Ona je antropologinja, zaposlena na
Univerzitetu u Grazu, Centar za jugoistočne evropske studije. Bavi se
istraživanjem prekarnog rada, društvenog sjećanja, nasilja. Trenutno radi na MSCA-sponzoriranom
post-doktorskom istraživanju plaćenog kućnog rada brige i njege starijih osoba
i djece. Veći dio radnog vijeka provela je na Univerzitetu u Sarajevu, Centru
za interdisciplinarne postdiplomske studije, gdje je bila aktivna članica tima
koji je pokrenuo prvi program rodnih studija u Bosni i Hercegovini. Već dugi
niz godina dio je tima Mirovne akademije, Feminističkog antimilitarističkog
kolektiva,te vjerna pratiteljica festivala Pravo ljudski.
BUKA: U kakvim uslovima rade njegovateljice iz BiH i regije u zemljama
zapadne Evrope?
Prije svega želim se zahvaliti što ste popratili dio Pravo ljudski filmskog
festivala koji je tokom ovogodišnejg izdanja (11-16. oktobar) bio posvećen i
temi reproduktivnog rada uopšte i ovoj temi specifično.
Njegovateljice iz BiH koje njeguju osobe u njihovim kućama/stanovima u
zapadnoj Evropi rade u mnogostruko lošim radnim uvjetima. U
najvećem broju slučajeva radi se o neformalnom radu, bez ikakvih radničkih
prava. Razlozi su višeslojni. Ova praksa, iako je postojala u nekom obimu
prije, u ovom narastajućem obimu i na ovaj način, je relativno nova. Naime,
većina zemalja zapadne Evrope, ovdje se posebno referišem na Njemačku, koja je
najzastupljenija destinacija njegovateljica sa prostora bivše Jugoslavije, nema
pravno regulisanu ovu vrstu rada. Nevidljivost i neprepoznatost reproduktivnog
rada kao rada uopšte, ne samo ovdje, već, rekla bih na planetarnom nivou, razlog
je nedovoljne, neadekvatne, ili nikakve pravne regulacije iz koje bi izlazila
radnička prava i zaštita. Poseban izazov čini činjenica da se ovdje radi o tzv.
24-satnom radu, odnosno dostupnosti od 24 sata, što je nemoguće bilo kakvim
radnim zakonodavstvom opravdati. Takvom jednom stanju, da tako kažem,
prilagodila se i sama praksa. Njegovateljice iz BiH koje putuju sa BiH pasošem,
mogu boraviti u zemljama EU u kontinuitetu maksimalno 3 mjeseca i to je i
maksimalni period koliko njihovi radni ciklusi traju. Nakon toga se vraćaju
kući, budu kući 3 mjeseca, pa opet na posao. Dakle, imamo ciklični karakter
posla i život na dva mjesta. Donekle, slična je praksa i kada posjedujete EU
pasoš, ali ste slobodniji po pitanju trajanja radnih ciklusa i nije vam
potrebna dozvola za rad. Možete raditi samo 15 dana, više od 3 mjeseca i
slično. Rekla bih da postoji i manji broj njegovateljica koje sa EU pasošem
zasnivaju radni odnos, na primjer u Austriji, gdje je to pitanje pravno
regulisano.
U svakom slučaju, ova većina koja radi neformalno, pored
plate/naknade, smještaja i hrane, ukoliko ide preko neke posredničke agencije
ima pokriveno putničko zdravstveno osiguranje, dakle samo za nužne slučajeve, i
ima osiguran prevoz od kuće u BiH do kuće u zemlji destinaciji. U nekim
slučajevima, nema se ni ovo.
