Transgeneracijska emocionalna šutnja po meni je jedan od najgorih oblika međuljudskih odnosa. Ako naučimo otvoreno komunicirati, koliko god to nekad bilo neugodno, naučit ćemo i kako uvažavati i poštovati druge, bez obzira na razlike koje nas “dijele”, kaže književnica i ekonomistkinja

“ja se zovem lidija deduš i kažu mi znalci da volim opća mjesta. pitam: kako izbjeći opća mjesta? kažu: stilom. ubaci metaforu, alegoriju, sinegdohu. izbaci ono što svi znaju. ali, meni se jebe za metaforu, alegoriju, sinegdohu! opća mjesta su moj stil! nikad od tebe pjesnikinja, kažu znalci. nikad, kažem ja znalcima, znalački.”

To je jedan od uvodnih zapisa, ili pjesma u prozi ili proza u pjesmi, kako se sve kategorizira sadržaj knjige “ja se zovem lidija deduš” autorice Lidije Deduš (izdavač Fraktura, cijelo izdanje je pisano malim slovima, uključujući ime i naslov). Lidija Deduš jest pjesnikinja, ovo joj je četvrta zbirka otkako je počela pisati i onda objavljivati u drugoj polovici svojih tridesetih godina (prethodili su “Apatridi i ostale čudne ličnosti”, “Ništa od najavljivanog kraja svijeta” i “Razglednice iz prašnjave republike”). Lidija Deduš je ekonomistkinja zaposlena u banci i istina je da piše o općim mjestima, ako su opća mjesta ljubav, tlačenje kapitalizma, patrijarhata i provincijalizma, psihička i tjelesna stanja, odnosi na poslu, svakodnevica – ukratko život.

Kako biste opisali lidiju deduš iz vaše knjige? Biste li joj bili cimerica, biste li se družili s njom?

Pa bih, družila bih se s lidijom deduš. Kao lik, lidija deduš je skupina osobina koje sam dugo vremena sama sebi zamjerala pa sam ih počela prihvaćati, a onda sam ih počela i koristiti kao svoju prednost ili snagu. A to je i skupina osobina koje primjećujem kod svojih prijateljica s kojima dijelim to da nemamo djecu i da smo došle u srednje godine. Naravno, tu je dosta i karikature i poze, nije sve to oličenje života. Dosta toga sam nadodala, dosta toga oduzela, nešto izmislila u promišljanjima kakva bi to mogla biti žena 21. stoljeća.

Kojih osobina?

Osobina žena u srednjim godinama koje su postale ravnodušne prema tome što će okolina o njima govoriti i počinju konačno živjeti svoj pravi, puni život. Ne vode brigu više što će netko reći, nego što će same sebi reći kada se ujutro pogledaju u ogledalo. I to je veliko oslobođenje. Kroz odrastanje su nam se stalno nametale tradicionalne ili društvene norme kako bismo se trebale ponašati. Došlo je vrijeme da se počnemo oslobađati tih obrazaca. I sama sam dugo bila zatvorena po pitanju nekih intimnosti, ali sam shvatila da ne želim nastavljati taj obrazac u kojem sam odrastala. Recimo, bolujem od depresije i govorim o tome. I moj je tata bolovao od depresije, ali kada o tome pitam mamu, jer je tata umro, ona to negira. Ili kada je pitam za rat, a roditelji su mi proveli cijeli rat u Sarajevu, ona kaže da se o tome nema što reći. Jasno mi je da time želi blokirati strahove i traume koje je proživjela, no ja sam odlučila da želim govoriti.

Važno mi je da se osjećam dobro u onome što radim

Ta knjiška lidija deduš je odrastala uz ready-made stavove kako se živi, što se misli o drugima, o ženama posebno. Dobar dio zbirke teče u napetosti između osobnog i kolektivnog, između ja i društva. Kakve su po tim uvjerenjima žene poput vas i mene koje su u drugoj polovici četrdesetih, bez djece i muževa?

Mislim da su, ako govorimo o uvjerenjima naših roditelja, žene općenito danas previše slobodne. Sve ih se manje odlučuje na obitelj, sve ih više živi samo ili u izvanbračnim vezama. Baš po tim tradicionalnim uvjerenjima, da se nakon srednje škole treba zaposliti ili studirati pa zaposliti i onda udati i roditi djecu, često sam bila, a i još sam, u sukobu sa svojom mamom. Ona je rođena 1947. i odrastala je pod papučom svoje mame, dakle u matrijarhatu, ali je i taj matrijarhat potekao iz patrijarhata. Njoj je nepojmljivo da sam s 45 godina upisala školu joge, da nisam udana i nemam djecu. To nije život koji je ona zamislila za mene pa, koliko god mi to ne govori izravno, dolazi do raznih iskrenja.

