Foto: Sanja Bistričić Srića
Nebojša Slijepčević je reditelj. Film
„Čovjek koji nije mogao šutjeti“ u Slijepčevićevoj režiji nagrađen je ove
godine priznanjem „Zlatna palma“ (Festival de Cannes). U razgovoru za BUKA
magazin govori o filmu kao poprištu političkih borbi i borbi s anticipacijom
publike.
„Ne bi bilo istina, a bilo bi iznimno
arogantno, da kažem da sam očekivao „Zlatnu palmu“. Planovi su mi isti kao i
prije mjesec ili dva – da snimim dugometražni film u Hrvatskoj, da nastavim
raditi na dva projekta koja sam započeo. Smatram da će mi sada ti planovi ići
brže i lakše“ – ističe Slijepčević.
Situacija u regionu je kompleksna zbog obimnosti propagande
koja se plasira. Kako danas doći do željenih sredstva i željenog mjesta za
prikazivanje filma?
Ono što je ključ za dobru proizvodnju
je ono što se počelo zbivati i zasada je uspjeh, a to je nezavisna proizvodnja
koju ne kontrolira politika nego kontroliraju profesionalci. To su fondovi u
kojima je sustav odlučivanja potpuno neovisan od politike. To je garancija
uspjeha. Sve ostalo o čemu politika direktno odlučuje, ulazimo u domen filmske
propagande, što nije umjetnička forma. Što se tiče prikazivanja, u Hrvatskoj
imamo žalosnu situaciju: monopol na kino dvorane drži privatni distributer koji
forsira komercijalnu američku kinematografiju. Mreža nekomercijalnih,
nezavisnih kina se raspala u Zagrebu, zub vremena nagrizao je filmske i kino
dvorane u koje nije ulagano i koje nisu obnavljane. Izuzev dva mjesta ne možete
nigdje pogledati produkciju koja nije mainstream. Ta se scena raspala. Javna
televizija isto tako se natječe s komercijalnima i to je jedna situacija koja
bilo kakvu umjetničku proizvodnju svodi na festivale i internetske načine
distribucije.
Kako se boriti s tom situacijom?
Da imam odgovor na to pitanje
vjerovatno bih se kandidirao za predsjednika. Teško se boriti jer je toliko
faktora koji su se spojili. Nema dobitne strategije, rekao bih. Osim kad nas
pomazi malo sreće, kao mene sa Cannesom, pa film na tjedan dva postane malo
vidljiviji kao medij. Treba raditi pritisak na vladu, lokalne i državne vlasti.
Prošle godine sam bio festivalu u Nansiju (Francuska) koji ima 200-300 tisuća
stanovnika. U tom gradiću je 80 nezavisnih kino dvorana. To je razlika. U Zagrebu
su dvije funkcionalne. To je razlika koju čini infrastruktura koja je kod nas
vrlo uništena.
Da li postoje mogućnosti da se situacija riješi na evropskom
nivou?
Ne znam. To jesu neka financiranja
koja postoje. Iz iskustva Hrvatske vidim da ako nema podrške odozdo, da ljudi
vole i podržavaju film, onda je sve to bez efekta. Potrebno je odgajati publiku
da zavoli naš film.
Kako pristupiti dokumentarnom filmu kao sredstvu izražavanja,
predstavljanja jedne priče? Koliko je u filmu presudna dramaturška postavka
priče o protagonisti naspram postavke sukoba u slučjevima koji vode katastrofi?
Nisam dramaturg po struci, iako mi je
dramaturgija ključna stvar u filmu. U filmu je dominantna tročlanska
dramaturgija, ali postoji i ona epizodalna struktura.
U „Čovjeku koji nije mogao šutjeti“
riječ je o igranom filmu koji je zasnovan na stvarnom događaju. Gradio sam
fikciju iz dokumenta. Gotovo svi likovi su izmišljeni, ali su bazirani na
stvarnim ljudima. Izmišljena su imena, fizionomije, sudbine. Zanimljiv je
odabir fokalizatora: iz koje perspektive gledatelj promatra radnju? Da li je
riječ o „junačkoj“ perspektivi na lika koji je u misiji u kojoj će neki poznati
problem odjednom narasti, ili je neka druga vizura. U ovom filmu birao sam
perspektivu čovjeka koji sve promatra sa strane, ne bi li natjerao gledatalja
da priupita sebe kako bi se ponašao u takvim situacijama. U mojim filmovima je
glavna osoba, glavni lik, fokalizator, onaj kome dopuštamo da se gledatelj s
njim identificira.
Kako postići identifikaciju?
Režijskim sredstvima. To je čisto
pitanje zanata. Gledatelj se poistovjećuje sa likom u filmu kada promatra lika
u situaciji koja nije jednostavna, koja je emotivno uznemirujuća, i pritom
glavni lik nije krivac za tu situaciju. Svi se možemo lako identificirati sa
pozicijom „žrtve“. Kao što vidimo u postjugoslavenskim zemljama, inzistira se
na autoviktimizaciji. Svaka nacija sebe prikazuje kao najveću žrtvu, namećući
istovremeno kolektivnu krivnju nekom drugom. Onda je zanimljivo izokrenuti
očekivanja gledatelja, natjerati ih da preispitaju svoju poziciju.
Kako u toj situaciji prikazivati dramu, a ne biti politčki ili
ideološki usmjeren?
Svako javno djelovanje je politčko.
Svaki film je politički, ignorirao ili objašnjavao društvenu stvarnost. Sve su
to politička polja. Svi mi koji radimo u bilo kakvim javnim djelatnostima se
bavimo političkim djelovanjem.
Kako filmski jezik uspijeva u tom pozicioniranju? Koliko je
priča u tom slučaju politički stav?
To nije na meni da odgovorim. Ja sam u
poziciji da djelujem, a netko drugi treba kritizirati. Naravno da sve što radim
proizlazi iz nekih mojih stavova. Priče koje pričam i način na koji pričam
proizlaze iz mojih političkih uvjerenja. Svoja uvjerenja ne skrivam, i glavni
način komunikacije mi je film.
Dolaze li kamera i filmski jezik uvijek skupa sa scenarijem
koji objašnjava uvjerenja?
Postoje operativni načini rada filma.
Piše se scenarij, kasnije se režira. Ali nema onog: scenario je jedno, a režija
je drugo. I u dokumentarnom filmu i u igranom filmu sadržaj je jedna cjelina
koja izlazi iz istog svjetonazora autora među kojima je redatelj glavni. Biram
suradnike s kojima se ne slažem neupitno, ali smo na istoj strani i spremni smo
da identificiramo probleme i rješavamo ih usput.