Damir Nikšić, bh. konceptualni umjetnik, rođen je 1970. godine. Studirao je na likovnim akademijama u Sarajevu, Milanu i Bolonji. Diplomirao je 2000. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, Odsjek za slikarstvo. U periodu 2000-2004. godine, studirao je na postdiplomskom studiju na University of Arizona, SAD. Magistrirao je 2004. godine iz likovnih umjetnosti i istorije umjetnosti. Predavao je na Northwestern University u Evanstonu, SAD. Bio je član grupe Maxumin. Izlagao je na Venecijanskom bijenalu 2003. godine, u internacionalnoj selekciji.
Sa Nikšićem smo za portal BUKA razgovarali o njegovom djelu “Hollywar”, umjetničkim produkcijama, stanju u bh. društvu i kulturi, ali i o drugim temama.
Izložba ”Hollywar” na specifičan način razmatra odnos holivudske produkcije i Balkana. Do kakve veze ste vi došli?
Razmišljao sam o produkcijama uopšte i onome što one simboliziraju. Holivudske produkcije su istovremeno komercijalne i ideološke, ali na jedan demokratičan način, jer u Holivudu nema režima koji bi diktirao šta se treba raditi. Režim u potrošačkom društvu, kad je u pitanju umjetnost, traži od autora tog djela da on uradi ono što gledatelji vole da čuju ili vide. Nema tu naručene umjetnosti od strane politike, već samo one umjetnosti koju potrošači traže. Holivud je velika industrija i organizuje velike događaje, ali važno je napomenuti da smo svi mi počeli da ga imitiramo, iako ne možemo da definišemo šta je to Holivud.
Ima li na Balkanu nešto što bi se moglo okarakterisati kao “holivudsko”?
Svi smo počeli da radimo ono što mi mislimo da Holivud radi. Tako da Bosna i Hercegovina ima svoju produkciju, svoj crveni tepih, koji čini direktnu vertikalu iz jedne provincijske jaruge pravo u zvijezde Holivuda. To je ono što Sarajevo razmazi i daje mu lažne nade, pogotovo umjetnicima. Više bih volio da smo mi prava provincija i da napravimo nešto orginalno. Ali izgleda da i jeste prava provincija ona koja se fura na centar. Kod nas ima mnogo prosječnih umjetnika koji rade djela koja nalikuju na holivudska, u kojima se iščitava ono što ljudi žele da čuju, koji su ovdje u službi režima. Kad govorimo o takvom Holivudu, onda dolazimo do Hollywar-a, gdje se vodi propagandni rat, a da niko to i ne mora finansirati, gdje se ni krivci ne mogu naći, jer tako svi ljudi misle i svi se slažu sa tim i kao da se propovijeda horu koji već sve zna napamet. Hollywar je ta vrsta bavljenja umjetnošću i produkcijom gdje su uložene neke pare, neke firme, sponzori, telekomi i države.
Na jednom mjestu ste rekli da ova izložba ima za cilj povezati Istok i Zapad. Kad se spomene Istok i Zapad, prva asocijacija često je suprotnost. Pa kako ih onda povezati?
Između Istoka i Zapada ne postoji toliko velika razlika koliko se ona nameće. Ta razlika je insistirana suprotnost i između njih samo postoji otuđenje. Istok i Zapad su sami sebe pozicionirali kao u međusobne suprotnosti, jer nisu htjeli da u kulturi i umjetnosti budu slični. Zapad je namjerno insistirao na individualizmu, dok je na istočnoj strani zvanična umjetnost bila soc-realizam. Htio sam pokazati da su mnoge stvari između Istoka i Zapada slične, kao što su, na primjer, tržni centri. Danas se oni otvaraju širom Zapada i isto su organizovani kao bazar na Istoku. Danas se priča o uvođenju slobodnog tržišta na Istok, a ja bolje ikone slobodnog tržišta od karavana kamila ne vidim. Živio sam i na jednoj i na drugoj strani i na svim tim mjestima pronašao sam neke kvalitete i nekvalitete koji su zajednički. Tu su prisutne i slične dogme, pa zbog toga želim da povežem Istok i Zapad. Njih treba povezati, jer oni jesu istorijski povezani i nisu toliko različiti, samo su rastrgani jedan od drugog. Svi znamo za Hiljadu i jednu noć, kao što svi znamo i za Šekspira, u pitanju je baština čovječanstva i to ne treba razdvajati, već povezati i čuvati.
Koliko je u današnje vrijeme moguće stvarati “slobodnu umjetnost”, nezavisnu od institucija, vladajućeg mišljenja i nametnutih obrazaca ponašanja?
Umjetnost u koju nisu uložene pare, koju umjetnik može sam uraditi bez finansijske podrške ne mora biti diplomatska, jer umjetnost ne smije da kalkuliše. Umjetnik treba da kaže ono šta on misli, a ne da govori ono što misli grupa ili kolektiv. Diplomatija u umjetnosti je lukava, dešava se cenzura i onda to nema veze sa iskrenim umjetničkim izrazom. Davno sam shvatio da ako umjetnik želi da bude slobodan od institucija, on mora da izgradi svoju publiku. Umjetniku jedina publika ne smiju biti direktori, kustosi, rodbina i nekolicina ljudi koji posjećuju izložbe. Ukoliko umjetnik ima zdrav odnos sa publikom, tek onda može slobodno da stvara i da se na slobodan način izražava. Kad su u pitanju naši muzeji, oni promišljaju provincijski i žele reprezentativna i velika djela, pa zbog toga ne prođu fina, pametna, duhovita promišljanja i inteligentni radovi ne budu primijećeni.