Kada pokušam pokrenuti razgovor o tome, ona preokrene na neku drugu temu. Jedno vrijeme sam mislila da nije zainteresirana, a onda sam shvatila da ni ne zna što bi mi rekla jer kroz svoje odrastanje ni sama nije imala emocionalnu podršku i ne zna kako se nositi s otvorenim razgovorima i mogućim problemima koji će iz njih izaći. Takva su iskustva i nekih mojih prijateljica. Mame su prisutne i pomoći će kada treba, ali ne postavljaju se pitanja kako si, kako se nosiš s problemima. Između nas i naših roditelja je veliki jaz jer smo mi generacija koja se ne ponaša onako kako su roditelji od nas očekivali. I tu se ne radi o njihovom pomanjkanju želje da nas razumiju, već nas ni ne mogu razumjeti.

Rekli ste u jednom podcastu da ste razočarenje za vašu familiju. Je li to povezano s tim iznevjerenim očekivanjima i kako se to reflektira na vas?

To je moja projekcija zbog toga što nemamo stvarnu komunikaciju pa mislim da je moja mama razočarana što mi život nije posložen u tradicionalnom smislu. Možda je i ponosna na mene, ali nikada mi to nije rekla i mislim da mi nikada neće ni reći zbog odgojne stege koja ju je naučila da bude svima na usluzi, ali ne i da ispoljava emocije. Pročitala je sve moje knjige, ali mi nikada ništa nije rekla.

Zanimljivo mi je vagati što smo to zbilja mi, a što su u nama odjeci tih uvjerena i očekivanja s kojima smo odrastali, od glasova roditelja, šire i uže okoline, obrazovanja, tradicije, visoke i niske kulture, religije ako je bila prisutna, medija… Kakav mislite da je vaš omjer toga što ste vi, a što vas je naplavilo, i s čim ste se od toga uspjeli obračunati?

Mislim da se nikada ne možemo potpuno odvojiti od utjecaja koji dolaze izvana. Ali uspjela sam se očistiti od ideje kakva žena treba biti, kakav treba biti partnerski odnos, očistila sam se od institucionalne vjere i religije, kao i praznovjerja s kojim sam odrasla. Očistila sam se i od srama. Ta je odluka došla spontano, s iskustvom. Važno mi je da se osjećam dobro u onome što radim i kako živim i da tome prilagođavam život. Za mene je sloboda kad čovjek shvati da treba poštovati i voljeti druge, ali prvenstveno da to čini prema samom sebi. Ako se povodimo za tradicionalnim dogmama, a nismo s njima načisto ili ih iz bilo kojeg razloga ne možemo ili ne umijemo pratiti, postajemo frustrirani, što vodi u bijes i u agresiju.

Uspjela sam se očistiti od ideje kakva žena treba biti, kakav treba biti partnerski odnos, očistila sam se od institucionalne vjere i religije, kao i praznovjerja s kojim sam odrasla. Očistila sam se i od srama

Umjetnica Nika Rukavina u performansu “Ne budi toliko emotivna” kleše u kamen rečenice koje su upućivane ženama u djetinjstvu, poput “šuti i trpi”, “ti nisi tu da misliš, nego da slušaš”, “to ne priliči jednoj curici”, i potom razbija kamen. Koja bi bila vaša takva rečenica?

Imam ih nekoliko. Prva bi bila “zato što ja tako kažem”, zatim “uvijek ti može biti gore” ili “ne može se tu ništa promijeniti”.

Oslobodila sam se straha od samoće

Puno pišete o, kako to nazivate, muškarcima života lidije deduš. Žene su prilično zatrovane idejom velike ljubavi i nesretnosti ako su same, a u tom je trovanju dobrim dijelom sudjelovala i književnost, kao i filmovi i muzika.

