Povodom deset godina postojanja magazina 6yka, pravili ste intervjue sa deset javnih i političkih ličnosti na temu Ima li Bosne i Hercegovine. Sublimirajući utiske drugih, da li ste dokučili odgovor na to pitanje?
Pretpostavljam da bi to pitanje postavljeno liderima nekih srećnijih zemalja, da li njihova zemlja postoji, izazvalo podsmijeh i rijetko ko bi pristao da razgovara sa vama kao novinarom jer smatrali bi vas ludim a pitanje glupim. Međutim, niko od mojih sagovornika nije rekao da je to pitanje glupo, naprotiv, svako je odgovarao dugo i svi gosti su dali drugačiju definiciju zemlje u kojoj živimo. Očekivano, mišljenja su potpuno suprostavljena i nažalost to je prava slika ove zemlje i neka vrsta odgovora na vaše pitanje. Nepotpunog odgovora, jer ova zemlja jeste takva, nepotpuna i nedovršena, ili kako je to Milorad Dodik rekao u intervjuu a što je nažalost poprilično tačno, ova zemlja je beskonačna privremenost.
Živimo u vremenu etničke isključivosti, odnosno, kao vrhovno političko pitanje od životnog značaja nametnut je etnicitet iz kojeg proizilazi sve i koji je izgovor za sve u društvenoj sferi. U tom kontekstu, čini li Vam se da su Banja Luka i Sarajevo udaljeniji nego ikad?
Ne samo etnički, ova dva grada su udaljena i tehnički. Vi mnogo lakše dolazite iz Banjaluke do Beograda i Zagreba, pa čak i do Mostara nego li do Sarajeva. Politika naravno samo povećava tu razdaljinu.
Etnička distanca će biti sve veća i veća, a kako smo u izbornoj godini možemo biti sigurni da neće biti promijena na bolje, samo se nadam ne ni na gore.
Jer nema promijena dok god ne postoji interes vladajućih struktura ova dva grada da urade nešto na promociji boljih odnos, a za sada ne postoji organizovana razmijena kulturnih, ekonomskih ili obrazovnih proizvoda.
Postoje tek neki alternativni pomaci putem građanskih i omladinskih inicijativa u kojim se, linijom manjeg otpora, „prosvećeni“ obraćaju „prosvećenim“ ali i taj krug ljudi postaje sve manji i manji jer logično dolazi do zamora materijala.
Treba nam mnogo više iskrenosti, hrabrosti i razumijevanja da bi se situacija počela popravljati ali nažalost takvi osjećaji ne stanuju već dugo u ovoj zemlji.
Milorad Dodik koji, iz sarajevskog ugla gledano, vodi RS ka visokom stepenu autonomije koja, po boljim scenarijima, od BiH će napraviti irski otok, nešto gorim predviđanjima Kipar, a u najgorem slučaju Palestinu. Ne umanjujući historijsku odgovornost političara iz Sarajeva, možete li apstahirati Dodikov politički plan? Šta želi postići sa referendumima? Hoće li ih održati? Kakve su posljedice daljih etničkih tenzija?
Osim što naravno može biti održan i što bi kao takav bio skup, referendumom se neće postići ništa jer Dejtonski ugovor ne predviđa da se BiH može mijenjati na taj način. Milorad Dodik je toga potpuno svjestan. U poslednje vrijeme svaki dan barem tri puta u različitim situacijama pominje da će referendum biti održan, a ono što je zabavno je i da je i referendumskih pitanja sve više.
Ovo je naravno politička manipulacija s kojom se skreće pažnja javnosti sa bitnih problema i problema koji će tek nastupiti u godini svjetske ekonomske krize, koje će iako je najavljivano i obećavano suprotno, očekivano pogoditi i Republiku Srpsku. Mnogo je lakše stalno postavljati u centar pažnje referendum nego pitanja neuspjeha aktuelne Vlade, a manevar za izgovore je zaista mali jer niko u skorijoj prošlosti, kao SNSD u ovom mandatu nije imao ovakvu koncentraciju moći i vlasti da se stvari u svim segmentima društva pokrenu na bolje.
Još od vremena Daytona, nekad stidljivije, a u posljednje vrijeme sve otvorenije, govori se o rješenju teritorijalnog pitanja u Federaciji, između dva naroda, Bošnjaka i Hrvata, kao uvodu u rasplet krize u BiH. S obzirom da je to prilično nemoguća rabota, zašto se toliko od političkih elita – konkretno HDZ-a i SNSD-a, potencira nauštrb evropskih integrativnih procesa koji su vrlo jasni, dostupni, taksativno nabrojani i našim političarima prevedeni na jezike svih naših naroda i narodnosti? Imate li vi objašnjenje?
Bliža istorija nas uči da svako prekomponovanje teritorija na Balkanu po pravilu završava sukobima i ratom. Pitanje je samo da li smo mi to naučili, jer da je bilo moguće ovu zemlju dijeliti mirno rat se nikada ne bi ni desio. Otvorenih pitanja je mnogo a pitanje ravnopravnosti hrvatskog naroda je svakako važan test unutrašnje harmonije BiH jer iako konstitutivan ovaj narod često djeluje kao manjina, ali, ne samo u FBiH već i u RS. Stoga, u ovom trenutku ne vidim ni jednu logičnu teritorijalnu podijelu koja može da suštinski poziciju bilo kog naroda popravi na bolje. Ali moram reći, da pored velike odgovornosti Srba i Hrvata, Bošnjaci kao najveći narod u zemlji imaju i najveću odgovornost za razvoj unutrašnje situacije i put ka evropskim integracijama.
Jesmo li, negdje u proteklih dvadeset godina, došli i prošli tačku nakon koje su negativni procesi – partitokracijski nacionalizam, erozija društva, etnički eksluzivitet, instaliranje poslijeratnih korumpiranih elita koji neće sjahati a revolucije neće biti – ireverzibilni? Primjera radi, “Dodikov penzioner” i “Suljin penzioner” ne bi se zajedno borili za svoja prava ni da ih puškom potjeraju.
Ovo društvo ne ide nigdje i ne prolazi nikakvu tačku, ono stoji u mijestu i svaki dan stanovnici ove zemlje u ogledalu mogu da vide glavnog krivca.
Zvuči nevjerovatno, ali mi smo ti koji već dvadeset godina mazohistički biramo da nas vode političari i politike, bez ikakve vizije, zainteresovani prvenstveno za proizvodnju nasilja i sukoba.
Kada se jednom u budućnosti ova zemlja osvrne iza sebe, i vidi brazdu užasa koju je za sobom ostavila, šok će biti stravičan.
Zato, za dobro naše djece, koja neće imati priliku da sve ove gluposti isprave, moramo se barem nadati da će u ovoj zemlji biti sve više ljudi, kojima nije najvažnije u kojem će toru umrijeti od gladi i izolacije, jer ovih rijeka i planina će biti, ali hoće li biti ljudi, e to je već pitanje.