foto Anadolija
Bosna i Hercegovina zemlja je u kojoj se Dan nezavisnosti
slavi na samo jednom dijelu njene teritorije. Zbog nepostojanja državnog Zakona
o praznicima i odbijanja političkih predstavnika Srba iz entiteta Republika
Srpska na području ove administrativno-teritorijalne jedinice 1. mart je sasvim
običan, radni dan. 31. godinu od sticanja nezavisnosti političari nisu nimalo
bliži kompromisu i ideji zajedničkog proslavljanja nezavinosti. O uzrocima,
alternativama i sjećanjima na početak bh. nezavisnosti za BUKU je govorio
dugogodišnji političar i bivši predsjednik Skupštine Republike Bosne i
Hercegovine Miro Lazović.
BUKA: Dan
nezavisnosti slavi se kao sjećanje na datum kad aje BiH izglasala dan
nezavisnosti. Kakva Vas 31. godinu kasnije sjećanja vežu za Dan nezavisnosti?
Emocije su pomiješane. To je bio period raspada bivše
Jugoslavije, kada smo u skupštini republike Bosne I Hercegovine tragali za
rješenjem koje bi sačuvalo Bosnu i Hercegovinu i njenu suverenost, odnosno
cjelinu, u situaciji kada smo se susreli s planovima koji su iza scene
diktirali ukupnu političku situaciju u BiH, odnosno u Parlamentu BH, tu prije
svega mislim na planove Tuđmana, Miloševića koji su dijelili Bosnu i
Hercegovinu između Srbije i Hrvatske. Dakle, to je bio period raspada bivše
Jugoslavije, a u vrtlogu tog raspada našla se Bosna i Hercegovina. Bilo je
raznih ponuda, mi smo htjeli sačuvati tu Jugoslaviju, da se ona transformiše,
Izetbegović i Gligorov, predsjednik Makedonije, predlagali su transformaciju
Jugoslavije kao konfederacije. Ja sam kao predsjednik kluba SDP u to vrijeme
ponudio projekat očuvanja Jugoslavije kao savez suverenih republika s jakim
kompetencijama na saveznom nivou. Međutim, sve je to bilo odbačeno, a iza scene
su bili ti planovi. Bilo je sasvim očekivano da ćemo krajem ’91. godine
prihvatiti Badinterov uslov da ako želimo steći nezavisnost da to uradimo putem
referenduma. Na toj burnoj sjednici 25. januara 1992.godine izglasali smo to
referendumsko pitanje uz žestok otpor Srpske demokratske stranke, uz ucjene,
prijetnje, vrijeđanje koje sam i sam osjetio, ali tada je bilo časno ustati i
braniti svoju državu, a ne da idemo u neki podanički odnos prema Beogradu ili
prema Zagrebu i građani su izglasali to referendumsko pitanje.
BUKA: Da se BiH
nije 1992. odlucila na referendum i nezavisnost šta bi danas bilo s Bosnom i
Hercegovinom?
Mi smo jednostavno bili primorani da idemo ka
referendumu. Milošević je krajem ’91. godine ponudio Bosni i Hercegovini da
ostanemo u skraćenoj Jugoslaviji koju bi činile Crna Gora, Srbija, Bosna i
Hercegovina plus Kninska Krajina i plus
Zapadna Slavonija. Mi smo tada raspravljali na kolegijumu Parlamenta BiH o tom
planu i rekli smo može, prihvatamo, ali pod jednim uslovom da u toj skraćenoj
Jugoslaviji istovremeno budu Hrvatska i Srbija. Čak i ponuda koju je Milošević
dao da Izetbegović bude prvi predsjednik te skraćene Jugoslavije nije bila
dovoljno primamljiva jer smo potpuno bili svjesni da Hrvatska ne može
prihvatiti taj plan jer je ona već krenula u nezavisnost u septembru mjesecu
1991. godine, i kada je i to otpalo onda smo morali ići ka nezavisnosti inače
ne bi bilo države Bosne i Hercegovine da nije bilo referenduma.
BUKA: Da li je
BiH danas ona zemlja iz referendumskog pitanja?
Danas je 31 godina od referenduma i moram reći da sa
sjetom i tugom posmatram cjelokupan period koji smo prošli jer današnja Bosna i
Hercegovina nije država iz referendumskog pitanja, ona je duboko podijeljena i
kao društvo i država i još će dugo vremena proteći dok ne steknemo one
vrijednosti koje je referendum zacrtao.
BUKA: Zemlja
svih njenih naroda, dio je referendumskog pitanja, ali je li BiH danas to?
Zemlja svih njenih naroda ili zemlja političkih moćnika, zemlja korupcije,
država za rođaka?
