Iako Bosna i Hercegovina ima ogroman potencijal za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora, taj potencijal nije iskorišten u interesu građana, već postaje prostor za bogaćenje politički povezanih investitora.
Energetski analitičar Almir Muhamedbegović u razgovoru za BUKA magazin upozorava da se u BiH umjesto demokratizacije energetike odvija njena tajkunizacija – mali proizvođači energije ne mogu da prodaju viškove struje, dok veliki tajkuni dobijaju najbolje lokacije i koncesije za vjetroparkove i solarne elektrane, koje potom koriste za sticanje enormnog profita.
Povodom Svjetskog dana obnovljivih izvora energije, razgovarali smo o neiskorištenim potencijalima, nefunkcionalnoj prenosnoj mreži, blokadi prosumera i opasnostima koje nosi odsustvo jasne energetske strategije.
BUKA: Da li su BiH, državi u kojoj se prizvodi znatan procent “prljave energije” dovoljno iskorišteni potencijali obnovljivih izvora energije?
Potencijali za proizvodnju električne energije iz obnovljivih izvora energije u BIH su daleko od iskrorištenih. Postoji nekoliko ozbiljnih studija koje govore o tome. Prema trenutnom stanju prenosne mreže vidi se da se vrlo malo radi ne njenom jačanju, sigurnosti i proširenju. Prema jednom elaboratu koji je doduše prije deset godina uradio Parsons Brinckerhoff Ltd., za Nezavisnog operatora sistema BIH (NOS BiH), moguće su bile dvije opcije iznosa kapaciteta solarnih i vjetro parkova koji se mogu, sa aspekata upravljanja i sisgurnosti mreže priključiti. U prvoj varijanti se računalo sa priključenjem od oko 455 MW solarnih elektrana i 600 MW vjetroelektrana. U drugoj varijanti, data je prednost velikim solarnim elektranama, te je rađen scenario o mogućnost priključenja na prenosnu mrežu Bosne i Hercegovine od 700 MW solarnih elektrana i 350 ME vjetroelektrana.
Naravno, potencijali sinčeve i energije vjetra su puno veći od iznosa navedenih u ovom eleboratu, ali prirodni potencijali se ne mogu realizovati ako ne postoji dovoljan kapacitet prenosne mreže.
BUKA: Šta je do sada od svega realizovano?
U ovom momentu je u BiH izgrađeno i priključeno na prenosnu mrežu tek pet velikih vjetroparkova ukupne snage oko 244 MW i pet velikih solarnih elektrana ukupne snage oko 200 MW.
Prema pomenutom elaboratu, koji nije obavezujući, nego se radi o stručnoj analizi koja vam daje preporuke, bez većih intervencija u prenosnoj mreži može prikopčati još oko 400MW vjetra i negdje oko 350 MW solarnih elektrana na postojeći sistem. Na drugoj strani vidite svojevrsnu pomamu investitora vezanu za izgradnju, posebno velikih solarnih elektrana, Tako je trenutno prema Elektroprenosu BiH ukupno podnešeno zahtjeva za izgradnju što vjetroparkova što solarnih elektrana u ukupnom iznosu snage od17 000 MW. Ova glad investitora za profitom je, sa stanovišta kapaciteta prenosne mreže potuno nerealna, i većina se tih projekata neće realizovati.
Ova ekspanzija zahtjeva za dozvole za izgradnju u dobroj mjeri ima jedan kvaran razlog. Radi se o mešaterenju projektima na način da neko dobije koncesiju pa je onda prodaje nekim stranim izvođačima koji bi mogli to da realizuju.
BUKA: Zašto prosumeri (mali proizvođači/potrošači) još čekaju ugovore za prodaju viškova struje?