Zahtjevnost samog posla prilično je raznolika. Vrlo često uključuje
rad i tokom noći. Novac varira i zavisi o težine zdravstvenog stanja i
pokretljivosti osobe koja se njeguje, broja osoba koje njegujete i kako
uspijete da se dogovorite sa porodicom ili posrednikom, kojem također plaćate
određeni procenat. U velikom broju slučajeva, plata/naknada, u iskustvu
njegovateljica kompenzira loše uslove, gdje kad ste zdravi i uspijete izgraditi
dobre odnose sa porodicom, za većinu njegovateljica ima smisla. Pa ipak, skoro svaka
od njih koja na duže staze radi ovaj posao iskusila je neku vlastitu kriznu
zdravstvenu situaciju ili pak lošu situaciju sa porodicom.
BUKA: S obzirom na činjenicu da njegovateljice rade u iznimno lošim
uslovima, zašto se odlučuju na obavljanje tih poslova? Šta je ono zbog čega se
odlučuju na posao za koji znaju da nije ni pravi ni idealni posao, a uz sve to
ih čeka napuštanje kuće?
Zato što se osjećaju da moraju našto napraviti za obezbjeđenje puke egzistencije
sebe, uže ili šire porodice ili poboljšanje uslova života. Ukoliko su se time
možda bavili u BiH, bio je to isto tako za BiH uslove loše plaćen, neformalni
rad. I onda do vas dolaze informacije da je moguće u inostranstvu zaraditi
znatno više i to vam se čini kao dobra prilika. Procjenjujete svoje mogućnosti
odlaska: obaveze prema porodici, znanje stranog jezika i druge uslove koji se
traže. Dakle, novac je onaj koji je presudan i svaka njegovateljica smatra da
je u nemogućnosti zaraditi ga u BiH. Većina osoba koje obavljaju ove poslove
nisu mlade žene. U mom istraživanju, a slično nalazima istraživanja
njegovateljica iz Hrvatske i Srbije, radi se o ženama u prosjeku od 50 do 65
godina. Naravno, ima i mlađih, a i starijih. U mom istraživanju, to su osobe
koje su mahom uslijed tranzicije ili rata (ratna migracija) ostale bez posla,
bez domova, bliskih članova porodice. Neke imaju minimalne penzije, ili suprug
ima, neke žive same, mnoge su podstanarke ili pod stambenim kreditom. Većina
ima odraslu djecu i većina je nekad prethodno njegovala roditelje, svekrvu,
svekra… Ovim poslom plaćaju dugove pojedincima ili bankama, popravljaju kuće,
pomažu djeci, unucima i često prave planove za neko ulaganje koje bi im bilo
neka alternativa za penziju koju nikad neće dobiti ili im je premala. Na kraju,
novac se većinom potroši na puki život. Ovaj osjećaj samoodgovornosti za
vlastitu egzistenciju i sudbinu koja ih je snašla – kao da su same krive što su
izgubile poslove, kuće i slično- – znači
stalno procjenjivanje i krojenje modela reprodukcije. To uključuje,
kombiniranje rada u inostranstvu sa plaćenim radom brige i njege u BiH,
kombinovanje sa poslovima čišćenja koji su, kako kažu, bolje plaćeni, uzgajanje
hrane u baštama za vlastititu konsumpciju i/ili prodaju, ostvarivanje nekih
prava i beneficija u BiH, besplatnu brigu o unucima i slično. I u tome ne vide,
rekla bih, vlastitu situaciju nešto posebno drugačijom nego bilo kojeg
prosječnog građanina/ke ove zemlje.
Mnoge vremenom zavole ovaj posao, smatraju ga humanim, stalo im je da ga što
profesionalnije obavljaju i, uprkos svemu nepovoljnom, drago im je da rade i da
privređuju. Dodatno, mnoge izgrade lijepe odnose sa njegovanim osobama,
članovima njihovih porodica. Neke ova
vrsta posla i ono što dobiju kroz njega zaista osnaži.
BUKA: Kako žene iz BiH dolaze do tih poslova budući da su to uglavnom
poslovi na crno pa ih vjerovatno nema na web stranicama zvaničnih institucija?
