Franc Trček radi u Centru za sociologiju prostora, na Fakultetu društvenih nauka Univerziteta u Ljubljani. Predaje predmete iz polja sociologije interneta, teorije globalizacije i sociologije arhitekture. Trčekovi interesi kada je društvena nauka u pitanju usmjeravaju se prema analizama sociologije interneta, urbane kulture, kulture regionalnih i balkanskih studija.
U Banjaluku je došao da bi učestvovao u Međunarodnom naučnom skupu Kritičke-kulturološke studije u postjugoslovenskom prostoru, a u intervjuu za BUKU govori o situaciji u regionalnim medijima, predrasudama sa kojima se svakodnevno susrećemo, onom balkanskom u nama i drugim temama.
Rad koji ste predstavili u Banjaluci govori o imaginarnom Srbinu u slovenačkoj štampi na početku prošlog vijeka. No, kakva je situacija danas, koliko je imaginarno prisutno u medijima?
Na prvu ruku mogao bih reći da je gotovo sve imaginarno, pogotovo kad govorimo o smislu stereotipizacije. Mediji u nekim našim sredinama, sa nekim rijetkim iznimkama, su sve više kretenski mediji, jer kad govorimo o medijima moramo imati u vidu pitanje ekonomije i sve veće hektike, kao i pitanje primitivnih politika na koje u veliku ruku pristajemo. U takvom okrilju te stereotipizacije su još uvijek u igri. Mada, u odnosu na prošlost, danas imamo veću političku korektnost, u smislu da je priča malo drugačija, ali kad se ona prouči, uviđa se da je matrica jako slična onoj ranijoj matrici koja je bila prisutna.
Koliko su se upravo posredstvom medija oblikovale, ali se i dalje oblikuju, predrasude o drugim narodima i nacijama u našem regionu?
Kad pogledamo situaciju u medijima, vidimo da imamo predrasude koje se oblikuju putem tradicije, a sa druge strane imamo svoje iskustvo i iskustvo drugih koji pričaju priču o tom iskustvu. Sve više kroz medije se insistira na imaginarnim pričama, poput priča o Sarajlijii, Srbinu, Sandžakliji ili slično, no ta priča postaje sve žešća kad pristupimo Internetu. Analizirajući regionalne portale možemo primijetiti konstantno prisustvo stereotipa. Ukoliko negdje na forumu pročitamo pitanje: koje gume za auto da nabavim? Onda u nekom petom šestom komentaru slijedi prebacivanje na politiku, pa tu opet imamo prisustvo stereotipa. Takozvani klasični mediji, koji, ako nisu veoma politični, pokušavaju održati neku razinu tolerantnosti, no opet se desi da oni puste određen intervju u kojem neki ljudi pričaju ružne stvari, a onda to objašnjavaju novinarskom objektivnošću.
Takva je klima dovela do jačanja nacionalističkih i religioznih ideologija koje su svoju eskalaciju imale u devedesetim godinama prošlog vijeka. No, situacija se ni danas nije mnogo promijenila, još uvijek su na snazi nacionalističke stranke, a uticaj religije svakodnevno jača. Kako to komentarišete?
Iz razgovora sa svojim kolegama iz Bosne jasno mi je da treba doći do jačanja civilnog društva, ali na praktičnoj i političkoj razini to je veoma teško. To je neka revolucija koja nas čeka. U Bosni je prisutna matrica u kojoj si jedan od tri konstitutivna naroda ili te nema, a to je sistem koji cementira situaciju u kojoj svake dvije godine imate izbore koji vraćaju već uspostavljenje obrasce u kojima se rasplamsavaju tamne strasti. Pored toga, u promišljanju društvene situacije u kojoj živimo potrebna je analiza postojanja ili nepostojanja kritične mase. Neću reći da nema nekih pokušaja medija i ljudi koji su dovoljno ludi da idu glavom u zid, no dosta puta se dešava da je masa koja želi promjenu premalena i to onda sputava promjenu. Zbog toga situacija nije optimistična, ali ako vučemo paralele sa zapadom, onda moramo da se izborimo za prava seksualnih manjina, prava žena, prava radnika i slično. Svaki pokušaj emancipacije udara glavom u neke hegemonske strukture, ali ukoliko se ne borimo, ostaje nam depresija, fatalizam i močvara.
Kako se možemo izboriti sa tim predrasudama o kojima govorite? Kako među ljudima dođe do razumijevanja i dijaloga?