Imala sam periode kada sam mislila da neću moći biti bez partnera i imala sam strahove od toga da ću biti sama i umrijeti sama. Gledala bih filmove koji sretno završavaju i plakala od sreće zbog njih i od nesreće nad samom sobom. Ali, ne znam parove koji su u idiličnim vezama kao što se prikazuje na filmu. Oslobodila sam se straha da ću život provesti sama. Shvatila sam da nije nužno da budem s nekim da bih bila sretna, a i da mi je puno lakše biti sama nego u nesretnoj vezi. Dapače, mislim da bismo svi trebali neko vrijeme provesti sami da znamo da na sebe uvijek možemo računati i da shvatimo kakvu nam samoća donosi slobodu. A pišem o tome zato što i muškarcima, ali prvenstveno ženama, želim reći da, iako ćemo skuplje platiti smještaj, uvijek možemo – i trebali bismo – nekuda otputovati sami. Mislim da ne postoji iskustvo ravno onome koje steknemo kad zaronimo u sebe i zapitamo se što zapravo gubimo samoćom. Moj odgovor je da ne samo da ne gubimo, već da puno toga dobivamo. I želim reći da nije uvijek lako, štoviše, često je vrlo teško, ali je puno teže ostati u lošem odnosu.

U vašem pisanju, a posebno u zadnjoj knjizi, ima nesvakidašnje autorske slobode i u tome o čemu pišete i kako pišete. Tako je lidija deduš gotovo kao u needitiranom Big Brotheru. Je li bilo tema o kojima vam je bilo nelagodno pisati?

Nije mi bilo nelagodno pisati ni o čemu o čemu sam pisala, a ne znam ni bi li mi uopće danas i o čemu bilo nelagodno pisati. S tim da je jednostavnije pisati, nego govoriti. Kada sam počela pisati statuse na Facebooku, nisam ni mislila da će to biti materijal za knjigu, za razliku od pjesama koje sam prethodno pisala sa sviješću da će to jednog dana biti zbirka. I mislim da je zbog toga ta knjiga slobodnija mada sam kasnije, kada mi je Monika Herceg predložila da objavim knjigu, dosta toga nadopisala. Ali, i prije nego što sam počela pisati ove tekstove znala sam da nas emocionalna i komunikacijska ukočenost nikuda ne vodi. Cijeli život sam bila okružena ljudima koji ne znaju komunicirati zbog čega su se odnosi s njima narušili i propali. To me potaklo da progovaram o temama o kojima se ne razgovara – o ženskom tijelu, seksualnosti, psihičkim bolestima. Čula sam i kritike da to nije književnost jer je previše života u tome, bez obzira na to što sam naveliko objašnjavala da to nisu sve proživljene situacije. Ali više cijenim iskrenost, nego umjetnost – i u smislu umjetničke umjetnosti i u smislu plastičnosti. Ni kao čitateljica se ne mogu poistovjetiti s neproživljenim iskustvom. Trudim se u pisanju biti ono što sam u životu i ako se otvorim, to radim zato što želim, spremna sam na to.

O susretima desete vrste na dejting aplikacijama pišete: “Dejtovi s tindera obično žele seks odmah.” I pišete o gomili zahtjeva za golim fotografijama koje ste dobili kao i o hrpi onih koje su vam poslane. To nije moje iskustvo, nego više neke opće usamljenosti i pokušaja i nemogućnosti da se bude s drugim. Kao da bismo i ne znamo kako.

Prijavila sam se na dejting aplikacije, koje skupno zovem tinderi, s ciljem da ću jednom o tome napisati knjigu, možda roman. Ali kada sam prošla to iskustvo, nisam imala o čemu pisati više od onog što je u “lidiji deduš”. I moj je dojam da tamo vlada velika usamljenost, ali ima i dosta ružnih praksi, laganja, prevara, paralelnih veza. Nisam išla na puno dejtova, više sam se dopisivala, i nešto od toga je i ušlo u knjigu, a nešto sam izmislila. Ali, da, shvatila sam da većina očekuje seksualne odnose na prvom dejtu. Ili seksualne odnose bez dejta, u nekim slučajevima to je bila najbolja opcija. Najčešće kod muškaraca koji su bili u braku ili u vezi.

Unatoč tome što pišete o depresivno-anksioznom poremećaju, propalim odnosima, samoći, pa i banalnosti života, knjigu ste zamotali u humor. Zbog čega ste se na to odlučili, je li tako lakše i vama i čitateljima podnijeti život?

To nije bila stvar svjesne odluke, već je to, praksa je pokazala, moj način pisanja. Možda i obrambeni mehanizam, jer kad god se suočavam s nekim strahovima, ne shvaćam ih previše ozbiljno i pokušavam im se narugati. Mislim da se i u mom pisanju osjeti da se iza humora kriju i strahovi i nesigurnosti. Puno mi je čitateljica reklo da je knjiga bittersweet. Kažem čitateljica, jer su mi se uglavnom javljale žene.

Šutnja kao sudjelovanje u zločinu

Koja je funkcija izjave “ja se zovem lidija deduš” kojom započinje svaki zapis?

