U velikom BUKA intervjuu razgovaramo sa Damirom Miljevićem,
ekonomskim analitičarem i stručnjakom za oblast energetike.
Pričali smo o trenutnoj situaciji sa energentima u svijetu, o konstantnom
rastu cijena, o tome dolaze li nam još veća poskupljenja, ali i o mjerama koje
nadležne institucije preduzimaju ili ne.
Nalazimo
se u 2022. godini, poprilično zabrinjavajućoj, kada se govori o geopolitici, ali
i energetici, u kontekstu energetske krize i najave za predstojeću zimu. Za
početak, pričajmo generalno o krizi, ta energetska kriza nije počela ratom u Ukrajini,
je li tako?
Nije.
Ona
je počela mnogo ranije, vi ste u intervjuu koji ste nam dali prošle godine
rekli i da očekujete rast cijena energenata i rast cijena električne energije.
Kako je ovo sve počelo, šta nam se ovo dešava?
Suštinski, čitava priča je počela sa dva aspekta,
jedan je, ako se sjećate, u vrijeme korone su cijene nafte i naftnih derivata
bile totalno niske, na tržištu se nafta mogla naći po 20 dolara po barelu. Sa druge strane, prošle godine, zbog
vremenskih prilika u Njemačkoj, vjetar je zakazao, bila je rekonstrukcija
velikog plinovoda u Norveškoj i bili su problemi sa nekim postrojenjima za proizvodnju plina u Sibiru. I sad, kad imate ta dva faktora, snabdijevanje plinom je
bilo ugroženo, što odmah znači skakanje cijena, a kako je ekonomija krenula,
proizvođači su krenuli da namire gubitke koje su imali tokom pandemije, jer je
tražnja naglo počela da raste. Mi smo već u zadnjem kvartalu prošle godine imali
veliki rast cijena energenata. Šta je problem kod plina? Kod plina je problem
što se u Evropi nekih 15-tak posto električne energije proizvodi iz plina, tako
da je to automatski uticalo na cijenu električne energije. Na to sve smo
dočekali rat u Ukrajini. I sad imamo tzv. „raketiranje“, imate sulude cijene
plina i sulude cijene električne energije, gdje je na regionalnim tržištima 1 MWh 460 EURA, poređenja
radi 2021. godine 1 MWh
je bio 46 EURA.
Dakle, 10 puta manje..
Da. E, sad, normalno, kao u svakoj kriznoj situaciji, tu imate pobjednike i gubitnike. Ono što je interesantno jeste da je u prvom
kvartalu ove godine većina velikih energetskih kompanija ostvarila enormne
profite u odnosu na prethodnu godinu. Sa druge strane, imate pritiske na
povećanje cijena energenata za privredu i građane, zahtjeve da se štedi energija.
Jako čudna situacija u kojoj niko ne zna do kraja šta će se dešavati do početka
naredne godine.
Embargo
od strane EU nametnut Rusiji, na drugu stranu, Rusija ucjenjuje svojim
plinom. Da li Evropa ima spreman scenario u slučaju potpune obustave
snabdijevanja od strane Rusije? Jesu li spremni za takvu situaciju?
Ne ulazeći u ocjenu poteza o embargu, ne samo nafte i
plina, već i uglja, činjenica je da je Evropa odmah nakon te odluke krenula u
program „repower“, odnosno sa alternativom kako oni vide da će zamijeniti ruski plin i
naftu i, sa druge strane, kako vide izlaz iz situacije. Tu vidim dva problema.
Jedan problem je što je fizički nemoguće u tako kratkom roku suštinski izvršiti
zamjenu dobavljača, jer svjetska ponuda i potražnja, bez obzira radi li se o
prirodnom ili ukapljenom gasu, otprilike je jednaka.
Sad je Evropska unija potpisala ugovor sa Azerbejdžanom da dva puta poveća isporuku
Evropi, međutim, očigledno je da to neće biti dovoljno. Očekujem da će ova zima
jako teško proći u Evropskoj uniji, međutim, ono što se sa druge strane radi jeste da je u takvoj situaciji EU ubrzala instaliranje kapaciteta iz obnovljivih
izvora energije sa nekom idejom da u periodu od tri do pet godina u potpunosti zamijeni
sve to što je dolazilo iz Rusije..
Koliko
je to realno, sami ste rekli na početku da vjetra prošle godine nije bilo u
Njemačkoj. Jesu li obnovljivi izvori energije utopistička ideja?
Ja ne volim da se puno ubjeđujem, ali ono što bi
trebalo znati jeste da jedan od naših komšija, Albanija, godinama električnu
energiju poizvodi samo iz obnovljivih izvora.
