rekli i da očekujete rast cijena energenata i rast cijena električne energije. Kako je ovo sve počelo, šta nam se ovo dešava?
Suštinski, čitava priča je počela sa dva aspekta, jedan je, ako se sjećate, u vrijeme korone su cijene nafte i naftnih derivata bile totalno niske, na tržištu se nafta mogla naći po 20 dolara po barelu. Sa druge strane, prošle godine, zbog vremenskih prilika u Njemačkoj, vjetar je zakazao, bila je rekonstrukcija velikog plinovoda u Norveškoj i bili su problemi sa nekim postrojenjima za proizvodnju plina u Sibiru. I sad, kad imate ta dva faktora, snabdijevanje plinom je bilo ugroženo, što odmah znači skakanje cijena, a kako je ekonomija krenula, proizvođači su krenuli da namire gubitke koje su imali tokom pandemije, jer je tražnja naglo počela da raste. Mi smo već u zadnjem kvartalu prošle godine imali veliki rast cijena energenata. Šta je problem kod plina? Kod plina je problem što se u Evropi nekih 15-tak posto električne energije proizvodi iz plina, tako da je to automatski uticalo na cijenu električne energije. Na to sve smo dočekali rat u Ukrajini. I sad imamo tzv. „raketiranje“, imate sulude cijene plina i sulude cijene električne energije, gdje je na regionalnim tržištima 1 MWh 460 EURA, poređenja radi 2021. godine 1 MWh je bio 46 EURA.
Dakle, 10 puta manje..
Da. E, sad, normalno, kao u svakoj kriznoj situaciji, tu imate pobjednike i gubitnike. Ono što je interesantno jeste da je u prvom kvartalu ove godine većina velikih energetskih kompanija ostvarila enormne profite u odnosu na prethodnu godinu. Sa druge strane, imate pritiske na povećanje cijena energenata za privredu i građane, zahtjeve da se štedi energija. Jako čudna situacija u kojoj niko ne zna do kraja šta će se dešavati do početka naredne godine.
Embargo od strane EU nametnut Rusiji, na drugu stranu, Rusija ucjenjuje svojim plinom. Da li Evropa ima spreman scenario u slučaju potpune obustave snabdijevanja od strane Rusije? Jesu li spremni za takvu situaciju?
Ne ulazeći u ocjenu poteza o embargu, ne samo nafte i plina, već i uglja, činjenica je da je Evropa odmah nakon te odluke krenula u program „repower“, odnosno sa alternativom kako oni vide da će zamijeniti ruski plin i naftu i, sa druge strane, kako vide izlaz iz situacije. Tu vidim dva problema. Jedan problem je što je fizički nemoguće u tako kratkom roku suštinski izvršiti zamjenu dobavljača, jer svjetska ponuda i potražnja, bez obzira radi li se o prirodnom ili ukapljenom gasu, otprilike je jednaka.
Sad je Evropska unija potpisala ugovor sa Azerbejdžanom da dva puta poveća isporuku Evropi, međutim, očigledno je da to neće biti dovoljno. Očekujem da će ova zima jako teško proći u Evropskoj uniji, međutim, ono što se sa druge strane radi jeste da je u takvoj situaciji EU ubrzala instaliranje kapaciteta iz obnovljivih izvora energije sa nekom idejom da u periodu od tri do pet godina u potpunosti zamijeni sve to što je dolazilo iz Rusije..
Koliko je to realno, sami ste rekli na početku da vjetra prošle godine nije bilo u Njemačkoj. Jesu li obnovljivi izvori energije utopistička ideja?
Ja ne volim da se puno ubjeđujem, ali ono što bi trebalo znati jeste da jedan od naših komšija, Albanija, godinama električnu energiju poizvodi samo iz obnovljivih izvora. Prema tome, pitanje realnosti se ne postavlja. Znači, imate zemlju koja nema ništa iz fosilnih goriva osim nafte i naftnih derivata za transport. To je lažna dilema. Imate Albaniju koja je dokazala da je to moguće. Ovdje je samo pitanje dinamike. Jer privreda radi, a privreda ne može da sačeka dok se to instalira. Ovdje će doći do poremećaja, međutim, suštinski sam optimista, jer mislim da će ova situacija ubrzati tranziciju. Biće zastoja jedan određeni period, tri do četiri godine, jer se mora osigurati sigurnost snabdijevanja, a to znači da će se popaliti neke ugašene termoelektrane na ugalj po Zapadnoj Evropi, eventualno će se neka konzervirana nuklearna elektrana pokrenuti, ali to je samo na kratak rok da se to premosti, jer obnovljivi izvori imaju osobinu o kojoj se malo govori - proizvodnja iz obnovljivih izvora energije je daleko isplativija od proizvodnje iz fosilnih goriva. To nekada nije bilo tako. Pod istim uslovima svi će ulagati u ono što je isplativije. Biće štucanja par godina, ali mislim da je proces nezaustavljiv.