Ideja je bila propitati tko je to lidija deduš ili Lidija Deduš. Ja se zovem lidija deduš, ali tko sam ja zapravo, jesam li ta osoba o kojoj pišem u nastavku teksta? Za mene je to izraz propitivanja identiteta. Prije svega, a iako je ovo izjavna rečenica, rekla bih da se junakinja, a kroz nju i ja, propitujemo tko smo zapravo i šta ostavljamo iza sebe dok pokušavamo držati glavu iznad vode u kaosu 21. stoljeća koji nas okružuje, a na koji nismo bile spremne. Za sebe mogu reći da sam naglo uskočila u život i da mi se on čini sve težim, a mislim da i lidija deduš taj takozvani životni kaos doživljava na isti način.

U kritici knjige sam pročitala da je se naziva zbirkom status pjesama. Kako gledate na to?

Ne podvlačim crtu između poezije i status poezije. Pjesnici koje znam vrlo često stavljaju svoju poeziju na Facebooku jer im je stalo do vidljivosti. Da, pisala sam statuse pa se to proglasilo poezijom, ali mislim da je zabavno poigravati se formom. Kada mi je Monika Herceg rekla da će to biti zbirka poezije, rekla sam joj da meni to nije poezija, a nije ni proza, ali mi ne znači puno kako će se to nazivati, kao što mi nije bitno hoću li objavljivati na blogu, Facebooku ili u knjizi. Nisam nikada ni pisala da bih objavila knjigu, već zato što sam imala potrebu pisati.

Koliko vam je rasterećenje ili pak izvor nesigurnosti to što nemate background u književnosti?

Nekoć sam mislila da pisci dolaze s Filozofskog fakulteta, ali sam onda shvatila da nije nužno tako, a i da je lakše kada nisi cijelo vrijeme samo u toj struci, jer tako kroz pisanje ne pokušavam rješavati egzistencijalna pitanja, već mi ostaje odvojeno vrijeme za to. Dovoljno kasno sam počela pisati da sam već prevazišla neke nesigurnosti i preispitivanja te vrste.

Vaša drama “Drvene ptice”, koja je nagrađena na natječaju Hrvatskog narodnog kazališta, motivirana je ubojstvom maloljetnice pored Varaždina 1986. godine. Zašto baš taj događaj?

Imala sam devet godina kada se to dogodilo i već tada me to strašno potreslo. Zato što sam je poznavala, bila je prijateljica moje sestre, i zato što mi je bilo nepojmljivo da netko tako brutalno i s predumišljajem može ubiti dijete. Ubio ju je također maloljetnik s kojim ona nije htjela biti u vezi. Kada sam s 15 godina izašla iz okupiranog Sarajeva, živjela sam kod bake i djeda u selu iz kojeg je bila ta curica i njezini roditelji su nas gotovo svakoga dana posjećivali. O tom se događaju kasnije nije pričalo, nije niti bilo zapisa u novinama iz tog vremena, samo mala crtica u crnoj kronici. I kada je ubojica izašao iz zatvora, vratio se živjeti u selo. Nije se to puno komentiralo niti osuđivalo i ja sam tu šutnju vidjela kao sudjelovanje u zločinu. Napisala sam fiktivnu dramu da ostane barem neki trag na postojanje te djevojčice, a da to nije njen grob, jer mi je nepojmljivo da u ljudima postoji ideja da mogu upravljati tuđim životima. Ne mislim time isključivo na ovaj događaj, mislim i na ratove, na politikanstvo, na svaki vid manipulacije drugima, uglavnom slabijima. Doći na ideju da možemo ubiti nekoga nije samo trenutak u kojem smo odlučili napraviti taj čin, već njime trajno uništavamo život obitelji ubijenoga, svoje obitelji, šire zajednice u kojoj živimo. Spoznaja da među nama živi ubojica nije nimalo ugodna i vjerujem da se ljudi iz okoline u kojoj je djevojčica ubijena s tom činjenicom nisu mogli pomiriti iako je ubojica osuđen i zatvoren. Možda samo nisu znali kako se sa svojim emocijama nositi, iz čega je proistekla i šutnja. Vraćamo se na početak razgovora: transgeneracijska emocionalna šutnja po meni je jedan od najgorih oblika međuljudskih odnosa. Zato pokušavam pozvati na otvorenu komunikaciju, koliko god ona ponekad bila i neugodna. Ako naučimo komunicirati, naučit ćemo i kako uvažavati i poštovati druge, bez obzira na razlike koje nas “dijele”.

Tekst je izvorno objavljen u prilogu Novosti Nada – društvenom magazinu Srpskog demokratskog foruma.