Mislim da je pitanje prosumera, ključno pitanje za istinsku i pravednu dekarbonizaciju energetike i zelenu tranziciju BIH. Naime, ako želimo da ovaj proces bude pravedan i da nikod ne ostavi po strani, onda je to svakako demokratizacija proizvodnje struje , a na način da se potrošačima omogući kroz zakonski okvir da i sami proizvode svoju električnu energiju i da ostvarene viškove, kad ih imaju, razmjenjuju u vidu energetskog ili monetarnog kredita koje „poravnavaju“ sa svojim snadbjevačem. U ovom momentu, u oba entiteta postoje zakoni o korišćenju izvorne energije koji predviđaju tu mogućnost da postoje tzv. prosjumera (consumer), tj. proizvođači – potrošači. Nažalost, ni u jednom entitetu nije došlo do istinske realizacije ove dobre ideje, iz nekoliko razloga: u RS se pojavio „problem“ da entitetsko elektroprivredno preduzeće ne može dati status prosumejra, jer još uvijek nije definisano na koji će se način plaćati PDV, da li će se plaćati samo za razliku između potrošene i predate struje ili će se plaćati u oba smjera: platićete PDV za struju koju potrošite i za onu koju predate u mreži. Ovo je dovelo do situacije da u RS ljudi koji imaju solarnu elektranu na svom krovu ubacuju viškove struje, a da im se to ne plaća.
U F BiH skraćene procedure za dodjelu statusa prosjumer nisu ni donešene od strane elektroprivreda koje postoje u Federaciji. Oni imaju jedan rok da to urade, do sredine avgusta ove godine. Po mojim saznanjima, oni rade na tome uz objašnjenje da nisu imaju probili zakonski rok.
Zbog toga Federaciji ta prosumjerska postrojenja ne mogu ni da se prikopčaju na mrežu.
Nadam se da će se to uskoro promijeniti. To je sramotno ako mi gledamo kakva je situacija sa prosumjerskim kapacitetima u regiji gdje je prava ekspanzija u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj. U zemljama u susjedstvu je velika ekspanzija tih prosumjerskih postrojenja i to zaista poprima obrise pravedne tranzicije.
Energetski analitičar, gospodin Armin Đuliman uradio je prošle godine jedno dobro istraživanje. On je pokazao kakav bi to bio uticaj na sistem javnog snabdjevanja kad bi većina stambenih objekata napravila na svojim krovovima solarne elektrane od samo 3 kW. Prema njegovom istraživanju kada bi u BIH, gdje ima negdje 850 000 stambenih objekata, na svakom krovu napravili solarnu elktranu od 3 Kw, oko 70 posto potreba za električnom energijom bi bilo zadovoljeno. Ovaj podatak vrlo konkretno govori o tome koliki je potencijal u prosumjerskim postrojenjima i koliko je važna demokratizacija.
BUKA: Zbog čega se onda potročaši/proizvođači ne uvode sistem? Radi li se to o interesima elektroprivreda?
Ja mislim da je to prije svega nespremnost na promjene i strah rigidnih monopolističnih elektroprivreda koje su u većinskom vlasništvu vlada entiteta. Oni to ne mogu uraditi jer su sve uprave tih državnih elektroprivreda produžene ruke vladajućih politika. Prema tome, nikako ne možemo abolirati vladajuću politiku za ovo stanje tranzicije u ćorsokaku. Oni imenuju uprave tih elektroprivrednij preduzeća koje očito nisu voljne da otkoče tu demokratizaciju.
To je sad svojevrsna kvaka 22 u kojoj ta elektroprivredna preduzeća koja su monopolisti imaju moć da nekom daju status ili ne daju, u ovom momentu ništa ne rade, odugovlače, i na taj način koče energetsku tranziciju. To jedno bahato ponašanje energetskih državnih monopolista treba biti prekinuto. Ispada da je država, bez obzira što je donijela ove zakone, ta koja ih koči. To se stanje mora promijeniti ako želimo pravu demokratizaciju i naravno da se zakoni moraju sprovoditi. Po mom mišljenju, radi se o strahu od gubitka tržišta, jer ako vi proizvodite svoju električnu energiju, naravno da ćete posezati za puno manje električne energije iz mreže, a to znači gubitak novca za obskrbljivače, u ovom slučaju, elektroprivredna preduzeća.
BUKA: Nekako se čini da je obnovljiva energija namijenjena samo izvozu. Je li to tako?
Ja bih rekao da u ovom momentu to nije slučaj jer je i dalje omogućen izvoz električne energije bez obzira na izvor iz kojeg se dobija. Ipak ovo može lako i brzo da postane crna budućnost, odnosno možemo doći u situaciju da će se iz BiH izvoziti samo „zelena struja“.
