Sa Lenkom Topić, magistricom defektologije
-logopedinjom i dugogodišnjom aktivistkinjom nevladinog sektora u Tesliću smo
razgovarali o socijalizaciji djece, uspostavljanju veza u vrijeme savremenih
tehnologija, ekranitisu, porastu vršnjačkog nasilja i statistikama koje govore
da preko pola dječije populacije prije polaska u školu treba logopeda.
Nedavno su izašle statistike da 65,3 djece
treba logopeda. Kako to tumačite?
Primjetno je da je u porodicama sve manje „žive riječi“. Roditelji su
zauzeti borbom za egzistenciju, napredovanjem u karijeri, ubrzan je životni
tempo usljed naglog razvoja nauke i tehnike. Roditelji veliki dio vremena dok
su sa djecom provode ispred različitih ekrana, djeci se od najranijeg perioda
daju pametni telefoni i tableti, djeca su pri tome pasivna, izložena
jednostranoj komunikaciji sa ekrana i smanjena im je fizička aktivnost. Djeci
se veoma malo čita. Mali broj logopeda je angažovan u lokalnim zajednicama. Sve
ovo dovodi do uvećanog broja djece sa problemima govora i komunikacije.
Da li je izostanak socijalizacije kod djece
vezan za to što sve kasnije progovore, ili ima i nekih drugih faktora koji
utiču na to?
U okviru predškolske ustanove u kojoj sam zaposlena dugi niz godina se
organizuje „Pripremni program“ za djecu
u godini pred polazak u školu, koji traje tri mjeseca. Od 2015. godine pratimo
razvoj govora i komunikacije ove djece i došli smo do podataka da se svake
naredne godine sve više djece koja pate od neke vrste govorno-jezičkog poremećaja upiše u pripremni predškolski
program. To u konačnici vrlo utiče na sveobuhvatnu pripremljenost i spremnost
djece za polazak u školu. Djeca sa prisutnim deficitom u govorno-jezičkom
razvoju odmah su upućivana na
defektološko-logopedski tretman. Ali i pored intenzivnog edukativnog
tromjesečnog rada u „Programu“ i logopedskog tretmana, prilikom završne
priredbe koja se tradicionalno organizuje po završetku ovog programa za
roditelje, članove porodica ove djece, kao i za lokalnu javnost, veliki broj djece
tokom nastupa potpuno nerazumljivo govori naučene tekstove, recitacije i
pjesmice. Kada smo svjesni činjenice značaja usvojenog govora do polaska u
školu, potpuno nam je jasno sa koliko problema i poteškoća će se susresti
dijete koje je staro preko šest godina u usvajanju i sticanju znanja, vještina
i sposobnosti u školskom okruženju. Istovremeno sva ova djeca prvi put sa
polaskom u vrtić susreću se sa individualnim edukacijsko-rehabilitacijskim i
korektivnim radom. Do tog momenta su uglavnom neadekvatno upozoravana u svojim
socijalnim sredinama na pogreške i nedostatke pri izgovoru. Roditelji u većini
slučajeva zanemare činjenicu da dijete nema razvijen govor adekvatno starosnoj
dobi iz različitih razloga. Vrlo često je neinformisanost, zatim i mali broj
logopeda u lokalnoj zajednici razlog zašto dijete nije obuhvaćeno logopedskim
tretmanom. Nije presudna činjenica da li porodica živi u gradskoj ili u
ruralnoj sredini, niti stepen obrazovanosti roditelja. Uzimajući u obzir
tablice razvoja govora i individualne razlike djece čest je primjer da
pedijatri ili porodični ljekari roditeljima potvrde konstataciju da će dijete
koje ne govori progovoriti, da je i stric ili tetka kasnije progovorio i sl.
Najčešće se ovo potvrdi kao zabluda, te se izgubi najznačajniji period za
početak korekcije i logopedsko-defektološkog tretmana govora (do 3 godine). Fenomen
uvećanog broja predškolske djece sa neadekvatnim izgovorom za starosnu dob već
duži niz godina predstavlja problem i temu istraživanja, pa smo razvoj govora i
komunikacije ove djece uspoređivali sa razvojem govora i komunikacije njihovih
vršnjaka koji su boravila u vrtiću od jasličkog uzrasta.