U ovom energetskom sukobu, da li Rusija može naći alternativna tržišta, u javnosti se spekuliše o tome da je Njemačka postigla dogovor sa Rusijom, da će se nastaviti snabdijevanje preko Sjevernog toka 1, jer je riješen problem sa turbinom iz Kanade...
To ćemo vidjeti u četvrtak...
Da sutra, sve je više takvih priča iza kulisa, kao da se nešto dogovara ispod žita. Je li to samo moj utisak ili..
Nije. Energetika je žila kucavica civilizacije. Kao što smo vidjeli, energetika ima uticaj i na geopolitičke odnose. Ne bi me čudilo da se prave neki drugi dogovori. Sa stanovišta Rusije, laički posmatrano, Rusiji nije problem da prestane snabdijevati Evropu, a da počne snabdijevati Kinu i Indiju. Međutim, ima jedan ozbiljan problem tu – koliko god je opasno da imate jednog dobavljača, toliko je opasno da imate jednog kupca. Sad je Evropa bila u problemu jer je imala jednog dobavljača, ali je bilo više kupaca sa stanovišta Rusije – Njemačka, Holandija, sa više je kupaca lakše... Ukoliko bi oni sav svoj plasman prebacili na Kinu, imali bi samo jednog kupca. Čak i geopolitički gledano, pitanje je da li da se vežu za jednog kupca, pa da on diktira uslove...
Ne smijemo zaboraviti da su evropske države najbogatije na svijetu, pa ni njima ne odgovara da gube to tržište.
Tako je. Ja mislim da će u neko dogledno vrijeme, kad prođu tenzije i kad počnu pregovori oko mira i primirja, jer je interesantno da pregovori ne počinju, to sve doći na svoje. Neko moje mišljenje je da se u međuvremenu neki energetski lobiji bogate, jer svaki znak zaustavljanja rata u Ukrajini, znači pad energenata. Svih. Ne vjerujem u teorije zavjere, ali se čovjek upita zašto nema čak ni pokušaja ozbiljnih da se primirje postigne.
Plan štednje Evropske unije koji smo neki dan imali prilike čitati o tome kako će se klima u prostorijama paliti na 24, a ne na 22 stepena, kako će se hladiti na 19 umjesto na 16 stepeni, koliko to realno može pomoći i koliko to sve može sve uticati na građane?
Ja sam gledao jedno istraživanje prije dva mjeseca, u kojem je navedeno da ako spustite nivo grijanja samo za jedan stepen da bi ušteda u energentima bila 5 %, dakle realno je to moguće. Međutim pitanje je koliko su ljudi i privreda, svjesni da je ovo krizna situacija i da se mora odstupiti od standardne komocije. Ovo je vanredna situacija. Da li će ti pozivi imati efekta, to ostaje da vidimo, ali da se na taj način može doprinijeti, stvarno može.
Idemo sad od Evrope prema Zapadnom Balkanu. Idemo prema BiH. Šta se tu dešava? Vidimo najave poskupljenja plina u RS za 16 posto, u FBiH za 23 posto...
Što se tiče plina BiH, trenutno ima dobru situaciju s obizorm da nas Rusi nisu stavili na crnu listu i tu se uspjelo izboriti da ne budemo 100 % pogođeni. Naravno, mi ne možemo očekivati da u situaciji gdje je cijena plina porasla deset puta, da nama neko isporučuje plin po cijeni prije rata. Što se tiče plina, poskupljenja su neminovna. Sad kako će se taj teret rasporediti između građana i privrede i države, je pitanje ekonomskih politika. Kad pogledate šta je rađeno u Zapadnoj Evropi, u zemljama regiona, onda vidite da su gotovo sve vlade reagovale i na neki način činile ustupke da ta poskupljenja ne pređu baš sto posto na krajnje korisnike. Da li će ovdje to dešavati, ja to ne znam, pogotovo jer smo u izbornoj godini, pa je to otežavajuća okolnost. Ono što je neminovno je da plin garantovano ide gore, zasad za ovaj procenat koji je najavljen, vjerovatno i daleko više. S obzirom da BiH nije puno zavisna od plina, nama bi pametnije bilo da već sada razvijamo alternative.