Takse na CO2 su sve izvjesnije i one će se navjerovatnije primjenjivati od 1.01.2026. Njima će biti između ostalog, podložna i električna energija iz fosilnih goriva. Prema tome ako budemo imali neki validan dokaz, a to su garancije porijekla za el. energiju, moguće je da se takva el. energija ne oporezuje taksama na CO2 ali i zato trebamo da ispunimo više uslova koje trenutno ne ispunjavamo.
BUKA: Govorili ste i o tajkunizaciji zelene energije. Možete li malo pobliže objasniti taj termin?
Namjera jeste možda da sprovodimo demokratizaciju. No, pogledajmo ko najviše pravi u BIH velika postrojenja solarnih elektrana i vjetroparkova i na koji način se dobijaju koncesije za njihovu izgradnju, posebno u Hercegovini. Vidimo da su to ljudi koji imaju veliku finansijsku moć i koji su povezani direktno ili indirektno sa političkim strankama.
Takvi ljudi su po definiciji tajkuni. Radi se o ljudima koji su itekako povezani sa politikom , njihova imena znamo, u Hercegovini su to gospodin Bašić koji je vlasnik Lagera koji ujedno dok pravi I planira praviti solarne elektrane i vjetroparkove, istovremeno prodaje velike količine uglja Elektroprivredi BIH.
Imamo gospodina Brajkovića, presuđenog za utaju poreza, koji je već napravio jedan veliki solarni park u zapadnoj Hercegovini i mislim da ne namjerava da tu stane. Imamo još nekoliko tih ljudi koji su povezani sa politikom, posebno HDZ-a. Imamo i u Istočnoj Hercegovini neke naznake da sada tu ulazi neki mađarski kapital u RS, a znamo povezanost Milorada Dodika sa mađarskim državnim vrhom. Tajkuni već sada uveliko vode glavnu riječ u izgradnji velikih elektrana i proizvodnja električne energije u BiH Prema tome umjesto demokratizacije mi svjedočimo tajkunizaciji energetike.
BUKA: Do čega to može dovesti?
Ono što je opasno u takvoj situaciji je da već duže vrijeme elektroprivredama nedostaje električne energije za njihove potrošače. Zbog toga se dovode u situaciju kupuju struju od tajkuna, ali po cijenama koje će određivati vlasnici ovih velikih postrojenja. Ono što je opasno je da ovi „kontraverzni“ investitori dobijaju najbolje lokacije za vjetroparkove i za solarne elektrane, a koje su ograničene. Uz to oni plaćaju bijedne koncesivne naknade, a istovremeno nemaju nikakve obaveze kad izgrade to postrojenje da će tu struju prodavati po nekim cijenama koje važe za cijene univerzalne usluge.
Rezime je: Javno dobro – prirodne resurse su nam oteli, tajkuni će dobiti velike elektrane, a onda će struju, u zavisnosti šta im je isplativije prodavati ili nama, ili će izvoziti.
BUKA. Skoro da nema rijeke koja nije u cijevima, rijeka Prača na kojoj sam naučio plivati je svojim donjim tokom u cijevima, ali mi se čini da njen hidro potencijal nije morao biti iskorišten budući da se nedaleko od nje nalazi HE na Drini. Treba li nam toliko MHE i koliko se one mogu posmatrati “zelenijom” energijom?
Potresna je priča da tajkuni na tako lijepim divljim rijekama, dobiju koncesiju za izgradnju hidrelektrana. Paradoks je da ljudi u okolini njihovih elektrana nemaju pristup mreži. Lokalna zajednica ostaje bez vrijednog resursa-tekuće vode. Istovremeno koncesije od 1 do 2 posto od vrijednosti prodajne struje je nikakva. Sve se radi u korist tih investitora koji je kako kažete napravio na rijeci Prači nekoliko elektrana koju su tu divnu, lijepu rijeku ugurale u betonske cijevi. Rijeka je tu mrtva. Što se tiče sigurnosti snabdjevanja tih par megavata nema uticaja, ali je šteta zaista velika. Takvog stava sam da nam takve male hidroelektrane zaista ne trebaju. Postiže se samo to investitori dobijaju i dalje ugovore o RS-u na 15 godina a u Federaciji na 12 godina po privilegovanim cijenama koje se isplaćuju od naknada koje se uzimaju od građana. To je totalni paradoks – oni čija dobra uništavate vam plaćaju skupu struju koju pravite.