Pa u najvećoj mjeri preko Facebooka i nekih drugih društvenih mreža gdje se
takvi poslovi stalno oglašavaju, ali i preko porodičnih i prijateljskih mreža u
inostranstvu. Treba imati u vidu da ova vrsta privremenih radnih migracija
oslanja na neke prethodne migracije, mreže rodbine, prijatelja u zemljama
destinacijama. Na web stranicama institucija zemalja destinacija nećete naći
ove oglase, ali ćete nerijetko naći liste deficitarnih zanimanja, uslove za emigraciju i
slično, koji će onda biti preuzeti na domaćim portalima. I njegovateljski
poslovi, oni zakonski regulisani, tu su često pri vrhu. I tu se postavlja pitanje
zašto su deficitarni.
U nedostatku radničkih prava, društvene mreže služe i kao mreže međusobne
podrške njegovateljica, razmjene informacija, pa čak i udruživanja za neki
zajednički cilj.
BUKA: Često se govori o tome kako kućni rad nije plaćen, a njega uglavnom
obavljaju žene. Zašto kućni rad treba biti plaćen i koje je najbolje rješenje
za to?
Kućni rad treba da bude prepoznat kao rad iz više razloga. Navešću neke od
njih, ne nužno redoslijedom njihove važnosti. Kućni rad, pri tom u to
uključujem i poslove njege i brige oko djece, starijih osoba, osoba u potrebi,
pa i životinja, uzima jako puno vremena. Nadalje, radi se o radu kojim se
reproducira društvo, one koje rade produktivni rad, prethodne i buduće radnike.
Bez njega sve staje, život ne ide dalje. Na njegovu besplatnost, kapitalizam i
računa i ova činjenica ga i čini tako jakim, elastičnim i održivim. Svako
odstupanje od ovoga, stvara krizu. Dakle, kad kažem da treba biti prepoznat kao
rad, to znači da treba da bude adekvatno vrednovan. Kako živimo u društvu u
kome dominira monetarno vrednovanje rada i kako je rad brige i njege već
značajno komodificiran, ali najčešće ne u vlastitom domaćinstvu, primjena toga
i na ovu vrstu rada već više decenija je dio feminističkih debata i djelovanja.
Feministički stavovi oko kućnog rada nisu usaglašeni. Obično se kreću oko
zagovaranja ravnomjerne raspodjele kućnog rada unutar porodice, jačanja
socijalne države koja bi pružila podršku i barem dijelom rasteretirala osobe od
kućnog reproduktivnog rada (od vraćanja starih socijalnih mehanizama do
kreiranja novih), zalaganja za plate/naknade za kućni rad, stvaranja potpuno
novih kolektivnih i dijeljenih praksi reproduktivnog rada i slično. Ono što je
bitno jeste da ovo nisu međusobno isključivi pravci, već se međusobno
nadopunjuju i uključuju sistemska rješenja, od kojih se neka možda na prvi
pogled ne dovode u vezu sa kućnim radom. Pri tome treba imati na umu da se
koncept porodice mijenja, te je razmatranje reproduktivnog rada na bazi samo
nuklearne porodice manjkavo i neodrživo.
U svakom slučaju, kao neki minimum, smatram da osoba koja se cijeli život
bavila reproduktivnim radom, bilo da je uz to obavljala i plaćeni rad ili ne, a
nije ostvarila uslove za penziju, ne smije ostati bez ikakve monetarne valorizacije
tog rada, da ne kažem zdravstvene zaštite koja bi izlazila iz takvog rada.
BUKA: Ako je situacija po pitanju radničkih i socijalnih prava toliko loša
u razvijenim zemljama Evrope, kakvo je tek onda stanje u Bosni i Hercegovini?