Koje su alternative?
Ja ću to sad banalno. Najveći problem sa plinom kod nas je grijanje Sarajeva. Sarajevo se grije na plin. Kad izračnate da imaju hiljade i hiljade korisnika, teorijski, kada bi svi zamijenili plin toplotnim pumpama, to bi koštalo nekih 280 miliona EURA. E ,sad, to je pitanje. I ne može preko noći. Ova kriza je pokazala da svaka zavisnost u energetici se ispostavi kao problem, bez obzira jeste li u čitavoj igranci učestvovali ili niste. Moramo plin lagano početi izbacivati iz upotrebe i zamijeniti alternativama.
Kako stojimo sa električnom energijom?
Za razliku od cijelog regiona, Bosna i Hercegovina ima viškove električne energije i mi smo jedini neto izvoznik električne energije na Balkanu. Mi preko 30% ukupne proizvodnje električne energije izvezemo napolje, i to izvoze sve tri elektroprivrede – da li direktno ili preko posrednika. Tako da mi trenutno, što se tiče električne energije, nemamo problema. Mi možemo imati kratkoročnih problema kada bi teorijski cijelo Sarajevo ostalo bez plina, pa pokupovali grijalice, ali to je više pitanje mreže i stanja distribucione mreže, nego što je to pitanje energije.
U tom smislu, ono što je dobro za BiH u današnjoj situaciji je što elektriprivrede ostvaruju ekstra profite, jer sve ono što prodaju vani se basnoslovno plaća, a sad se postavlja suštinsko pitanje kako će se one ponašati sa tim ekstra profitom.
Pretpostavljam kao i dosad...
Ja to ne mogu da tvrdim, ali ono što bi bilo pametno jeste da jedan dio profita počnu da ulažu u obnovljive izvore energije, jer oni svi govore o razvoju obnovljivih izvora energije, a u suštini nismo vidjeli nijedan ozbiljan rezultat. Kad uzmete sva tri elektropreduzeća, mi imamo jednu vjetroelektranu u BiH i par malih solarnih elektranica, a priča se o miljardama, gigawatima. Samo poređenja radi, u tri opštine u FBiH u zadnjih 6 mjeseci, mala i srednja preduzeća su na svoje krovove instalirali skoro 50 megawata solara za vlastite potrebe. Dok privatni sektor, spasavajući se od visokih cijena električne energije i energenata, rade to za svoje potrebe, dok javna elektropreduzeća to sve rade dugoročno i polako. Dio ekstra profita treba ulagati u restruktuiranje rudarskih regiona – danas se već mora početi razmišljati u tom pravcu- šta sa opštinom Gacko kada se ugasi Gacko? Ne možete godinu dana prije zatvaranja TE i rudnika razmišljati o tome šta ćete sa tom jednom regijom.
Da li će građani BiH osjetiti u tolikoj mjeri krizu kao građani EU?
Oni to već osjećaju, možda ne u tolikoj mjeri. Kod nas je struktura potrošnje drugačija. Nismo toliko ovisni o plinu. Mi još uvijek za grijanje koristimo puno drveta, drvne mase, peleta, međutim, i tu imamo situaciju da je povećana cijena ogrevnog drveta, da je cijena peleta otišla gore, pa su vlasti morale, ako ništa drugo, privremeno zabraniti izvoz. Građani to već osjećaju, osjećaju preko cijene goriva. I ono što će vjerovatno osjetiti - čim završe izbori, jeste rast cijena eletrične energije za građane, s obzirom da sve tri elektroprivrede koje su pod 100% uticajem vlasti, drže socijalni mir. Međutim, moraće doći do poskupljenja energije za građane, vidjećemo u kojem omjeru. Već je najavljeno poskupljenje mrežarine.
Možda je ovo pitanje glupo, ali zbog čega se građanima BiH poskupljuje struja, ako ju izvozimo, zarađujemo ekstra, ostvarujemo ekstra profit. Pitam kao neko ko će uskoro dobiti veći račun za struju?