BUKA: Zašto u BiH vlasnici MHE dobijaju subvencije za proizvodnju električne energije dok se paralelno devastiraju prirodna bogatstva?
To pitanje je ujedno veoma važna i dobra konstatacija. Da baš tako – oni dobijaju novac da uništavaju prirodu. Stimulišemo ih novcem građana da kad naprave i unište prirodu, da imaju sigurne velike prihode u narednih 12 ili 15 godina, u zavisnosti koji je entitet. Ti se projekti isplate za oko 5 do 6 godina za hidroelektrane a za solarne 3 do 4 godine. Znači, vi za vrijeme tog ugovora možete tri puta vratite investiciju, što je zaista nonsense. Ja mislim da se te subvencije po privilegovnim cijenama za male hidroelektrane, ali i za solarne elketrane treba ukinuti, što je u EU već napušten koncept. U Federaciji oni koji su već dobili koncesije za izgradnju hidroelektrana imaju tri godine rok da dobiju građevinsku dozvolu. Koncesija je podijeljena zaista nekoliko stotina, tako da i dalje rijeke nisu zaštićene.
BUKA: Bh. vlasti su sklone da stranim firmama daju poslove izgradnje solarnih postrojenja. Da li se u takvim aranžmanima vodi računa o zaštiti domaćeg energetskog sektora i kupaca električne energije? I da li se može u budućnosti desiti da struju izvozimo, a da je nemamo dovoljno u BiH?
Mislim da se ne vodi računa o zaštiti domaćeg energetskog sektora, kada vi svoje resurse dajete bud zašto, i kad oni koji dobiju te koncesije naprave elektrane nemaju nikakvih obaveza da vam tu struju prodaju po nekim prihvatljivim cijenama. Naravno da tu nema nikakve zaštite energetskog sektora.
Može se desiti da u budućnosti ovako neodgovornom politikom nemamo dovoljno struje, to se već i dešava doduše. Recimo JP EP BIH koja je bila izvoznik struje, već nema dovoljno struje za svoje potrošače. Oni struju uvoze, to se vidi i po bilansima uspjeha. Elektroprivreda u BIH ove godine ima 57 miliona gubitak, između ostalog taj gubitak je zato što je kupovala struju u lošim momentima. Naravno to je odraz i lošeg bilansiranja. Treba da znate kad će vam faliti struje pa da na vrijeme kupite to na berzi po povoljnim cijenama.
BUKA: Šta je dešava sa NECP BiH?
BIH nema nacionalni akcioni plan za klimu i energiju koji nam govori gdje se i energetika treba kretati. Sekretarijat Energetske zajednice je taj nacrt koji je BIH poslala još prije dvije godine vratio, ocijenivši taj plan da mu nedostaju analitičke osnove, nema jasnih politika, nema jasnih mjera, kako da se sprovodi taj plan. Ocijenjeno je da potpuno nedostaje onaj analitički dio nacrta, da takav plan razvoja mreže uopšte ne prati taj nacrt. Po tom nacrtu NECP-a, Blok 3 TE Tuzla, koji je star skoro 60 godina, bi trebao da se obnovi i da se 2027. ponovo pokrene, ali na način da se umjesto uglja pravi biomasa.
To je nerealan scenario i zbog svega toga taj nacionalni akcioni plan još uvijek nije dobio zeleno svjetlo od Sekretarijata energetske zajednice. A radi se o najvažnijem energetskom dokumentu što je bez pretjerivanja vrlo opasna stvar za državu.
Nemate li strateške dokumenate, onda nemate ni put kojim idete. Možda najveći problem je taj što je politika ovdje neodgovorna, nepametna i fokusirana samo na opstanak vlasti, a ne na razvoj društva. A takav kriminalni mentalni skolp vlasti ne može donijeti dobro građanima ni u čemu. Pa ni u energetici.