„Bojim se da nema novih snaga emancipacije na lijevom spektru, posebno ako uzmemo u obzir da, među opcijama koje se proglašavaju emancipatorskima i lijevima, ima onih koje dodatno povećavaju kaos, pa u ime suverenizma i emancipacije koketiraju s najgorim predstavnicima novog fašizma“ – kaže Veljak u razgovoru za BUKA magazin.
Lino Veljak je filozof i univerzitetski profesor. Voditelj je doktorskih studija filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U razgovoru za BUKA magazin komentariše predstojeće evropske izbore.
„Pod okolnostima koje nakon ovih izbora, nažalost, neće nastupiti, glavni bi se zadatak sastojao od emancipacije Evropske unije od statusa servisa globalnih centara financijske moći“ – ističe Veljak.
Čemu se mogu nadati birači evropske ljevice na izborima? Postoje li nove snage emancipacije na tom spektru?
Birači? Ovisi koji i kakvi birači! Nema, nažalost, samo birača s ljevice. Tu su i neonacisti, neofašisti, ksenofobi, ljubitelji Putina, Trumpa i Dodika, obožavatelji Hitlera, Mussolinija, Pavelića i Ljotića. Oni se nadaju jačanju svojih frontova i skretanju Evrope u smjeru revizije rezultata Drugog svjetskog rata. Normalni birači, oni koji ne prihvaćaju nadirući novi fašizam - a tu su svakako i birači ljevice, oni možda u prvom redu - mogu se nadati da neće doći do takve rekompozicije Evropskog parlamenta koja bi vodila u smjeru nacifikacije našeg kontinenta. Ta su očekivanja realna, iako ne treba potcjenjivati potencijale radikalne i umjerene desnice, koja bi u nekoj novoj situaciji vjerojatno pravila kompromise s radikalima. Ima li novih snaga emancipacije na lijevom spektru? Bojim se da nema, posebno ako uzmemo u obzir da među opcijama koje se proglašavaju emancipatorskima i lijevima ima onih koje dodatno povećavaju kaos, pa u ime suverenizma i emancipacije koketiraju s najgorim predstavnicima novog fašizma. Preostaju tek klasične opcije: socijaldemokrati -koliko god im se moglo zamjeriti i kalkulantstvo i odbijanje da se odlučnije suprotstave neoliberalnom globalnom poretku - i zeleni - koliko god im se mogle pripisati jednake zamjerke kao i onima prvima, te, dodatno, njihova djelomična neotpornost na iskušenja ekofašizma. Stranke radikalne ljevice ne izgledaju mi dorasle izazovima našeg vremena: u prvom redu imam tu u vidu njemački Die Linke, te srodne grupacije u drugim zemljama.
Šta je zadatak borbi na lijevom spektru u ovim okolnostima?
Pod okolnostima koje nakon ovih izbora nažalost neće nastupiti, glavni bi se zadatak sastojao od emancipacije Evropske unije od statusa servisa globalnih centara financijske moći. U zostajanju takvih optimalnih okolnosti, zadatak bi se morao sastojati u pokušaju ograničavanja utjecaja globalnog tržišta na ekonomiju i život građana/ki EU, što bi po mom sudu uključivalo i zatvaranje tržišta u odnosu na Kinu, najveću prijetnju opstanku elementarnih sloboda na svijetu, kao i u očuvanju tekovina socijalne države, dakle u zaustavljanju sveopće privatizacije i komercijalizacije javnih djelatnosti.
Čini se da ljevica i desnica ipak imaju zajednički jezik: i jedni i drugi misle da se rat dešava na periferiji. Otkud dolaze ti stavovi, iz kog rakursa?
Ako je zaista istina da postoji takva suglasnost, a nisam siguran da zaista i postoji, onda je to nojevsko skrivanje glave u pijesak! Ratovi se danas možda događaju samo na periferiji, ako je i Ukrajina periferija, ali njihove konzekvencije prisutne su i u tzv. centru. Dok desnica gleda kako bi ratovi povećali profite kompanija koje ih financiraju, dotle ljevica inzistira na humanitarnoj dimenziji i moralnoj osudi ratova u kojima zemlje EU na ovaj ili onaj način sudjeluju, a radikalniji, dogmatičniji dio ljevice čak i pokušava da relativizira odgovornost, oslobađajući, bilo Putina, bilo Hamas, od suodgovornosti za ono što se na tzv. periferiji događa.
Koji su temelji mirovne politike koja se mora primijeniti u ovim okolnostima, ne samo u EU već i u okruženju?
Osuda agresije bez daljnjega! Prekid suradnje s agresorima, odbacivanje vojne i financijske suradnje s kršiteljima ljudskih prava! To je jednoznačno jasno u pogledu izraelsko-palestinskog rata. Nažalost, stvari su složenije u vezi s Ukrajinom: mir tu nije moguć bez promjena u Ruskoj Federaciji, koje zasad nisu na vidiku, tako da preostaje tek opcija podrške Ukrajini, ali takva koja ne bi dovela u pitanje svjetski mir odnosno opstanak čovječanstva. Veoma antinomična situacija!
Koje su ključne teme koje bi evropska ljevica morala da zagovara kada su u pitanju zaštita prava i sloboda ljudi u migraciji, zaštita životne sredine, borba za socijalnu pravdu?
Sačuvati postulate vladavine prava i principe nepovredivosti dostojanstva svakog ljudskog bića, kad je riječ o migrantima, te očuvanje principa i prakse socijalne države, kad je riječ o socijalnoj pravdi. Na to se nadovezuje i praktičko efikasno odbacivanje tendencije da se interes profita stavlja iznad nužnosti očuvanja života na Zemlji.
Kako se tim ključnim pitanjima pristupa u ovom regionu? Ko prednjači u formiranju javnog mnjenja o tim temama?
Dok konzervativna proeuropska desnica inzistira na tzv. kršćanskim vrijednostima, a radikalna desnica ide na razgradnju EU, ljevica bi se morala koncentrirati, a uglavnom se - makar verbalno - i koncentrira, na principe koje sam malo prije spomenuo. U formiranju javnog mnijenja sudjeluju svi akteri, pri čemu se u sve većoj mjeri zapažaju tendencije zamjene teza i drugih metoda svojstvenih epohi tzv. postistine. Zabrinjavajuće!
Šta bi pobjeda desnice na evropskim izborima mogla donijeti EU i okruženju, a posebno u ovom regionu?
Ta pobjeda, u koju ipak ne vjerujem, potpomogla bi procese rasta autoritarnosti, razgradnje socijalne države, smanjivanja stečene razine zaštite ljudskih prava u ime imperativa "sigurnosti" i transformaciju EU ili u nekakvo pravno neregulirano područje ili u proširenje orbanovskog modela "neliberalne demokracije" na Zapad. U našoj regiji, posebno ukoliko se Trump vrati na vlast u SAD, moglo bi doći do dodatne destabilizacije: najmračniji bi scenarij bio da se Republika Srpska proširi i na Federaciju BiH, što, iskreno, ne vjerujem da je moguće, ali u toj situaciji ne bi, kako je Slobodan Milošević svojedobno rekao na Gazimestanu, bili isključeni ni oružani sukobi. Sve je, dakle, na odgovornosti građana/ki Evropske unije, ali i SAD.