Živimo u društvu u kojem se nacionalne i religijske razlike ističu kao najbitnije, kako prevazići takav diskurs?
Živimo u vremenu u kojem su veze rastavljene i da bi se takvo stanje prevazišlo, te veze se moraju sastaviti. Kad su u pitanju religija ili nacija, bavljenje tim problemima zahtijeva ulazak u srž tema, a toga kod nas nema. Mi ove ideje interpretiramo kako nam odgovara, bez novih pristupa i postavljanja stvari na svoje mjesto. Na primjer, ja pokušavam da kombinacijom kulture, melosa i etnosa pronađem tradicije koje su slične i na tom povezivanju ću istrajavati. Naravno, postoje ljudi koji istrajavaju na kulturnoj čistoći, iako je takav pogled na kulture pogrešan. Svaka kultura je spoj više kultura i kao takve ih trebamo posmatrati. Puno stvari u kulturama je reciklirano, na primjer tursko kupatilo je u stvari rimsko kupatilo.
Svojim radom ukazujete na problem kulturnih institucija BiH koje su zatvorene zbog nebrige države. Kako komentarišete državu koja ne brine za svoju kulturu?
Problem je što vlada nije postojala više od godinu dana i nije bilo novca koji bi pokrivao troškove ovih institucija. Veliki problem se stvara i sa ‘punjenjem’ budžeta za državne kulturne institucije koje se nalaze u Sarajevu. Želja je da se ove institucije finansiraju iz budžeta Federacije BiH, Republike Srpske, i distrikta Brčko, ali da bi se to desilo, u ovim institucijama moraju se zaposliti ljudi iz cijele BiH, a na tome se ništa ne radi. Ne možemo očekivati da se daje novac u ove institucije ukoliko za zapošljavanje u njima nemaju svi jednak pristup. U tim institucijama imate djela Mladena Miljanovića i Radenka Milaka, ali problem je što kustosi nisu iz cijele BiH i oni koji rade birani su na jako čudan način, a da bi se bilo šta promijenilo, mora se raditi na rješavanju ovih problema.
U Alternativnoj vladi BiH (koju je formiralo udruženje „Akcija građana“ na godišnjicu opštih izbora prošle godine) izabrani ste za ministra kulture. Šta biste Vi uradili da ste zaista ministar?
Prvo bih cijelu istoriju stavio u muzeje, a one muzeje koji postoje nastojao bih sačuvati onakvim kakvi jesu, odnosno, da se oni iz godine u godinu ne mijenjaju. Istorijske teme treba prepustiti istoričarima i drugim stručnjacima, a ne da se o njoj svakodnevno priča u dnevnoj politici. Ukoliko je istorija negativna, ona je kao virus, može da obuzme sadašnjost. Neke stvari iz prošlosti moraju da se znaju, a ne da se one prilagođavaju vremenu u kojem živimo. Ministarstvo kulture treba da finansira novu produkciju, nove umjetnosti i djela koja čine našu sadašnjost, jer ne možemo stalno živjeti u prošlosti. Najljepša šansa za svaku generaciju građana je da nađe nešto svoje, svom vremenu autentično, a ne da se, kao kod nas, stalno vraćamo u ’92 ili još dalje u prošlost, na primjer u vrijeme Drugog svjetskog rata. Trebamo naučiti živjeti u vremenu u kojem živimo, da generacije djece koja odu u inostranstvo ne moraju da upoznaju svijet, nego da već žive u njegovim tekovinama.
Koliko su projekti kao Undiplomatic Art značajni za povezivanje umjetnika, ali i lokalnog stanovništa širom BiH?
Umjetnici već poznaju jedni druge, ali volio bih da umjetnici i kustosi češće organizuju izložbe i prezentacije umjetnika iz cijele Bosne i Hercegovine. Napraviti izložbu stvarno nije veliki problem, samo je potrebno imati volju da se to uradi. Teže je napraviti neki event za koktel, nego organizovati izložbu, jer ukoliko umjetnik radi, uvijek ima šta da pokaže, pa ne mora da to bude neki najnoviji rad. Od izložbi ne bi trebalo praviti bauke, a bitno je da se ljudi povezuju i kontaktiraju što češće. Ne mora ta umjetnost biti vrhunska, mi smo stalno opterećeni izuzetnošću, a to nije toliko važno. Ukoliko ti događaji nisu na nekom visokom elitnom nivou, onda su građani spremniji da tu izložbu posjete i umjetnici su raspoloženiji da izlažu.
Za kraj razgovora, recite nam na čemu trenutno radite i kakvi su Vam planovi za budući rad?
Već duže vremena želim da napravim turneju po BiH sa jednom kamerom i jednim mikrofonom, da probam na nekim mjestima napraviti bluz pjesme, a da to bude snimljeno u crno bijeloj tehnici. Volim svoju zemlju ili svoj grad snimiti tako da niko ne zna gdje je to, da ljudi vide sebe drugim očima. Ne želim da se uvijek predstavljamo kao jadni, sa nekim starim ljudima, dedama, nanama ili razrušenim zgradama, jer nismo to mi, mi to nismo bili ni ranije. Možemo se predstaviti tako da to predstavljanje izgleda svjetski i na tome želim da radim. Veso (op. aut. Veso Sovilj, banjalučki umjetnik) mi je rekao da u Banjaluci postoji džez klub iz 1953. godine, koji više ne radi. E, ta mjesta treba oživjeti i u njih vratiti ljude. Na takvim stvarima volio bih raditi.
Razgovarala Maja Isović
BUKA Arhiva