“Znate onaj famozni vic iz prvog svjetskog rata, kad njemački generalštab javlja austrougarskom da je situacija na dijelu fronta koji oni drže ozbiljna, ali nije katastrofalna, a crno-žuti im odgovaraju: Kod nas je katastrofalna, ali nije ozbiljna. Trenutna politička situacija u BiH je baš takva: katastrofalna, ali nije ozbiljna. Drukčije govoreći: Ništa ne valja i neće biti bolje, ali ni puno gore…” kaže za BUKU književnik i publicista Muharem Bazdulj. On je nedavno boravio u Banjaluci, promovišući publikaciju “Bosna i Hercegovina 2025: Scenariji budućeg razvoja događaja”
Gdine Bazdulj, bili ste jedan od učesnika na izradi “scenarija o mogućem razvoju događaja u BiH”. Kako se Vama činio sam proces izrade i kako ste zadovoljni sa pet scenarija koji su iznjedreni na kraju?
Proces je bio zanimljiv i inspirativan, a čini mi se i da je rezultat dobar i provokativan. Iskren da budem, nisam mislio da će cijeli projekat izazvati tako veliku pažnju. Od početka mi se činilo da je jedan od ključnih ciljeva navesti ljude, i političare i birače, da razmisle o budućnosti, o nekoj konkretnoj, ne toliko dalekoj godini, kao što je 2025. To se, izgleda, ostvarilo.
Kakva je po Vama trenutna politička situacija u BiH, i koji je scenario najbliži Vašim predloženim scenarijima?
Znate onaj famozni vic iz prvog svjetskog rata, kad njemački generalštab javlja austrougarskom da je situacija na dijelu fronta koji oni drže ozbiljna, ali nije katastrofalna, a crno-žuti im odgovaraju: Kod nas je katastrofalna, ali nije ozbiljna. Trenutna politička situacija u BiH je baš takva: katastrofalna, ali nije ozbiljna. Drukčije govoreći: Ništa ne valja i neće biti bolje, ali ni puno gore. U tom smislu, mislim da je najrealniji scenario onaj koji predviđa održavanje Statusa Quo, odnosno scenario new & improved Dejtonije.
BUKA je prije nekoliko godina intervjuisala poznate ličnosti iz kulturno-političkog miljea naše zemlje na temu “Ima li Bosne i Hercegovine”. Niti jedan odgovor nije bio kratak, a nijedan sagovornik nije smatrao pitanje besmislenim. Zašto je to tako, zašto imamo potrebu da Bosnu i Hercegovinu objašnjavamo?
Onomad, u doba hladnog rata, Milan Kundera je imao tezu da je mali narod onaj koji ne vjeruje u vlastitu vječnost, koji vjeruje da ga u dogledno vrijeme može nestati. On je analizirao početke pojedinih nacionalnih himni, pa kaže, recimo, da Poljska himna počinje stihom u kojem se kaže da Poljska još nije propala. Nezamislivo je, kaže Kundera, da tako počinje, recimo, himna Francuske ili Njemačke, da počinje, dakle, konstatacijom po kojoj je i puki vlastiti opstanak čudo. Na neki način, Bosna i Hercegovina je ovo o čemu je govorio Kundera radikalizovala do kraja. Ovdje ne samo da nema govora o bilo kakvoj vječnosti, ovdje se sumnja u postojanje BiH pojavljuje i u kratkoročnim i srednjoročnim projekcijama. Naravno da Bosne i Hercegovine kao zavičaja, pa i kao zemlje, ako hoćete, nesumnjivo ima, naravno da je ima i kao države, u nekom međunarodno-pravnom i administrativnom smislu, ali se njeno postojanje jako teško primjećuje u onim svakodnevnim servisnim djelatnostima zbog kojih država zapravo i treba da postoji. Otud, mislim, najviše i ta potreba da Bosnu i Hercegovinu objašnjavamo.
Koliko je Bosna i Hercegovina “opterećena” prošlošću i istorijskim konstrukcijama, koje ne moraju biti uvijek istinite, jer istoriju svako tumači iz svog ugla? S tim u vezi, kako možemo zajednički formirati budućnost, drugim riječima, kakva nas budućnost čeka?