Prema tome, pitanje realnosti se ne postavlja. Znači, imate zemlju koja
nema ništa iz fosilnih goriva osim nafte i naftnih derivata za transport. To je
lažna dilema. Imate Albaniju koja je dokazala da je to moguće. Ovdje je samo
pitanje dinamike. Jer privreda radi, a privreda ne može da sačeka dok se to
instalira. Ovdje će doći do poremećaja, međutim, suštinski sam optimista, jer
mislim da će ova situacija ubrzati tranziciju. Biće zastoja jedan određeni
period, tri do četiri godine, jer se mora osigurati sigurnost snabdijevanja, a
to znači da će se popaliti neke ugašene termoelektrane na ugalj po Zapadnoj
Evropi, eventualno će se neka konzervirana nuklearna elektrana pokrenuti, ali
to je samo na kratak rok da se to premosti, jer obnovljivi izvori imaju osobinu
o kojoj se malo govori – proizvodnja iz
obnovljivih izvora energije je daleko isplativija od proizvodnje iz fosilnih
goriva. To nekada nije bilo tako. Pod istim uslovima svi će ulagati u ono što
je isplativije. Biće štucanja par godina, ali mislim da je proces nezaustavljiv.
U
ovom energetskom sukobu, da li Rusija može naći alternativna tržišta, u
javnosti se spekuliše o tome da je Njemačka postigla dogovor sa Rusijom, da će
se nastaviti snabdijevanje preko Sjevernog toka 1, jer je riješen problem sa
turbinom iz Kanade…
To ćemo vidjeti u četvrtak…
Da
sutra, sve je više takvih priča iza kulisa, kao da se nešto dogovara ispod
žita. Je li to samo moj utisak ili..
Nije. Energetika je žila kucavica civilizacije. Kao
što smo vidjeli, energetika ima uticaj i na geopolitičke odnose. Ne bi me čudilo
da se prave neki drugi dogovori. Sa stanovišta Rusije, laički posmatrano,
Rusiji nije problem da prestane snabdijevati Evropu, a da počne snabdijevati
Kinu i Indiju. Međutim, ima jedan ozbiljan problem tu – koliko god je opasno da imate
jednog dobavljača, toliko je opasno da imate jednog kupca. Sad je Evropa bila u
problemu jer je imala jednog dobavljača, ali je bilo više kupaca sa stanovišta Rusije
– Njemačka, Holandija, sa više je kupaca lakše… Ukoliko bi oni sav svoj plasman
prebacili na Kinu, imali bi samo jednog kupca. Čak i geopolitički gledano, pitanje je da li da se vežu za jednog kupca, pa da on diktira uslove…
Ne
smijemo zaboraviti da su evropske države najbogatije na svijetu, pa ni njima ne
odgovara da gube to tržište.
Tako je. Ja mislim da će u neko dogledno vrijeme,
kad prođu tenzije i kad počnu pregovori oko mira i primirja, jer je
interesantno da pregovori ne počinju, to sve doći na svoje. Neko moje mišljenje
je da se u međuvremenu neki energetski lobiji bogate, jer svaki znak zaustavljanja
rata u Ukrajini, znači pad energenata. Svih. Ne vjerujem u teorije zavjere, ali
se čovjek upita zašto nema čak ni pokušaja ozbiljnih da se primirje postigne.
Plan
štednje Evropske unije koji smo neki dan imali prilike čitati o tome kako će se
klima u prostorijama paliti na 24, a ne na 22 stepena, kako će se hladiti na 19
umjesto na 16 stepeni, koliko to realno može pomoći i koliko to sve može
sve uticati na građane?
Ja sam gledao jedno istraživanje prije dva mjeseca,
u kojem je navedeno da ako spustite nivo grijanja samo za jedan stepen da bi
ušteda u energentima bila 5 %, dakle realno je to moguće. Međutim pitanje je
koliko su ljudi i privreda, svjesni da je ovo krizna situacija i da se mora
odstupiti od standardne komocije. Ovo je
vanredna situacija. Da li će ti pozivi imati efekta, to ostaje da vidimo, ali
da se na taj način može doprinijeti, stvarno može.
Idemo
sad od Evrope prema Zapadnom Balkanu. Idemo prema BiH. Šta se tu dešava? Vidimo
najave poskupljenja plina u RS za 16 posto, u FBiH za 23 posto…
Što se tiče plina BiH, trenutno ima dobru situaciju s
obizorm da nas Rusi nisu stavili na crnu listu i tu se uspjelo izboriti da ne
budemo 100 % pogođeni. Naravno, mi ne možemo očekivati da u situaciji gdje je cijena
plina porasla deset puta, da nama neko isporučuje plin po cijeni prije
rata. Što se tiče plina, poskupljenja su neminovna.