Stanje je zaista loše. Lošije je svuda u odnosu na prije, ali kod nas su se
neki elementarni gubici tako normalizirali. BiH je jedna ispražnjena zemlja. Iz
nje svakodnevno odlaze ne samo pojedinci i pojedinke, već i čitave porodice. I
nije uvijek finansijski faktor jedini razlog. Neke radne migracije su
privremene prirode, kao što je slučaj sa njegovateljicama o kojima smo
govorili, gdje veliki broj članova porodice koji ostaje u BiH zavisi od tog
rada. Kao što sam prethodno govorila, nedostatak institucionalne odgovornosti
za ovu situaciju, stvorio je stanje u kome se svako osjeća samo- i jedino odgovornim
da skroji mogućnost svoje reprodukcije. Žalosno je i to da se samo registruje
odlazak mladih ljudi. Uspješna reproduktivna politika mnogo je složenije
pitanje od poticaja nataliteta i zaborava srednje i starije populacije. Ne
možete imati uspješne poticaje zapošljavanja i zadržavanja mladih u BiH, a zaboraviti
da oni imaju osiromašene roditelje, bake, djedove.
BUKA: Toliko je bilo radosti zbog odlaska socijalizma, komunizma i dolaska
demokratije i kapitalizma. Šta su vrijednosti kapitalizma i je li apsurd da u
demokratiji imamo manje radničkih prava?
Pa ne znam baš da li je bilo radosti zbog dolaska kapitalizma. Možda i
jeste, ali se nije to toliko potenciralo. U mom sjećanju više se potencirala
demokratija. Vi ste sad ovim pitanjem vezali kapitalizam sa demokratijom, a
socijalizam stavili na drugu stranu. To i jeste jedno uobičajeno viđenje, koje
u nekom formalnom smislu i odgovara situaciji na globalnom nivou. To ipak ne
znači da unutar socijalizma ne možete imati mnoge demokratske prakse, ili da
kapitalistički sistem ne ostavlja baš nikakav prostor za socijalnu državu.
Socijalizam, kakvo god viđenje o ovakvom uređenju društva imali, pretpostavlja
socijalnu državu, a kako su radna prava dio socijalnih i ekonomskih prava, ona
zaista jesu bila na jednom dobrom nivou. Sa ‘dolaskom demokratije’, fokus se
stavio samo na građanska i politička prava, koja faktički i ne zahtjevaju neki
poseban državni angažman, upravo suprotno. Problem je što se isti pristup
primjenio i na ekonomska i socijalna prava, a ona ustvari zahtjevaju aktivni
angažman institucija. Ovo se naravno nije desilo izolovano od globalnih tokova
neoliberalizacije.
Dakle, nije apsurd da u ovome što imamo, ne znam da li bi to mogli nazvati
demokratijom, imamo manje radnih prava. Šta su pak vrijednosti kapitalizma, ne
bi znala reći, nemam baš neko pozitivno mišljenje o njemu i smatram da je
direktno odgovoran za posebnu vrstu eksploatacije kućnog rada.
BUKA: Mimo radnih prava, kako biste ocijenili položaj žena u BiH? Zašto je
stepen ljudskih prava žena toliko nizak?
Ako ćemo pričati o lošoj situaciji kroz diskurs ljudskih prava, mislim da
je stepen ljudskih prava cjelokupne populacije, ili skoro cjelokupne prilično
nizak. Situacija sa ženskom populacijom sigurno je lošija, jer su one
strukturno subordinirane, pa ih i krize obično više pogađaju. One formalno
imaju ista prava, ali im često treba nekoliko puta više napora da se izjednače
sa većinom muškaraca u mogućnostima uživanja tih prava. Opterećenje žena kućnim
radom, po meni, ima tu izuzetno važnu ulogu. Evo, imate nalaze vrlo recentnog
istraživanja koje je izradio UNWOMEN-a ove godine, u kojoj se kaže da u BiH
žene na poslovima njege i brige dnevno provode u prosjeku 6,5 sati, a muškarci otprilike
upola manje. Eto, ne trebam Vam ništa dalje govoriti. Treba samo računati
koliko vremena ostane za plaćeni rad, koliko za bilo koje druge aktivnosti. Da
ne govorim kako taj teret, često potpuno nevidljivog rada, utiče na samu ženu.