U razgovoru za Magazin BUKA
govori o okončanju ratnih sukoba u njegovoj općini koja je pretrpjela
strahovite gubitke, uspostavljanju općinskih institucija i gradnji povjerenja
među građanima, inicijativi da prvi u Bosni i Hercegovini izgrade spomenik svim
civilnim žrtvama rata i tome kako je ova nekada izrazito nerazvijena općina
danas podigla svoj standard, ima veliki broj poslovnih zona i Razvojnu agenciju
koja uspješno implementira i Europske projekte.
Žepče
je multinacionalna sredina koja je pretrpjela velike ratne strahote. Kako je
bilo doći na čelo jedne takve Općine? Kako ste zaveli civilni život 1995. kada
ste došli na mjesto načelnika?
Za Općinskog
načelnika sam izabran 29.04.1995. od strane Prijelaznog općinskog vijeća Žepča
a također i od Predsjedničkog vijeća Herceg Bosne 23.08.1995. i bio do
31.12.2000. godine. Valjda su imali razloge zašto su izabrali mene. To je bilo
politički nesređeno vrijeme, vrijeme kaosa i nepovjerenja.
Na
početku su bile dvojne institucije, dvije općine, dvije poreske, policijske
uprave, itd.? Kako ste to ujedinili i da li ste trpjeli pritiske zbog toga?
Prvenstveno sam
imao zadaću da profunkcionira civilni život. Znao sam da takvo stanje ne može
opstati i da se mnoga pitanja moraju rješavati. U to vrijeme su sve institucije
bile dvojne počev od općinske administracije i ostalo, a znao sam da se to mora
spajati i integrirati. Trpio sam stalne prijetnje počev od demoliranja ureda,
pucanja po kući itd. Tu nije smjelo biti populizma nego je na prvo mjesto
trebalo staviti funkcioniranje jedinstvenog općinskog organa uprave i svih
ostalih institucija. Protiv toga su bile retrogradne snage, ljudi koji su
htjeli zadržati zatečeno poslijeratno stanje. Već tada je donesen Zakon o
povratu nekretnina.
Koliko
su se Bošnjaci i Hrvati nakon okončanja ratnih sukoba plašili jedni drugih, a
koliko su te podjele bile ekonomsko-interesnog karaktera?
Podjele nisu bile
ekonomsko interesnog karaktera, nego se više radilo o nepovjerenju i mržnjama
proizašlim iz rata. Jasni su bili politički zahtjevi Hrvata koji su tražili
izmjenu granica Općine Žepče, a Bošnjaci su zahtijevali povratak i integriranje
u Kanton.
Jeste
li imali pomoć stranih institucija?
Pomoć Međunarodnih
organizacija je bila velika i potrebna na rješavanju mnogih pitanja. Najviše su
pomogli Ured Visokog predstavnika OHR-a , UN u BiH, Europski promatrači i
EUFOR. Na kraju je Visoki predstavnik i donio Odluku o integriranju općine
Žepče 06.10.2000.godine (na privremenoj osnovi), a istu je proglasio konačnom i
obvezujućom 2001.godine kada je donio i Zakon o izmjeni granica Općine Žepče.
Imate
li osjećaj da retrogradne snage koje su po prestanku oružanog sukoba željele da
anarhija i dalje traje kako bi nastavili sa svojim profiterstvom i danas našu
zemlju vuku nazad?
U ovoj državi je
bilo dosta neiskrenosti, što je nažalost i danas slučaj. Umjesto da se neko
pitanje riješi u razumnom roku, ono se razvlači godinama, a time svi gubimo i
država ne napreduje nego nazaduje.
U
Žepču se nalazi prvi spomenik svim civilnim žrtvama rata u BiH. Kako je došlo
do inicijative za podizanjem jednog takvog zdanja?
Inicijativa za
podizanje zajedničkog spomen obilježja civilnim žrtvama rata je krenula od
ljudi koji imaju taj status, a ja sam ih u tome uveliko podržao i ohrabrio,
osigurao zemljište i pomogao izgradnju. Spomen obilježje je ljudski potez
i hrabra odluka koja daje poruku mira i nastavka izgradnje dobrih međuljudskih
i međunacionalnih odnosa. Žrtve trebaju biti jednako poštovane bez obzira na
etničku pripadnost.
