Visoka škola za turizam i menadžment Konjic je ove godine u Bosnu i Hercegovinu donijela prvu nagradu za integraciju Roma na Zapadnom Balkanu i Turskoj. Dugu nagradu je donijelo Udruženje Roma „Euro Rom“ iz Tuzle. Projekat „Obrazovanje obespravljenih djevojaka i žena u BiH“ koji posljednjih dvije godine sprovodi VSTIM Konjic uključuje Romkinje, samohrane majke, žene žrtve nasilja i djevojke iz ruralnih područja.
EU nagrada za integraciju Roma na Zapadnom Balkanu i Turskoj pokrenuta je prije deset godina, a cilj joj je da ukaže na značaj integracije Roma u procese proširenja EU i pokaže odlučnost EU da poboljša socijalnu uključenost u društvo. Fokus je ove godine bio na digitalnoj agendi i zelenoj ekonomiji. Ove godine je zaprimljeno 59 projekata/nominacija a samo 14, po 2 projekta iz svake zemlje su nagrađeni.
Kako ste i zašto došli na ideju da obespravljenim i marginalizovanim ženama omogućite priliku da se obrazuju na vašoj Visokoj školi?
U Bosni i Hercegovini je mnogo marginaliziranih grupa, svi koji spadaju u „ostale“ su marginalizirani. Marginalizirani su i oni na obodu/graničnim pojasevima zemlje, kojih se sjetimo samo u vrijeme političkih kampanja. U marginalizirane se mogu uključiti i oni koji nisu pripadnici vladajućih političkih partija, ni oni nemaju ista prava kao članovi partija na vlasti. Marginalizirani su svi sa niskim primanjima, penzijama… marginalizirani su svi koji nemaju pitku vodu, čist zrak i organsku, zdravu hranu. A nema zdrave hrane ako je zagađeno zemljište.
Bosna i Hercegovina je duboko podijeljena zemlja sa starim i siromašnim stanovništvom. Fenomen „kulturno siromaštvo“ je izražen u BiH, građani ćute i uvijek govore „može biti i gore, ćuti“. To je matrica koja se prenosi na generacije i kao posljedica takvog ponašanja svjedočimo egzodusu ljudi koji odlaze iz BiH. Diskriminacija je jedno ozbiljno pitanje koje demokratija ne prihvata, a puna su nam usta demokratije. Nažalost, u bosanskom loncu svega ima a ne treba da ima, jednostavno, ne ide u bosanski lonac. A ono malo sastojaka koje treba da daju šmek ne osjećaju se, nema ih. Tako bosanski lonac iz godine u godinu postaje sve bljutaviji. Neukusno ga je kušati.
Kada ste živi, vi osjećate, vidite, sve vidite, i normalno je da želite pomoći ako ste u prilici. Veliki brazilski pedagog Paolo Freire je rekao „Samo obespravljeni mogu prepoznati obespravljene“, i to je velika istina. I na još jednu stvar je ukazao, nitko svjestan ne bira da bude marginaliziran jer je kao takav van sistema i objekat je nasilja. VSTIM Konjic je također marginalizirana. Privatna visokoškolska institucija koju nitko ne može svojatati, inovativna, sa filozofijom da obrazovanje daje slobodu i da škole postoje zbog studenata a ne zbog sebe, otvorena i pristupačna, kao takva je nepoželjna i opasna. Pa kada se orkestrirano radi protiv vas, u vama se probudi onaj balkanski inat koji može biti još opasniji od „igrica“ koje vam se svakodnevno služe na pladnju.
U BiH je pitanje žene posebno pitanje i o Njoj imam svoje mišljenje, ali ono što je činjenica, mnogo je onih koje trebaju samo pruženu ruku da bi osjetile dostojanstvo. „Pičvajz“, ta božanstvena manifestacija koju organiziraju „CURE“ je samo dodatno ogolilo sliku marginaliziranih žena i djevojaka i učvrstilo nas u odluci da se okrenemo ovoj skupini i da zajedno pokušamo da nešto malo popravimo, a našem bosanskom loncu damo šmek koji treba.
Koliko je studentica u ovom programu, šta one u toj mogućnosti vide kao najveću priliku?
U projektu je 22 studentice, ali projekat nije samo rad sa studenticama. Projekat se širi, izlazi iz institucije, znanje se dijeli, kroz karijerni centar osnažuju se djevojke i žene koje nisu u projektu, te smo sigurni da više nije riječ o 22 studentice, njih je više. Pružena im je prilika da se obrazuju, a obrazovanje je uvjet za ekonomsko osnaživanje ma šta to sve značilo i pod svoje skute prihvaćalo. One su jednostavno drugačije sada. Snažne, odlučne, sa dostojanstvom, svjesne mogućnosti koje im se otvaraju. Nakon dvije godine imam utisak da su spremne da se skupa sa nama bore protiv dehumanizacije društva.