Opterećena je prošlošću i istorijskim konstrukcijama, kako kažete, višestruko i vrlo intenzivno. S jedne strane, to se odnosi i na prilično daleku prošlost, na različita tumačenja bosanskog srednjovjekovlja, sve one kontroverze o bogumilima, Crkvi Bosanskoj itd., pa sve do različitih tumačenja posljednjeg rata. Ipak, mislim da je za svako društvo konsenzus o budućnosti mnogo važniji od konsenzusa o prošlosti. A svaka ovdašnja ideja o konsenzusu o budućnosti svodi se na vrlo maglovitu viziju budućeg ulaska u Evropsku uniju.
Bilo bi prijeko potrebno da se odgovorna politika počne prije svega voditi sa vizijom konsenzusa o budućnosti, umjesto da se iznova i iznova troši pokušavajući postići ono što je unaprijed osuđeno na propast – konsenzus o prošlosti.
Koliko se, po Vama, radi na procesu suočavanja sa prošlošću među narodima bivše Jugoslavije i da li svi shvataju ovaj proces jednako ozbiljno?
Gledajte, i sama fraza ‘suočavanje s prošlošću’ postala je prazna floskula koja se najčešće zloupotrebljava u vrlo pragmatične dnevnopolitičke svrhe, odnosno u održavanju sadašnjosti u stanju Statusa Quo, u stanju zamrznutog konflikta i nezavršenog rata. Činjenice o ratnom raspadu Jugoslavije su istorijski manje-više utvrđene, no interpretacijama se i dalje manipuliše. Ponekad mi se čini da ne bi bilo loše da se proglasi petogodišnji moratorijum na politikantske interpretacije ratnih događaja i na sladostrasno lešinaranje “dobrovoljnih davalaca tuđe krvi” koji već godinama žive od glasnog deklarativnog zgražanja nad onim što je svakom normalnom ljudskom biću ionako gadno samo od sebe, bez namjere da na tom gađenju zarađuje.
Koliko je današnja politika odvojena od građana, a opet koliko se i građani interesuju za dešavanja u njoj? Posmatrajući stanje u zemlji, građane kao da se bh. realnost ni ne dotiče?
Politika jest odvojena od građana, a građani se i ne trude pretjerano da natjeraju političare da se miješaju u svoj posao. To ima veze sa onim o čemu smo već govorili, s činjenicom da se država i politika ne vidi kao servis, nego kao nekakav vrhunaravni cilj-po-sebi. Naravno da se realnost dotiče građana, oni u toj realnosti žive, ali im se, nažalost, čini da visoka politika nema direktne veze sa sadržajem njihovog svakodnevnog života. Posljedica je to i istorijskih okolnosti, jer mi ovdje, ako malo bolje pogledate na prošlost, nikada i nismo imali pravu demokratiju. U ravni sadašnjosti, to i nije utješno, ali možda se zapravo radi o onom famoznom efektu engleske trave, možda je prirodno da mora proći još nekoliko decenija, da ne kažem generacija, da građani ovdje shvate da su političari tu zbog njih, a ne obrnuto.
Kao književnik, kako ocjenjujete literarnu scenu Bosne i Hercegovine?
Nakon što se generacija pisaca rođena 1960-ih (Mehmedinović, Hemon, Jergović itd.) već etablirala ne samo na našem jezičkom području, nego i mnogo šire, i nakon što je i nekoliko pisaca rođenih 1970-ih razvilo prepoznatljive literarne glasove, u jednom periodu se moglo činiti da je došlo do određenog zastoja i da nema izrazitijih talenata u tzv. najmlađem naraštaju. Pokazalo se, međutim, da se izraziti literarni talenti ovdje i dalje javljaju, te mi je milo što mogu reći, a govorim to bez ikakve kurtoazije u odnosu na činjenicu da razgovaramo za banjalučki portal, da među piscima mlađim od 30 godina iz Bosne i Hercegovine (ali i šire), prednjače dvije Banjalučanke: Lana Bastašić i Tanja Šljivar. U tom smislu, kad je o književnoj generaciji 1980-ih riječ, Banjaluka definitivno ima prednost nad Sarajevom.
Imaju li narodi iz bivše Jugoslavije šansu da se, iskreno i bez tri tačke na kraju rečenice, pomire i da spriječe da se neko novo zlo opet pojavi na ovim prostorima?
Imaju, naravno da imaju. Bez vjere u to, svaki angažman bio bi prilično besmislen…
Razgovarao Elvir Padalović