Slažem se sa pitanjem. Mislim da su cjelokupne
vrijednosti i tradicija bosanskohercegovačkog načina života izokrenute, oni su
potisnuti s društveno političke scene. Dejtonski ustav, to je Aneks 4 iz
Dejtonskog mirovnog sporazuma, od ove države je napravio jednu oštećenu državu
koja ne može ići bržim koracima nit prema Evropi niti ka realizaciji
referendumskog pitanja. Mnogo toga je falično, devijantno u Ustavu BiH po kojem
je diskriminacija i etnička i ljudska ugrađena u Ustav. S tim Ustavom BiH ne
može funkcionisati. Mnogo je problema
pred Bosnom i Hercegovinom i nisam optimista da ćemo tako brzo prevazići te
svoje unutrašnje probleme ali I regionalne koji na određeni način diktiraju
naše unutrašnje, tu prije svega mislim na miješanje Beograda i Zagreba kada je
u pitanju Bosna i Hercegovina.
BUKA: Vi ste
etnički Srbin, ali kako gledate na činjenicu da većina Srba ne priznaje 1. mart
kao Dan nezavisnosti, i je li to moguće mijenjati?
Činjenica je da je BiH potreban jedinstven Zakon o
državnim praznicima jer državni praznici ujedinjuju, oni dovode do toga da svi
građani BiH počnu osjećati BiH kao svoju državu. Činjenica je da se 1. mart ne
prihvata na prostoru RS, ali moram reći po svim analizama koji su radili
stručnjaci i statističari, na referendumu je učestvovalo najmanje između 10 i
15% građana srpske nacionalnosti, dakle ’92., nije tačno da Srbi nisu izašli na
taj referendum. Nisu izašli Srbi koji su podržavali SDS i Miloševića ili koji
zbog straha i pritiska nisu smjeli izaći na izbore. Ovo što dolazi iz RS je po
meni neprimjereno jer ni u sadašnjem ustavu BiH postoji kontinuitet propisa
koji predviđa da sve odluke, svi zakoni koji su doneseni u proteklom period, a
nisu trenutno ugrađeni u Ustav BiH ostaju da važe dok parlamentarna skupština
to ne promijeni, a Zakon o državnim praznicima donesen je ’95. godine u martu
mjesecu. Tako ako Dodik i Cvijanovićka i drugi govore da su za potpuno
poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma onda bi morali poštovati Zakon o
državnim praznicima ili na kraju da kažem ako već ne proslavljaju onda neka
ćute, neka ne vrijeđaju, a ne kao što je gospođa Cvijanović rekla da je to
morbidan praznik čime je uvrijedila 2,5 miliona ljudi koji su izašli na taj
referendum. Ne samo ljude Bosance i Hercegovce nego i međunarodnu zajednicu i
one koji su priznali te rezultate. Po njoj smo mi morbidni jer smo glasali da
BiH bude nezavisna država što je apsurdno.
BUKA: Je li
moguće mijenjati datum Dana nezavisnosti? Istoričari iz Republike Srpske
predlažu da se kao Dan nezavisnosti izabere 21. novembar. Da li bi to bila
dobra opcija?
Dugo sam u politici i bez dogovora, rješenja i kompromisa
ne mogu se neke stvari pokrenuti naprijed. Ako gospoda iz Republike Srpske žele
da se ima neki jedinstven Zakon o državnim praznicima neka to pokrenu kroz
parlamentarnu procedure. Neka izađu u javnost ili na politički dogovor s drugim
strankama s nacrtom kako oni to vide, koji su to datumi za njih prihvatljivi za
budućnost BiH. Ono što je meni potpuno jasno oni to neće uraditi jer još uvijek
Dodik i ekipa misli da BiH neće opstati. Dakle ako bi izašli sa tim oni bi i
prihvatili Bosnu i Hercegovinu što je i uslov da se uopšte počne i razgovarati
o tome. 21. novembar, kada je Dejton potpisan po meni može biti dan mira, ne
može biti dan BiH. BiH ima svoju tradiciju hiljadugodišnju, ima datuma koji su
veoma bitni za državnost BiH, ali sigurno da u ovoj novijoj istoriji BiH bi se
moglo razgovarati o nekim datumima koji bi bili prihvatljivi za sve u BiH, a za
mene jedan od ključnih datuma oko kojeg bi se moglo napraviti dogovor je 22.
maj ’92. godine kada je BiH po prvi put u svojoj istoriji ušla kao nezavisna
država u UN. Dakle taj datum ne bi trebalo nikome da smeta, o tome bi se moglo
razgovarati.
BUKA: Koliko je
BiH danas nezavisna s institucijom visokog predstavnika?
Sigurno da nije. Visoki predstavnik i institucija PIC-a
OHR-a su još uvijek potrebni BiH. I dugo vremena će proteći dok oni odu sa
prostora BiH, uslov je da se ispune oni famozni uslovi 5+2 što je još daleko od
toga, ali ne samo BiH, nijedna država koja je u sastavu Evropske unije
nezavisna u potpunosti, nije suverena jer je svoju suverenost dobrom dijelu
prenijela na Brisel. Dakle, Brisel je sada centar koji kreira ukupne odnose na
prostoru Evrope i BiH ulaskom i ispunjavanjem ovih 14 uslova za ulazak u Evropu
sigurno će prenijeti dio svoje suverenosti na evropske institucije. Dakle danas
se svijet ujedinjuje, ruše se granice između država a mi unutar BiH još vodimo
neke arhaične, plemenske politike koje smatraju da se ovdje trebaju praviti
neke nacionalne granice što je gluposti.