Da li je obrazovanje danas ekonomsko i statusno pitanje? Koliko mladi ljudi u Bosni i Hercegovini sebi mogu priuštiti kvalitetno obrazovanje?
Plašim se da je ovakvo obrazovanje izgubilo smisao kod generacija koje su u sistemu. Sve je uzročno posljedično. Ako ne postavite dobar temelj, kuća će se urušiti sama od sebe. Tako vam je sa obrazovanjem. Od vrtića do fakulteta sve je povezano. Tu smo zaglavljeni, nemamo znanja za cjelovit sistem, za sliku koju treba završiti. Dok svijet raspravlja o četiri dana u školi, mi smo zaglavljeni u nekakvom „dualnom obrazovanju“ i najvećem problemu - tko će to platiti, u raspravama da li skratiti čas ili ne skratiti, reformisati, a kako reformisati školu, po kom modelu, itd, itd. Jurimo po Evropi da prepišemo dobre prakse a ne znamo osnovnu stvar, naš mentalitet je tu a ne tamo negdje, i to što važi za tamo negdje, za nas ne važi. Drugačiji smo sa svojim posebnostima. Treba nam sistem koji će biti naš sa primjesama najboljih praksi. Na drugoj strani nam se djeca ubijaju u tim istim školama, istina, kod nas još ne po školama ali na sceni je vršnjačko nasilje o kome se govori samo kada se desi. Mi smo majstori za posljedice, svi su onda pametni. Univerziteti su postali dosadna mjesta. Zar nikome nije jasno zašto mladi odlaze u inostranstvo na studije? Šta to imaju oni tamo a mi nemamo? Stipendije, živi, moderni kurikulumi, dostupni profesori koji su tu ne radi svojih titula već radi prijenosa znanja. Titule danas nisu na cijeni. To je ključ, kako objasniti i reći profesorima u BiH da su titule njihova privatna stvar a da se to studenta ne tiče. Student traži da ga uputite gdje on može doživjeti avanturu u traženju odgovara na pitanja koja ga muče. Svijet je promijenio, svemirski turizam je postao naša stvarnost.
Nametnuto nam je da razmišljamo o obrazovanju kao ekonomskom i statusnom pitanju jer smo osiromašeni. Bosna i Hercegovina je druga zemlja u Evropi po siromaštvu. Postavljam pitanje, kako ćete siromašnog motivirati da uči, siromašnog treba nahraniti, on je željan hrane i vode?! Njemu je potreban novac, a obrazovanje je dugotrajan proces. Zaboravlja se činjenica da učenje oslobađa zavisnosti od siromaštva. To je ta priča o dubokoj podijeljenosti i opasnim igricama. Treba naći odgovor na pitanje kako humanizirati društvo. U svom govoru u Briselu, ukazala sam na podijeljenost svijeta, na zemlje prvog i zemlje trećeg svijeta. Zemlje prvog svijeta čine društva koja upravljaju, a treći svijet čine društva kojima se upravlja. Prvi svijet dominira, a treći šuti. Mi smo taj treći i kad naša djeca odu na studije u zemlje prvog svijeta, dobro osjete šta znači pripadnik zemlje trećeg svijeta. Tužna je slika naše istine.
Malo je kvalitetnog obrazovanja u BiH, ali ne zato što nema kvalitetnih nastavnika već zato što su kvalitetni nastavnici okrenuti sebi, a ne studentima. U takvom okruženju se gubi svaki smisao.
U Bosni i Hercegovini postoji veliki broj visokih obrazovnih institucija sa kojih svake godine izađu stotine svršenih studenata i studentica, no da li obrazovni programi koincidiraju sa potrebama tržišta rada?