Spomenik
je u Ulici Prva. Otkud takav naziv ulice?
Sva pitanja u to
vrijeme je rješavao Prijelazni odbor od pet članova koji je imao nadležnost
Općinskog načelnika i Općinskog vijeća, čiji sam ja bio član od 2000 do
2002.godine, zajedno sa Supervizorom. U 10. mjesecu 2002. godine
održani su vanredni izbori općine Žepče,
čime je izabrano Općinsko vijeće, a ono je izabralo Općinskog načelnika
u mom imenu. I nakon toga je Supervizor nadzirao rad Općinskog vijeća i
Općinskog načelnika sve do 2005.godine. Od tad pa do danas sam Općinski
načelnik. Prošle godine sam navršio 25. godina.
Kad smo sva
pitanja po Odluci Visokog predstavnika riješili, ostalo je da se preimenuju
nazivi ulica. Zadnja je ostala središnja gradska ulica. Nijedan prijedlog nije prihvaćen, ja
predložim da se ulica zove PRVA, što je jednoglasno prihvaćeno, tako je do
danas.
Žepče
je danas srednje razvijena općina, a nekada je bila nerazvijena. Kako ste
podizali standard?
Žepče je bilo
nerazvijena općina prije rata a danas spada u red srednje razvijenih općina.
Bez obzira na mnoge probleme koje smo imali trebalo je omogućiti ljudima da
rade i rješavaju stambena pitanja. Tako da smo već 1997. godine izgradili
Poslovni centar XP Žepče. Nakon toga Poslovnu zonu „Polja“, „Begov Han“ i ovih dana smo počeli sa
gradnjom Poslovne zone „Radovlje“. Pored toga, inicijativama poduzetnika
izgrađene su Poslovne zone u Golubinji, Ljeskovici i Goliješnici. Izgrađeno je
Novo Naselje sa kompletnom infrastrukturom, gdje je izgrađeno oko 300
obiteljskih kuća.
Ono
što je kuriozitet jeste i činjenica da je kanton predao nadležnost Općini što
se tiče obrazovanja. Koliko vam to pomaže da uskladite programe sa stanjem na
tržištu rada?
Općina Žepče je
prva u Bosni i Hercegovini dobila nadležnost za Osnovno i srednje obrazovanje
od strane Skupštine Zeničko-dobojskog kantona 2009. godine. Funkcioniranje
školstva je odlično na zadovoljstvo svih građana Žepča. To je pozitivan primjer
u BiH. Prilikom donošenja Plana upisa u srednju školu i te kako se u obzir
uzimaju potrebe tržišta i privatnog sektora. Često se uvode nova zanimanja za
kojim je potreba.
I
dalje je veliki broj gradskih administracija, obrazovnih institucija i sredina
podijeljeno u našoj zemlji. Koja je Vaša poruka za njih?
U ovoj državi a i
u općinama i gradovima treba rješavati one stvari koje su rješive a one što
nisu i za koje treba više vremena ne smiju kočiti druge procese i reforme. Svi
možemo kroz mnoge društvene događaje izgrađivati povjerenje. Ne moramo zajedno
ići „ni u crkvu ni u džamiju“ ali jedni druge moramo poštivati i zajednički
realizirati mnoge projekte. Dogovor kuću gradi. Npr. ako je direktor iz jednog
naroda, predsjednik upravnog ili školskog odbora mora biti iz drugog, kao što
je u Žepču. To je dobra formula za funkcioniranje vlasti u multietničkim
sredinama.
Kako
tumačite kandidatski status naše zemlje za pristupanje Europskoj Uniji?
Dobivanje statusa
kandidata za ulazak BiH u Europsku uniju tumačim kao korak naprijed a i kao
optimizam za sve stanovnike ove napaćene države. Valjda će državna vlast
ozbiljno tome pristupiti i riješiti zadana pitanja. Smatram da će se Bosni i
Hercegovini odobriti više novčanih sredstava za projekte, a mi smo kao općina
spremni za to jer imamo uspostavljenu Razvojnu agenciju Žepče, za pisanje i implementaciju projekata
Europske unije.