foto Anadolija
Bosna i Hercegovina zemlja je u kojoj se Dan nezavisnosti slavi na samo jednom dijelu njene teritorije. Zbog nepostojanja državnog Zakona o praznicima i odbijanja političkih predstavnika Srba iz entiteta Republika Srpska na području ove administrativno-teritorijalne jedinice 1. mart je sasvim običan, radni dan. 31. godinu od sticanja nezavisnosti političari nisu nimalo bliži kompromisu i ideji zajedničkog proslavljanja nezavinosti. O uzrocima, alternativama i sjećanjima na početak bh. nezavisnosti za BUKU je govorio dugogodišnji političar i bivši predsjednik Skupštine Republike Bosne i Hercegovine Miro Lazović.
BUKA: Dan nezavisnosti slavi se kao sjećanje na datum kad aje BiH izglasala dan nezavisnosti. Kakva Vas 31. godinu kasnije sjećanja vežu za Dan nezavisnosti?
Emocije su pomiješane. To je bio period raspada bivše Jugoslavije, kada smo u skupštini republike Bosne I Hercegovine tragali za rješenjem koje bi sačuvalo Bosnu i Hercegovinu i njenu suverenost, odnosno cjelinu, u situaciji kada smo se susreli s planovima koji su iza scene diktirali ukupnu političku situaciju u BiH, odnosno u Parlamentu BH, tu prije svega mislim na planove Tuđmana, Miloševića koji su dijelili Bosnu i Hercegovinu između Srbije i Hrvatske. Dakle, to je bio period raspada bivše Jugoslavije, a u vrtlogu tog raspada našla se Bosna i Hercegovina. Bilo je raznih ponuda, mi smo htjeli sačuvati tu Jugoslaviju, da se ona transformiše, Izetbegović i Gligorov, predsjednik Makedonije, predlagali su transformaciju Jugoslavije kao konfederacije. Ja sam kao predsjednik kluba SDP u to vrijeme ponudio projekat očuvanja Jugoslavije kao savez suverenih republika s jakim kompetencijama na saveznom nivou. Međutim, sve je to bilo odbačeno, a iza scene su bili ti planovi. Bilo je sasvim očekivano da ćemo krajem ’91. godine prihvatiti Badinterov uslov da ako želimo steći nezavisnost da to uradimo putem referenduma. Na toj burnoj sjednici 25. januara 1992.godine izglasali smo to referendumsko pitanje uz žestok otpor Srpske demokratske stranke, uz ucjene, prijetnje, vrijeđanje koje sam i sam osjetio, ali tada je bilo časno ustati i braniti svoju državu, a ne da idemo u neki podanički odnos prema Beogradu ili prema Zagrebu i građani su izglasali to referendumsko pitanje.
BUKA: Da se BiH nije 1992. odlucila na referendum i nezavisnost šta bi danas bilo s Bosnom i Hercegovinom?
Mi smo jednostavno bili primorani da idemo ka referendumu. Milošević je krajem ’91. godine ponudio Bosni i Hercegovini da ostanemo u skraćenoj Jugoslaviji koju bi činile Crna Gora, Srbija, Bosna i Hercegovina plus Kninska Krajina i plus Zapadna Slavonija. Mi smo tada raspravljali na kolegijumu Parlamenta BiH o tom planu i rekli smo može, prihvatamo, ali pod jednim uslovom da u toj skraćenoj Jugoslaviji istovremeno budu Hrvatska i Srbija. Čak i ponuda koju je Milošević dao da Izetbegović bude prvi predsjednik te skraćene Jugoslavije nije bila dovoljno primamljiva jer smo potpuno bili svjesni da Hrvatska ne može prihvatiti taj plan jer je ona već krenula u nezavisnost u septembru mjesecu 1991. godine, i kada je i to otpalo onda smo morali ići ka nezavisnosti inače ne bi bilo države Bosne i Hercegovine da nije bilo referenduma.
BUKA: Da li je BiH danas ona zemlja iz referendumskog pitanja?
Danas je 31 godina od referenduma i moram reći da sa sjetom i tugom posmatram cjelokupan period koji smo prošli jer današnja Bosna i Hercegovina nije država iz referendumskog pitanja, ona je duboko podijeljena i kao društvo i država i još će dugo vremena proteći dok ne steknemo one vrijednosti koje je referendum zacrtao.
BUKA: Zemlja svih njenih naroda, dio je referendumskog pitanja, ali je li BiH danas to? Zemlja svih njenih naroda ili zemlja političkih moćnika, zemlja korupcije, država za rođaka?
Slažem se sa pitanjem. Mislim da su cjelokupne vrijednosti i tradicija bosanskohercegovačkog načina života izokrenute, oni su potisnuti s društveno političke scene. Dejtonski ustav, to je Aneks 4 iz Dejtonskog mirovnog sporazuma, od ove države je napravio jednu oštećenu državu koja ne može ići bržim koracima nit prema Evropi niti ka realizaciji referendumskog pitanja. Mnogo toga je falično, devijantno u Ustavu BiH po kojem je diskriminacija i etnička i ljudska ugrađena u Ustav. S tim Ustavom BiH ne može funkcionisati. Mnogo je problema pred Bosnom i Hercegovinom i nisam optimista da ćemo tako brzo prevazići te svoje unutrašnje probleme ali I regionalne koji na određeni način diktiraju naše unutrašnje, tu prije svega mislim na miješanje Beograda i Zagreba kada je u pitanju Bosna i Hercegovina.