Hvala Vam na ovom pitanju, gađate u metu. U prostoru, obrazovanje – tržište rada – poslodavci, nitko nikoga ništa ne pita, svako je sam sebi svrha. Prvi se više i ne brinu za posao, država će platiti svakog profesora. Drugi, nemaju pojma koliko stvarno ima nezaposlenih osoba na tržištu i zašto su oni zapravo nezaposleni kada poslodavci vape za radnom snagu. A treći, okupirani svojim profitom kritiziraju i jedne i druge, a kada im ponudite da preuzmu odgovornost, nisu spremni i oni to ne žele. Kao što vidite, svima je negdje dobro dok ih po džepu ne udarite, nitko ne snosi nikakvu odgovornost. U takvom poretku teško je govoriti odgovoriti na Vaše pitanje. Tehničke nauke traže inovativnost i tu ne možemo fuliti. Sa društvenim je već ozbiljan problem. Među nezaposlenima teško ćete naći inženjera, a sa pravnicima, ekonomistima, politikolozima je već slika drugačija. U BiH ne postoji društveni konsenzus, kako i u kom pravcu ćemo se razvijati? Kada sjednemo i te stvari posložimo onda neće biti potrebe za ovakvim pitanjima, onda će svako raditi svoj posao najbolje što može. U svakom slučaju, sa fakulteta mnogi izlaze bez funkcionalnog znanja jer kao što i sami znate, na fakultetima puno toga pokupite, a šta vam od svega toga treba zavisi i od vas – kako i sa čim ćete se snaći u šumi tržišta.
U Bosni i Hercegovini je strukovno visoko obrazovanje potpuno na margini, kako zakonski tako i u pogledu kurikuluma i programa koje obrazovne institucije izvode, no čini se da je upravo to obrazovanje koje nam je potrebno i koje uz tranziciju i savremene tokove naša zemlja treba. Kako to tumačite?
Hm…pitanjem ste me podsjetili na moju odbranu magistarskog rada kada sam tražila da se na studije novinarstva uvedu strukovne studije. Komisija me je gledalo poprijeko, kako sam se uopće osmjelila tako nešto da predložim sedmoj sili. Zašto? Činjenica da cijeli život treba da učite nije baš nešto što vas posebno uveseljava. Strukovno obrazovanje upravo to traži, stalno usavršavanje. Da bi se recimo kao novinar bavili obrazovanjem, potrebno je da poznajete obrazovanje, da puno znanja imate kako bi znali da postavite pitanja, a za to je već potrebna škola. Isto je kada pišete o politici, ekonomiji, privredi, sportu, kulturi. Novinarstvo je ozbiljan posao i ozbiljno mu se treba pristupiti. Navela sam samo jedan primjer. Struka je priča o dubini i širini, treba poznavaoce kurikuluma, a njih u BiH ne znam da li ima pet.
U posljednjoj deceniji Bosna i Hercegovina se profilisala kao zanimljiva turistička destinacija, no da li mi imamo kadar i kapacitete koji će na najbolji način predstaviti naše turističke resurse, turistima dati ono što oni traže, a od njih uzeti novac koji će ostati u državi?
Bosna i Hercegovina se profilisala kao ozbiljna turistička destinacija zbog onoga što traže turisti, a ne zbog toga što smo mi spremi da ponudimo. Ne nudimo mi rijeke, planine, jezera, to BiH sama nudi, to je njeno. Mi smo i to uspjeli da uništimo – pravimo mini hidroelektrane, siječemo šumu, pojma mi nemamo. Nemamo dovoljno kadrova, a ni kapaciteta. Turizam je ozbiljna privredna grana u koju se treba ulagati ozbiljan novac. Država treba da ulaže taj novac. A kod nas je i tu stvar izokrenuta, mi svoj novac ne dajemo, mi novac želimo da nam se da novac, da uzimamo od drugih. Zato nema govora o vrhunskoj priči u turizmu. Sve što se radi u turizmu BiH to je priča pojedinaca koji razvijaju svoj privatan biznis. Na prostoru cjelovite BiH postoje samo dvije specijalizirane visokoškolske institucije za turizam, u Trebinju i Konjicu, a to je malo. Ostali fakulteti imaju smjerove ali tu nema ozbiljnog turizma, obično je tu više ekonomije nego turizma. Znate, danas se na turizam gleda samo kao na prodaju te je marketing na cijeni. Ljudi iz marketinga su svojom agresivnošću nametnuli takav stav, a marketing je samo dio turizma. Na kraju priče dolazi marketing. Nedavno je u Sarajevu organiziran prvi turistički samit koji je okupio razne stručnjake iz Evrope i zapravo pokazao da je turizam multidisciplinarna priča koja traži timove znanja. Samit su organizirali ljudi koji se ozbiljno bave turizmom.
Ispričali smo priču o turizmu bez ugostiteljstva, a tu smo tek pretanki. Vjerovatno ćemo se osvijestiti tokom juna mjeseca kada goste ne bude imao tko da uslužuje u ugostiteljskim objektima. Nedostaju nam konobari, kuhari, šankeri… U kafićima rade momci sa građevinskom strukom što je nonsens.
U BiH ima kadrova ali nedovoljno!
Kakvo obrazovanje za turističke radnike mi nudimo?