Ne možemo se stalno pozivati na tržište, jer bi onda cijena naftnih derivata u Saudijskoj Arabiji trebala biti kao kod nas, a nije. Džaba je skoro. Dakle, ta država, bez obzira na tržište, za svoje građane ima povoljnije cijene. To je taj balans između tržišta i države koji treba postići. Ali postoji nekoliko razloga zašto će poskupjeti el. energija za građane BiH, jer je privreda već na nekom polutržišnom principu. Postoji tu nekoliko faktora – struja će poskupjeti jer rastu troškovi proizvodnje iz uglja, ako ništa drugo, onda zbog rasta cijena goriva koje koriste teške mašine. Tu onda rastu troškovi. Ako se sjećate, u FBiH su morali podići cijenu uglja za 20 % koji se isporučuje Eektroprivredi BiH i tu je već uticaj cijene uglja na proizvodnu cijenu električne energije negdje 6 do 7 posto. Treći razlog je taj, a možda će se neko ljutiti zbog ovoga, ali BiH, mjereno energetskim intenzitetom, a to je utrošak energije po jedinici društvenog proizvoda, troši pet puta više energije nego što je prosjek Evrope.
Šta to znači?
To znači da rasipamo energiju. Zašto? Pa jeftina je. Ko vodi računa, pa evo sad sjedimo, reflektor gori (intervju rađen u ugostiteljskom objektu oko 10h ujutro, op. E.P.) . Naše cijene su, govorimo o građanima, jako niske cijene električne energije, u oba entiteta. Nije najniža u regionu, ali je vrlo blizu, i onda nemamo taj odnos prema potrošnji. Taj odnos će se malo morati korigovati.
Dakle da sumiramo, kriza u EU će biti žešća na zimu, nego u BiH, ali ćemo se svi morati odreći nekog komoditeta...
Moje je mišljenje da u ovim globalnim kriznim vremenima sve ovo ima i neke druge posljedice. Čim je krenula rasti cijena energenata, pokrenula se inflacija. Mi smo sad u situaciji kada moramo početi voditi računa o tome kako se ponašamo. A to znači da ćemo morati mijenjati navike. Dio tereta krize ćemo, nažalost, morati podnijeti. Ja vidim problem u BiH da vlasti nisu spremne da podijele taj teret između države i građana i privrede, već je pušteno da sve padne na građane i privredu. Najbolji primjer su nafta i naftni derivati, gdje se ničega nisu odrekli, dok druge države jesu. Većina ih je smanjila stopu PDV-a na naftu i naftne derivate.
Država se ne odriče komoditeta..
Ne odriče, ali bi trebalo da se odriče komoditeta. Tako da očekujem da će građani i privreda morati podnijeti dobar dio tereta.
Za sami kraj. Očekujete li dodatni rast cijena osnovnih životnih namirnica u BiH? Rekli ste i sami, sve je to u vezi sa ovom temom o kojoj razgovaramo već nekih pola sata, a to je cijena energenata..
Pitanje koliko god jednostavno bilo, vrlo je kompleksno jer zavisi od mnogo faktora. Evo jedno pitanje koje niko nije spomenuo – kako je moguće da BiH koja je 80% vezana za EU ima gotovo dva puta veću inflaciju nego što je prosjek inflacije u EU. Tamo je inflacija 8-9 %, ovdje 15-16%. Dakle, ako smo toliko ovisni od uticaja EU, a jesmo, kako to da kod nas inflacija dva puta brže raste? To je suštinsko pitanje i mislim da se ono može svesti, jer imamo iskustva sa inflacijom, da svi love u mutnom. To ja zovem anticipirana inflacija. Cijene je podizao bez obzira da li mu je ova situacija uticala na troškove prozvodnje ili ne. S obzirom da država nije preduzimala nikakve mjere, u regionu jesu. Mi nemamo taj pristup, pa je očito da je sav teret prebačen na potrošače. Sa tog stanovišta, ako se ništa ne bude poduzimalo, ja očekujem da će to i dalje da raste.
Do koje granice? Do granice dok se ne izjednače ponuda i tražnja. Dakle, dok ne prestanemo kupovati. Svi ljudi koji se bave prognozama tržišta, a koji su vrlo konzervativni, dakle, ne govorim o optimistima, oni kažu da cijena za 1 MWh neće pasti ispod 150 EURA u narednih deset godina. To znači da mi ne možemo očekivati da je inflacija neki talas koji je prošao, pa se poslije smirilo more. Nivo se podigao. Šta i koliko. To ćemo da vidimo...