Prije svega trebamo shvatiti da raja nije glupa. Takozvani obični građani, oni koji nemaju fakultet ili doktorat na praktičnoj razini življenja znaju da stvari koje se plasiraju putem medija, antagonizmi i konflikti nisu za duge staze. No, imamo sistem koji insistira na tim podjelama. Ljudi razmišljaju tako da ne žele da istrčavaju sa nekim otvorenijim idejama i to je problem. Ne bih rekao da su ljudi slijepi, da ne vide probleme, nego se jednostavno uklapaju u sistem.
I površan pogled na medijsku sliku koja je prisutna u regionu pokazuje nam da još uvijek nije završeno suočavanje sa prošlošću. Uzmimo na primjer uzdizanje ratnih zločinaca tokom njihovog procesuiranja u Hagu. Dok je takva situacija prisutna možemo li očekivati napredak u našim društvima?
Protesti su u neku ruku bili očekivani i koliko sam mogao da pratim te slučajeve ti protesti su bili relativno kratkog daha i upravo to možda kazuje da je ljudima dosta toga. Stanovnicima ovdje svakodnevni život i plata zavise od podrške sistemu koji vlada i zbog toga oni možda idu linijom manjeg otpora i plivaju u tim vodama, glumeću neke svoje uloge u tom filmu. Sa bh. pozicije i medija koji podržavaju situaciju teško je izboriti se za ono što je drugačije, a na neki način to može biti i opasno za pojedince, pa je i to neki razlog prećutnog podržavanja sistema. No, građani kojima se magla malo spustila moraju početi neke stvari da pomjeraju.
U Vašim proučavanjima bavite i balkanskim studijama. Zbog čega se u postjugoslovenskim zemljama na različit način se tumači ono balkansko u njima?
Prvo trebamo postaviti pitanje da li mi primamo ili ne primamo tu ulogu? I na akademskim razinama često imamo situaciju balkanaca koji žele da se evropeiziraju. Na teorijskoj i na praktičnoj razini imamo probleme sa tim balkanskim i ulogama koje su sa tim balkanskim povezane. Često nam je balkansko i izgovor kad neke stvari ne idu, pa se kaže … to je Balkan. U procesu evropeizacije jako je nepopularno govoriti o Balkanu i svi se od identifikacije sa balkanskim ograđuju. Ukoliko govorimo o stereotipima i predrasudama o Balkanu, onda moramo znati da su to određene konstrukcije, taktike i polustrategije, a suočavanje sa tim je pred nama. Krajnje je vrijeme da se Balkanci počnu baviti svojim Balkanom, jer došlo je vrijeme za kolektivnu terapiju.
Koliko upravo naučni skupovi kao ovaj koji je održan u Banjaluci (Međunarodni naučni skup Kritičke-kulturološke studije u postjugoslovenskom prostoru) doprinose boljoj komunikaciji mlađih naučnika i naučnica, jer starije generacije univerzitetskih profesora su zatvorene u jedan okvir iz kojeg ne žele izaći?
S jedne strane, imamo generaciju koja je srednju školu završavala ili faks započinjala u tzv. drugoj Jugoslaviji i potičemo iz sličnih miljea i spremni smo na saradnju sa kolegama iz regiona i šire, dok su stariji profesori zatvoreniji. Inicijative za saradnju su među našim generacijama već započele i na taj način mladi magistranti i doktoranti mogu da se povežu sa svojim kolegama iz drugih središta. Ta saradnja je značajna jer na taj način razbijamo predrasude. Polako počinjemo micati od toga da se balkanske studije bave samo politikom, već polako počinjemo shvatati da se te analize šire i u polje analize kulture. Nadamo se da ćemo saradnju moći i formalizirati, da bi se druženje mlađih kolega moglo odvijati.
U Sloveniji se i dalje održao jak neomarksistički diskurs u akademskim krugovima, a opet to je zemlja koja je najviše napredovala od svih zemalja regiona. Kako to tumačite?
Mi smo poluperiferija Evrospke Unije i taj marksistički pogled je veoma sličan drugom, trećem valu postkolonijalnih studija i vjerovatno nije slučaj da se upravo te studije i autori iz te oblasti analiziraju i čitaju u Sloveniji. Imamo tu i veoma dugu tradiciju Lakanovaca koji su izašli iz klasične njemačke filozofije, koja je kombinovana sa marksizmom, pa i tu imamo bliska čitanja. To je značajan pravac, ali on nas kod nekih tema sputava. Uzimajući u obzir ideološke stukture, potrebno je taj diskurs ponekad staviti u zagradu.
Razgovarala Maja Isović