Kakvi su tu podaci?
Došli smo do podataka da znatno veći broj djece koja su prvi put sa šest
godina starosti uključena u organizovan predškolski vaspitno-obrazovni sistem
patila od različitih poremećaja govora i komunikacije, u odnosu na njihove
vršnjake koji su predškolskim vaspitno-obrazovnim radom obuhvaćena od jaslica.
Cilj je bio ukazati na ove probleme u lokalnoj zajednici i da istraživački rad
doprinese kako prevenciji govorno-jezičkih poremećaja, identifikaciji, dijagnostici,
habilitaciji, tako i ranijem uključivanju većeg broja djece sa područja Opštine
Teslić i šire, u organizovan predškolski vaspitno-obrazovni sistem, kao i u
defektološko-logopedski tretman.
Šta je, u skladu sa uzrastom djece, očekivan
razvoj govora i socijalnih vještina i kada roditelji treba da reaguju i
uključuju struku?
Svako zdravo dijete ima anatomske i glasovne mogućnosti da nauči glasove
bilo kojeg jezika. Te se mogućnosti ostvaruju u prvim interakcijama djeteta s
njegovom okolinom, prvenstveno sa roditeljima. Razvoj govora započinje samim
rođenjem djeteta, a razvija se sistematično i predvidivim redoslijedom.
Govorno-jezički razvoj ima svoj određeni slijed te ne može preskakati određene
faze. Dijete ne može početi samo od sebe sklapati rečenice, ako prije nije
usvojilo određeni broj riječi sa značenjem. Dijete koje nije počelo gugutati i
istraživati svoje vokalne potencijale teško će samo od sebe izreći prvu riječ
sa značenjem. Stoga razvoj mora ići stepenicu po stepenicu, bez preskakanja. Čekanje
da se govor dogodi i da dijete progovori, iako nije savladalo prethodne faze
razvoja govora, zasigurno je pogrešno.
Potražite savjet defektologa – logopeda
ukoliko:
Prva riječ nije izgovorena do 12 mjeseca života, kontakt pogledom
izostaje, u dobi od 15 mjeseci dijete ne razumije i ne koristi gestu, dijete ne razumije jednostavne verbalne
naloge do 18. mjeseci (daj mi, baci..), ne pokušava imitirati govor odraslih, “čini
se da ima svoj vlastiti govor i jezik”, dijete od 2-2,5 godine ima manje od 50
riječi u ekspresivnom govoru, govorni iskaz do 30. mjeseca ne sadrži prostu
rečenicu, ne reaguje na zvukove iz okruženja, dok je sluh uredan, ne odaziva se
na svoje ime, komunikaciju ne uspostavlja ni gestom (usmjeravanje prsta ka
željenom predmetu), govor agramatičan,
nerazumljiv govor za širu socijalnu sredinu na uzrastu od 3-5 godine nije
savladao sve glasove maternjeg jezika, ubrzano govori ili muca, postoje teškoće
savladavanja čitanja i pisanja, kao i teškoće savladavanja školskog gradiva.
Statistike pokazuju da je i sve više djece
autistično. Koje su osnovne razlike između stečenog i urođenog autizma, kako ih
prepoznati i tretirati?