Sad kako će se taj teret rasporediti između građana i privrede i države, je
pitanje ekonomskih politika. Kad pogledate šta je rađeno u Zapadnoj Evropi, u
zemljama regiona, onda vidite da su gotovo sve vlade reagovale i na neki način
činile ustupke da ta poskupljenja ne pređu baš sto posto na krajnje korisnike. Da
li će ovdje to dešavati, ja to ne znam, pogotovo jer smo u izbornoj godini, pa je
to otežavajuća okolnost. Ono što je neminovno je da plin garantovano ide gore,
zasad za ovaj procenat koji je najavljen, vjerovatno i daleko više. S obzirom da BiH nije puno zavisna od plina,
nama bi pametnije bilo da već sada razvijamo alternative.
Koje
su alternative?
Ja ću to sad banalno. Najveći problem sa plinom kod
nas je grijanje Sarajeva. Sarajevo se grije na plin. Kad izračnate da imaju hiljade
i hiljade korisnika, teorijski, kada bi svi zamijenili plin toplotnim pumpama, to
bi koštalo nekih 280 miliona EURA. E ,sad, to je pitanje. I ne može preko noći.
Ova kriza je pokazala da svaka
zavisnost u energetici se ispostavi kao problem, bez obzira jeste li u čitavoj
igranci učestvovali ili niste. Moramo plin lagano početi izbacivati iz
upotrebe i zamijeniti alternativama.
Kako
stojimo sa električnom energijom?
Za razliku od cijelog regiona, Bosna i Hercegovina
ima viškove električne energije i mi smo jedini neto izvoznik električne
energije na Balkanu. Mi preko 30% ukupne proizvodnje električne energije
izvezemo napolje, i to izvoze sve tri elektroprivrede – da li direktno ili
preko posrednika. Tako da mi trenutno, što se tiče električne energije, nemamo
problema. Mi možemo imati kratkoročnih problema kada bi teorijski cijelo
Sarajevo ostalo bez plina, pa pokupovali grijalice, ali to je više pitanje mreže
i stanja distribucione mreže, nego što je to pitanje energije.
U tom smislu, ono
što je dobro za BiH u današnjoj situaciji je što elektriprivrede ostvaruju
ekstra profite, jer sve ono što prodaju vani se basnoslovno plaća, a sad se postavlja
suštinsko pitanje kako će se one ponašati sa tim ekstra profitom.
Pretpostavljam
kao i dosad…
Ja to ne mogu da tvrdim, ali ono što bi bilo pametno
jeste da jedan dio profita počnu da ulažu u obnovljive izvore energije, jer oni
svi govore o razvoju obnovljivih izvora energije, a u suštini nismo vidjeli
nijedan ozbiljan rezultat. Kad uzmete
sva tri elektropreduzeća, mi imamo jednu vjetroelektranu u BiH i par malih
solarnih elektranica, a priča se o miljardama, gigawatima. Samo poređenja radi,
u tri opštine u FBiH u zadnjih 6 mjeseci, mala i srednja preduzeća su na
svoje krovove instalirali skoro 50 megawata solara za vlastite potrebe. Dok
privatni sektor, spasavajući se od visokih cijena električne energije i energenata,
rade to za svoje potrebe, dok javna elektropreduzeća to sve rade dugoročno i
polako. Dio ekstra profita treba ulagati u restruktuiranje rudarskih regiona –
danas se već mora početi razmišljati u tom pravcu- šta sa opštinom Gacko kada se
ugasi Gacko? Ne možete godinu dana prije zatvaranja TE i rudnika razmišljati o
tome šta ćete sa tom jednom regijom.
Da
li će građani BiH osjetiti u tolikoj mjeri krizu kao građani EU?
Oni to već osjećaju, možda ne u tolikoj mjeri. Kod
nas je struktura potrošnje drugačija. Nismo toliko ovisni o plinu. Mi još uvijek za grijanje koristimo puno
drveta, drvne mase, peleta, međutim, i tu imamo situaciju da je povećana cijena
ogrevnog drveta, da je cijena peleta otišla gore, pa su vlasti morale, ako ništa
drugo, privremeno zabraniti izvoz. Građani to već osjećaju, osjećaju preko
cijene goriva. I ono što će vjerovatno osjetiti – čim završe izbori, jeste rast
cijena eletrične energije za građane, s obzirom da sve tri elektroprivrede koje su pod
100% uticajem vlasti, drže socijalni mir. Međutim, moraće doći do poskupljenja energije
za građane, vidjećemo u kojem omjeru. Već je najavljeno poskupljenje
mrežarine.
Možda je ovo pitanje glupo, ali zbog čega se
građanima BiH poskupljuje struja, ako ju izvozimo, zarađujemo ekstra,
ostvarujemo ekstra profit. Pitam kao neko ko će uskoro dobiti veći račun za
struju?