BUKA: Vi ste etnički Srbin, ali kako gledate na činjenicu da većina Srba ne priznaje 1. mart kao Dan nezavisnosti, i je li to moguće mijenjati?
Činjenica je da je BiH potreban jedinstven Zakon o državnim praznicima jer državni praznici ujedinjuju, oni dovode do toga da svi građani BiH počnu osjećati BiH kao svoju državu. Činjenica je da se 1. mart ne prihvata na prostoru RS, ali moram reći po svim analizama koji su radili stručnjaci i statističari, na referendumu je učestvovalo najmanje između 10 i 15% građana srpske nacionalnosti, dakle ’92., nije tačno da Srbi nisu izašli na taj referendum. Nisu izašli Srbi koji su podržavali SDS i Miloševića ili koji zbog straha i pritiska nisu smjeli izaći na izbore. Ovo što dolazi iz RS je po meni neprimjereno jer ni u sadašnjem ustavu BiH postoji kontinuitet propisa koji predviđa da sve odluke, svi zakoni koji su doneseni u proteklom period, a nisu trenutno ugrađeni u Ustav BiH ostaju da važe dok parlamentarna skupština to ne promijeni, a Zakon o državnim praznicima donesen je ’95. godine u martu mjesecu. Tako ako Dodik i Cvijanovićka i drugi govore da su za potpuno poštovanje Dejtonskog mirovnog sporazuma onda bi morali poštovati Zakon o državnim praznicima ili na kraju da kažem ako već ne proslavljaju onda neka ćute, neka ne vrijeđaju, a ne kao što je gospođa Cvijanović rekla da je to morbidan praznik čime je uvrijedila 2,5 miliona ljudi koji su izašli na taj referendum. Ne samo ljude Bosance i Hercegovce nego i međunarodnu zajednicu i one koji su priznali te rezultate. Po njoj smo mi morbidni jer smo glasali da BiH bude nezavisna država što je apsurdno.
BUKA: Je li moguće mijenjati datum Dana nezavisnosti? Istoričari iz Republike Srpske predlažu da se kao Dan nezavisnosti izabere 21. novembar. Da li bi to bila dobra opcija?
Dugo sam u politici i bez dogovora, rješenja i kompromisa ne mogu se neke stvari pokrenuti naprijed. Ako gospoda iz Republike Srpske žele da se ima neki jedinstven Zakon o državnim praznicima neka to pokrenu kroz parlamentarnu procedure. Neka izađu u javnost ili na politički dogovor s drugim strankama s nacrtom kako oni to vide, koji su to datumi za njih prihvatljivi za budućnost BiH. Ono što je meni potpuno jasno oni to neće uraditi jer još uvijek Dodik i ekipa misli da BiH neće opstati. Dakle ako bi izašli sa tim oni bi i prihvatili Bosnu i Hercegovinu što je i uslov da se uopšte počne i razgovarati o tome. 21. novembar, kada je Dejton potpisan po meni može biti dan mira, ne može biti dan BiH. BiH ima svoju tradiciju hiljadugodišnju, ima datuma koji su veoma bitni za državnost BiH, ali sigurno da u ovoj novijoj istoriji BiH bi se moglo razgovarati o nekim datumima koji bi bili prihvatljivi za sve u BiH, a za mene jedan od ključnih datuma oko kojeg bi se moglo napraviti dogovor je 22. maj ’92. godine kada je BiH po prvi put u svojoj istoriji ušla kao nezavisna država u UN. Dakle taj datum ne bi trebalo nikome da smeta, o tome bi se moglo razgovarati.
BUKA: Koliko je BiH danas nezavisna s institucijom visokog predstavnika?
Sigurno da nije. Visoki predstavnik i institucija PIC-a OHR-a su još uvijek potrebni BiH. I dugo vremena će proteći dok oni odu sa prostora BiH, uslov je da se ispune oni famozni uslovi 5+2 što je još daleko od toga, ali ne samo BiH, nijedna država koja je u sastavu Evropske unije nezavisna u potpunosti, nije suverena jer je svoju suverenost dobrom dijelu prenijela na Brisel. Dakle, Brisel je sada centar koji kreira ukupne odnose na prostoru Evrope i BiH ulaskom i ispunjavanjem ovih 14 uslova za ulazak u Evropu sigurno će prenijeti dio svoje suverenosti na evropske institucije. Dakle danas se svijet ujedinjuje, ruše se granice između država a mi unutar BiH još vodimo neke arhaične, plemenske politike koje smatraju da se ovdje trebaju praviti neke nacionalne granice što je gluposti.