U svojoj praksi sve češće susrećemo djecu koja se ne odazivaju i ne
reaguju na verbalne zahtjeve i nemaju razvijenu adekvatnu mimiku i
gestikulaciju. Susrećemo se i sa djecom koja u prosjeku sa tri godine praktično
ne govore, djecom koja imaju narušen sveukupan razvoj, koja u različitim
kombinacijama imaju problem socijalne interakcije, poremećaj pažnje ili
stereotipne radnje, ne govore i na bilo koji zahtjev daju odgovore u vidu
bijesa, bacanja, povređivanja ili samopovređivanja. Dešava se da djeca progovore
na engleskom, jer nisu gledala sadržaje na maternjem jeziku. Kada ovo dijete
uključimo u kolektiv, ono ne učestvuje u igri i aktivnostima sa svojim
vršnjacima, besciljno se kreće prostorijom, na svaki pokušaj interakcije burno
reaguje, plače, baca i šutira stvari, kada nešto želi vodi odraslu osobu za
ruku (najčešće na ovaj način traži da se upali televizor), siromašnu igru (slaganje
niza, listanje knjiga) organizuje samostalno. Uglavnom nije samostalno tokom
jela, ima česte nezgode kod kontrole sfinktera, prilikom izlazaka vani ne
poštuje pravila grupe, izlazi iz kolone, bježi, potreban mu je neprekidan
nadzor i vođenje odrasle osobe.
Kada nam neko nabroji sve ove „simptome“, odmah pomislimo da se radi o
poremećajima iz spektra autizma. Međutim, nakon što obavimo razgovor sa
roditeljima, uzmemo anamnestičke podatke i uradimo opservaciju djeteta,
shvatimo da je u pitanju nešto drugo.
Roditelji na početku neće uvijek iskreno reći da je dijete provodilo vrijeme
ispred ekrana više od 2 sata, to potpuno razumijemo, jer je i za njih to
svjesnost neuspjeha. S druge strane imate roditelje koji nisu upućeni o uticaju
i štetnosti ekrana na razvoj djeteta. Opšta su zapažanja o mogućim posljedicama
intenzivnog korištenja u najranijem uzrastu raznih uređaja sa ekranima.
Zajedničko im je to što su im, kada su imala oko godinu dana, dati smartfoni,
odnosno tableti. „Ekranitis“ je izraz kojim se opisuje alarmantno stanje od
kojeg „boluje“ sve veći broj djece. Naime, djeca su od najranije dobi
prekomjerno izložena modernoj tehnologiji (TV, ipad, mobitel), što ostavlja niz
posljedica na njihov razvoj. Ova djeca praktično sve slobodno vrijeme provode s
tim uređajima, bukvalno žive u njima. Od toga strada facijalna ekspresija
(mimika lica), usmjeravanje pogleda (kontakt očima), i emotivna sfera. Pokušaj
da od djeteta uzmete uređaj, kod njega izaziva krajnje negodovanje i agresiju.
Govor se po pravilu nije razvio ili je nedovoljno razvijen za hronološku dob.
Moramo znati da televizija sprječava djecu da održe pažnju u vrijeme kada tokom
razvoja počinju da organizuju svoje vještine pažnje i ponašanja, u period
stimulacije. Poslije izloženosti i hiperstimulacije koju nude televizija,
kanali namijenjeni bebama i djeci, stvarni svijet izgleda kao blijeda
fotografija nimalo privlačna.
Da li se način ostvarivanja veza djece sa
njihovim vršnjacima u digitalnom dobu promijenio i može li to na neki način
rezultovati otuđenošću, ili nekim novim obrascima ponašanja, koji nisu
uobičajeni preddigitalnom dobu?
Iako većina djece koja koriste digitalne tehnologije na to gledaju kao na
pozitivno iskustvo, mnogi roditelji i učitelji su zabrinuti i vjeruju, što su
istraživanja i potvrdila, da usmjerenost na ekrane dovodi do depresije kod
djece, do stvaranja internetske zavisnosti, pa čak i do pretilosti. Nedoslijedni
savjeti, koji mogu biti zbunjujući djeci, za roditelje i učitelje predstavljaju
ozbiljnu prijetnju. Mnogi autori ističu potrebu za kvalitetnijim istraživanjem
o uticaju informacione i komunikacione tehnologije na dobrobit djece. Istraživači
priznaju da pretjerana upotreba digitalne tehnologije može doprinijeti
depresiji i anksioznosti u dječjoj dobi. Nasuprot tome, djeca koja se suočavaju
s problemima u stvarnom svijetu ponekad upravo na internetu mogu razviti
prijateljstva. Preporučuje se doziranje uz pažnju i kontrolu roditelja, kao i
stručnjaka koji se bave djecom.