To što mi danas nudimo je davno prošlo vreme. Turistička struka zahtjeva moderan kurikulum koji uključuje – obavezno znanje dva strana jezika, široko opšte obrazovanje, vještine komuniciranja, pisanja, govorničke vještine i puno praktične nastave ali u dobrim hotelima. Hotelijeri bi trebalo da budu zainteresirani za studente turizma, ali to kod nas u BiH još uvijek nije slučaj. Otuda problemi sa radnicama. Radnik traži da bude adekvatno plaćen a na drugoj strani ne postoji adekvatan odgovor. U mnogim hotelima ćete vidjeti penzionere koji rade. Tu se ne radi o nepostojanju kadrova, to je priča o plaći. Penzioneru na penziju treba malo dodati, a svršeni student za svoje znanje traži adekvatnu plaću. Sve dok ovakvu politiku budemo imali, ozbiljan turizam ne možemo razvijati.
Visoka škola za turizam i menadžment Konjic je nedavno proslavila svoju prvu deceniju. Sa tolikim vremenskim odmakom i nagradama i priznanjima koje tek sada stižu, da li je imalo smisla i da li biste ponovili sve ovo?
Teško pitanje. Svaka borba ima smisla ali danas kada nas je sve manje u Bosni i Hercegovini bojim se pri pomisli na sutra. Pokrenuli smo jednu ozbiljnu priču u gradu koji nije imao visokoškolsku instituciju, koji nema osjećaj za razvoj visokog obrazovanja, ne razumije njegov značaj i ne vidi dobit za cijelu zajednicu. Mi i dalje mislimo da je Konjic idealno mjesto za turistički fakultet ali ne znamo šta misle građani Konjica? Deset godina je ozbiljan period.
Istina je da smo prije deset godina bili mlađi i lakše podnosili udarce, danas se puno toga promijenilo. Studenti sa početka i studenti danas nisu ni približno slični. Nekada je obrazovanje bilo u modi, danas je na cijeni instant obrazovanje što je i za nas nastavnike veliki izazov. Svjesni generacije koje je pred nama i one koja dolazi, mi se moramo prilagođavati jer ćemo u suprotnom izgubiti autoritet. Bez autoriteta znanja, obrazovanje nema smisla.
U ovako turbulentnim vremenima izazov je voditi privatan fakultet. Želim da vjerujem da će Bosanci i Hercegovci shvatiti da je prestiž studirati na privatnim fakultetima kao što je to slučaj u cijelom svijetu. Na žalost, kod nas je korupcija u društvu izbacila na površinu neke privatne visokoškolske institucije i automatski sve privatne fakultete je ubacila u isti koš. Površnost, neznanje i loše namjere novinara su uspjeli da ukaljaju institucije i ljude čemu su društvene mreže posebno pomogle, ali prava slika nije prikazana. Nije suština u institucijama, u pitanju su pojedinci koji potražuju usluge i pojedinci koji pružaju usluge. Ovo je priča o moralnom posrnuću društva. Na svu sreću, afera je sve više na javnim fakultetima, afera koje se ne mogu prikriti. U svom tom kaosu vjerujem da će se stvari već nekako posložiti.
U kontaktu se sa većinom svršenih studenata_ica. Gdje su oni danas, šta rade i na koji način koriste znanja i vještine koje su stekli_e na Visokoj školi za turizam i menadžment Konjic? Koliki procent njih je zaposlen?
Naši studenti su svuda po svijetu – Americi, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Holandiji, Švedskoj, Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Srbiji i naravno u Bosni i Hercegovini. Uglavnom rade u svojim strukama, ugostiteljstvu i turizmu. Odličan pokazatelj znanja je zaposlenje, a mi se time možemo pohvaliti. Visok je procent zaposlenosti naših studenata što ne iznenađuje jer ovo je škola koja studentima daje funkcionalno znanje i sprema ih za tržište.
Kraj je školske godine i veli broj maturanata i maturantica još nisu odlučili gdje da nastave svoje visoko obrazovanje. Šta je Vaša poruka za njih?
Mladima bih poručila da dobro razmisle šta je to što žele da uče, čime sutra žele da se bave, da razmisle gdje sebe vide za 10 godina, da se ne boje izazova i da je period na fakultetu najljepši period u životu mladih ljudi. Treba da se dobro informišu o fakultetima, programima koji im se nude, upoznaju nastavnike, da pregledaju web stranice, društvene mreže i tek onda donesu odluku. Moguće je da ne pronađu sebe u svom izboru ali treba nastaviti dalje, ne stati. Obrazovanje je važno i ono oslobađa od siromaštva, ne materijalnog već duhovnog.