Ne možemo se stalno pozivati na tržište, jer bi onda
cijena naftnih derivata u Saudijskoj Arabiji trebala biti kao kod nas, a nije.
Džaba je skoro. Dakle, ta država, bez obzira na tržište, za svoje građane ima
povoljnije cijene. To je taj balans između tržišta i države koji treba postići. Ali
postoji nekoliko razloga zašto će poskupjeti el. energija za građane BiH, jer
je privreda već na nekom polutržišnom
principu. Postoji tu nekoliko faktora – struja će poskupjeti jer rastu troškovi
proizvodnje iz uglja, ako ništa drugo, onda zbog rasta cijena goriva koje koriste teške
mašine. Tu onda rastu troškovi. Ako se sjećate, u FBiH su morali podići cijenu uglja
za 20 % koji se isporučuje Eektroprivredi BiH i tu je već uticaj cijene uglja
na proizvodnu cijenu električne energije negdje 6 do 7 posto. Treći razlog je
taj, a možda će se neko ljutiti zbog ovoga, ali BiH, mjereno energetskim
intenzitetom, a to je utrošak energije po jedinici društvenog proizvoda, troši
pet puta više energije nego što je prosjek Evrope.
Šta
to znači?
To znači da rasipamo energiju. Zašto? Pa jeftina je.
Ko vodi računa, pa evo sad sjedimo, reflektor gori (intervju rađen u ugostiteljskom objektu oko 10h
ujutro, op. E.P.) . Naše cijene su, govorimo o građanima, jako niske cijene električne
energije, u oba entiteta. Nije najniža u regionu, ali je vrlo blizu, i onda nemamo
taj odnos prema potrošnji. Taj odnos će se malo morati korigovati.
Dakle
da sumiramo, kriza u EU će biti žešća na zimu, nego u BiH, ali ćemo se svi morati
odreći nekog komoditeta…
Moje je mišljenje da u ovim globalnim kriznim
vremenima sve ovo ima i neke druge posljedice. Čim je krenula rasti cijena
energenata, pokrenula se inflacija. Mi smo sad u situaciji kada moramo početi
voditi računa o tome kako se ponašamo. A to znači da ćemo morati mijenjati
navike. Dio tereta krize ćemo, nažalost, morati podnijeti. Ja vidim problem u BiH
da vlasti nisu spremne da podijele taj teret između države i građana i privrede, već je pušteno da sve padne na građane i privredu. Najbolji primjer su nafta i
naftni derivati, gdje se ničega nisu odrekli, dok druge države jesu. Većina ih
je smanjila stopu PDV-a na naftu i naftne derivate.
Država
se ne odriče komoditeta..
Ne odriče, ali bi trebalo da se odriče komoditeta.
Tako da očekujem da će građani i privreda morati podnijeti dobar dio tereta.
Za
sami kraj. Očekujete li dodatni rast cijena osnovnih životnih namirnica u BiH?
Rekli ste i sami, sve je to u vezi sa ovom temom o kojoj razgovaramo već nekih
pola sata, a to je cijena energenata..
Pitanje koliko god jednostavno bilo, vrlo je
kompleksno jer zavisi od mnogo faktora. Evo jedno pitanje koje niko nije
spomenuo – kako je moguće da BiH koja je 80% vezana za EU ima gotovo dva puta
veću inflaciju nego što je prosjek inflacije u EU. Tamo je inflacija 8-9 %,
ovdje 15-16%. Dakle, ako smo toliko ovisni od uticaja EU, a jesmo, kako to da
kod nas inflacija dva puta brže raste? To je suštinsko pitanje i mislim da se
ono može svesti, jer imamo iskustva sa inflacijom, da svi love u mutnom. To ja
zovem anticipirana inflacija. Cijene je podizao bez obzira da li mu je ova
situacija uticala na troškove prozvodnje ili ne. S obzirom da država nije
preduzimala nikakve mjere, u regionu jesu. Mi nemamo taj pristup, pa je očito da
je sav teret prebačen na potrošače. Sa tog stanovišta, ako se ništa ne bude
poduzimalo, ja očekujem da će to i dalje da raste.
Do koje granice? Do granice
dok se ne izjednače ponuda i tražnja. Dakle, dok ne prestanemo kupovati. Svi
ljudi koji se bave prognozama tržišta, a koji su vrlo konzervativni, dakle, ne
govorim o optimistima, oni kažu da cijena za 1 MWh neće pasti ispod 150 EURA u narednih
deset godina. To znači da mi ne možemo očekivati da je inflacija neki talas
koji je prošao, pa se poslije smirilo more. Nivo se podigao. Šta i koliko. To
ćemo da vidimo…