Smatrate li da su danas izazovi djetinjstva i
odrastanja mnogo veći nego ranije i slažete li se sa tvrdnjom koja ne dolazi iz
struke nego iz književnog svijeta, da je djetinjstvo najtraumatičnije doba u
životu?
Odrastati nije jednostavno ni u jednom istorijskom kontekstu, tako isto i
biti roditelj. Sadašnje vrijeme je specifično zbog brzine kojom se sve odvija,
pa su time i izazovi veći. Veoma je teško uskladiti sve aspekte odrastanja i
izraziti se u punom potencijalu, a da poruku jasno shvati onaj kome je upućena.
Traume iz djetinjstva se uglavnom pamte čitavog života. Ali generalno, većina
ljudi se sa radošću i nostalgijom sjeća svoga djetinjstva… ne bih se složila
sa tvrdnjom iz književnih krugova. Uglavnom se djetinjstva sjećamo kao
bezbrižnog perioda, sjećamo se igre, radosti, drugara, mjesta na kojima smo
bili, dobrih i dragih osoba koje smo susretali, igračaka, snova, škole,
simpatija, ljubavi.
Ovo, tranzicijsko vrijeme je pred djecu i
mlade postavilo mnogo izazova, klasnih, socijalnih, mnogo je više razlika među
djecom. Kako se oni nose s time? Ima li veze vršnjačko nasilje s tim razlikama
i izazovima postavljenim pred najmlađu populaciju?
Mnogi autori tvrde da su porodice tvornice koje proizvode ljudske
ličnosti. Raslojavanje i povećane klasne nejednakosti izazvane tranzicijom su
uticale na vaspitanje djece. Smatra se da je u vaspitnom procesu porodica od
ključne važnosti s obzirom na to da primarna socijalizacija zahtijeva kontekst
koji pruža toplinu, sigurnost i uzajamnu podršku. Smatra se da je osim porodice
gotovo nemoguće zamisliti bilo koju instituciju koja bi mogla osigurati takav
kontekst. Znači da prisustvo dobre porodične klime uveliko olakšava vaspitanje
djece, a samim tim i njihove odnose sa vršnjacima. Tamo gdje su nesređeni
porodični odnosi, djeca većinom ispoljavaju neki od oblika poremećaja u
ponašanju, što direktno utiče na njihove odnose unutar vršnjačke grupe i
socijalne sredine. Međutim, može se desiti i to da ponašanje roditelja odstupa
od društveno-prihvatljivih normi, tj. da je ono devijantno ili delikventno. U
takvoj porodici potrebna je intervencija države, jer ona ne može da ostvari
uspješnu vaspitnu ulogu. U slučaju dualizma porodičnog vaspitanja, kada dijete
ne može da se snađe u dvostrukom položaju, jer je porodično vaspitanje
konzervativnije ili naprednije od društvenog, dolazi takođe do devijacije
ponašanja koje ostavlja velike tragove na samo dijete i odnose koje ono gradi.
Inače, u ovom modernom dobu, u cijelom svijetu, pa i u našoj zemlji, došlo je
do velikog porasta delikvencije mladih. Ona je obično posljedica gubljenja
perspektive u životu, ili lošeg uticaja nekih od oblika društvenog vaspitanja
kojem u posljednje vrijeme prednjači internet i društvene mreže. Za razliku od
vaspitanja u savremenoj porodici, obrazovanje se stiče kroz različite stepene
školskog sistema. Primjetna je sve veća težnja roditelja da djeca steknu što
više obrazovanje, odnosno više stručne kvalifikacije. Često roditelji nerealno
očekuju od svoje djece, pa ne žele da im djeca budu obični radnici, majstori i slično,
što opet u velikom broju slučajeva predstavlja pritisak na mladu ličnost, ako
ne uspijeva da optimalno odgovori očekivanjima roditelja, pa je i to jedan od
uzroka bunta i ulaska u svijet društveno neprimjerenih i neprihvatljivih
ponašanja. Kad dijete izađe iz porodičnog okruženja sasvim je neizvjesno koja
će ponašanja biti dominantna pod uticajem vršnjačke sredine. Vršnjačko nasilje
je najčešće nemogućnost djeteta da se izbori sa unutrašnjim frustracijama i
hendikepom od strane društvene sredine.
Na koji način prepoznavati i zaustavljati to
nasilje?
Ovakva ponašanja se uočavaju već u vrtićkom uzrastu, zato je poželjno što
ranije:
zapaziti, pohvaliti i nagraditi svako dobro ponašanje, pažljivo slušati
dijete, dati mu priliku da izrazi svoja osjećanja, reagovati na prve znakove
nepoželjnog ponašanja: preusmjeriti ga, promijeniti mu prostor–okruženje,
ponuditi mu novu aktivnost, preduprijediti agresiju, osvijestiti mu osjećanja i
potrebe. Poruke-zahtjevi ili zabrane moraju da budu jasni, kratki i dosljedni, obrazloežni
djetetu razumljivim nivoom govora. Roditelji moraju biti realni u očekivanjima,
dati primjer djetetu svojim ponašanjem, reći da žale kada pogriješe i pokušati
izbjeći sve izazovne situacije koje su djetetu teško razumljive, a u njemu
izazivaju agresivnost i potrebu za nasilnim ponašanjem. Nipošto ne ismijavajte
djecu! Ne govorite im da su loša, glupa, lijena i trapava! Ne oslanjajte se na
podmićivanje! Ne poredite dijete sa drugom djecom! Ne disciplinujte dijete bez
objašnjenja. Umjesto NEMOJ, NE SMIJEŠ,… SRAM TE BILO! ….. kažite mu KAKO
treba uraditi i ZAŠTO je to dobro! Ponekad popustite, promijenite svoja
gledišta, napravite kompromis!
Imate li neku poruku za sve roditelje djece i
mladih?
Istraživanja pokazuju da je sasvim
vjerovatno da će i u budućnosti biti zastupljene porodice kao što su
porodice sa jednim roditeljem, mješovite i homoseksualne porodice, ali kako
bude rastao broj djece u takvim porodicama tako će sve više biti potreba za
istraživanjima kako da se takve porodice učine pogodnim i povoljnim za život i
odrastanje djece. Društvene zajednice bivaju i nestaju, ali porodica i dalje
traje, iako mijenja svoju formu, ali ne suštinu svog postojanja. Što se tiče budućnosti
porodice u savremenom društvu, bez obzira na njenu krizu koju je prouzrokovala
ubrzana transformacija, ona će opstati. Porodica je ostala temeljna institucija
društva, a njena uloga je nezamjenjiva u zaključivanju braka, reprodukciji,
vaspitanju i socijalizaciji djece, kao i usvajanju sistema vrijednosti. U
većini slučajeva bez obzira na sve prisutnu eroziju morala u svim sferama
društva, porodica i dalje predstavlja izvor morala, etike i uzornog ponašanja.
Porodica će vremenom mijenjati svoju formu, ali će i dalje ostati temeljno
mjesto gdje se pojedinac osjeća siguran i voljen.
Djeca treba da rastu okružena zvucima matrnjeg jezika, mora im se
obraćati, tržiti interakciju, obavezu i odgovornost. Ne možemo dozvoliti da nam
društvene mrže, internet i televizija vaspitavaju djecu. Djeci je potreban
boravak u prirodi, kretanje, sport, uključivanje u predškolski
vaspitno-obrazovni sistem, druženje sa vršnjacima, igra, ali najviše vremena da
provode sa svojim roditeljima, u sigurnom i podsticajnom okruženju. Sjetite se
da djeca jako puno uče imitacijom, a da su im roditelji najčešći uzori. Ako i
sami provodite više od sata na ekranu gotovo je nezamislivo da će vaša djeca
provoditi manje vremena od toga (samim time što se vi nećete baviti njima u
vrijeme kada ste na ekranima).
Svaki roditelj treba da se pogleda u ogledalo i prisjeti izreke: „Ne
vaspitavajte djecu, ona će svakako ličiti na vas, sebe vaspitavajte“.