Laibach je avangardna muzička i umjetnička grupa osnovana 1980. godine u slovenačkom mjestu Trbovlje. Laibach je prepoznatljiv po svom jedinstvenom spoju industrijskog zvuka, militarističke estetike i provokativne simbolike. Ovaj bend je jedan od najuticajnijih muzičkih skupina evropske alternativne scene. Njihove pjesme istražuju teme totalitarizma, moći, identiteta, ideologije, a kao inspiraciju koristi ironiju istorijskih i političkih motiva. Grupa djeluje u okviru umjetničkog kolektiva Neue Slowenische Kunst, koji obuhvata različite umjetničke discipline. Laibach je poznat po obradama popularnih pjesmama kojima daje svojstven i pomalo mračan ton, kao i po svojim autorskim pjesmama, naješće kombinujući industrijsku muziku, klasične elemente i elektronski sound. Kroz dugogodišnji rad ovaj bend je stekao međunarodni priznanje i kultni status. Njihov pristup umjetnosti nije samo muzički, on u sebi sadrži i filozofsko gledište, pa tako nerijetko provociraju publiku da sagleda društvenu stvarnost i sa neke druge strane i pobuđuju ih na kritičniji osvrt na postojeće socijalno i političko stanje. Vrijedno je napomenuti da su 2015. godine nastupili u Sjevernoj Koreji, zemlji poznatoj po autokratskom režimu u kojoj se rokenrol koncerti ne održavaju baš često, ili tačnije rečeno nikako se i ne održavaju koncerti takvog tipa, pa je to dodatno učvrstilo Laibachov imidž provokativnog konceptualnog muzičkog projekta.
Ovih dana Laibach je objavio drugi singl sa istoimenog albuma Musick. Album će biti objavljen 1. maja 2026. godine na vinilu, CD-u i digitalno, za izdavačku kuću Mute. Pop zvijezda Gane, Wiyaala gošća je i na ovom drugom singlu sa albuma. Povodom skorašnjeg objavljivanja novog materijala, razgovarali smo sa glasnogovornikom i jednim od osnivača grupe Laibach Ivanom Novakom, koji nam je rekao više o novom albumu, istorijatu benda i budućim planovima ovog muzičkog sastava.
Vaš najavljeni album Musick objavićete ove godine nakon intenzivnijeg rada koji ste imali u posljednjem periodu. Šta je bila inicijalna kapisla za stvaranje ovoga albuma?
Laibach: Bilo je više inicijalnih momenata, ali najvažniji je bio trenutak kada smo se zapitali kakav album uopšte ima smisla napraviti danas, u vremenu diktata algoritama i vještačke inteligencije. Album je nastajao postupno, kao reakcija na stanje u kojem se muzika danas nalazi. Suočeni smo sa konstantnom produkcijom, prezasićenjem i promjenom načina slušanja. U tom smislu, Musick nije rezultat jednog impulsa, nego akumulacije različitih ideja, materijala i konteksta. Kako se mijenjala stvarnost oko nas, tako se mijenjao i album. Možda je osnovni pokretač bio upravo taj osjećaj da se muzika danas istovremeno umnožava i gubi – i da je potrebno pronaći način da se ta kontradikcija artikulira.
Koliko će se taj album razlikovati od prethodnih projekata u smislu sounda i poruke pjesama?
Laibach: Ne razlikuje se radikalno, ali je pomak vidljiv. Svaki naš album nastavlja isti proces, u drugačijem kontekstu. Što se tiče zvuka, MUSICK je direktniji i bliži pop formi. To nije estetski zaokret, nego funkcionalan izbor. Forma se prilagođava kontekstu u kojem muzika danas cirkuliše. Na albumu se bavimo istim pitanjima kao i ranije, odnosom između moći, ideologije, tehnologije i kulture, u okviru sistema koji je danas brži, zasićeniji i manje vidljiv. U tom smislu razlika nije u temama, nego u uslovima u kojima te teme postaju čujne.
Koja je centralna tema ili poruka koja će povezivati pjesme na albumu MUSICK?
Laibach: Centralna tema je muzika. MUSICK se bavi njenim stanjem danas, njenom proizvodnjom, distribucijom i percepcijom. Zajednički element je način na koji muzika funkcioniše u savremenom sistemu: kao sadržaj koji se umnožava, cirkuliše i gubi. Pjesme ne nude jedinstvenu poruku, nego mapiraju to stanje iz različitih uglova.
Da li je teško uskladiti muziku kao umjetnički koncept, i muziku i tekst kao alat kojim dajete politički komentar ili kritiku postojećeg stanja u društvu?
Laibach: Ne razdvajamo ta dva nivoa. Muzika, tekst i koncept su dio istog procesa. Ne koristimo muziku kao ilustraciju političke ideje, niti politiku kao dodatak muzici. Sve nastaje istovremeno, kao jedna struktura. U tom smislu nema posebnog usklađivanja. Ono što se ponekad doživljava kao komentar ili kritika proizlazi iz načina na koji su elementi povezani, a ne iz unaprijed definisane poruke.
Da li je sadašnja globalna društveno-politička situacija uticala na stvaranje novoga albuma?
Laibach: Ne postoji jasan trenutak u kojem “situacija” počinje da utiče na muziku, jer je ona kao medij već dio tog istog sistema. Album je nastajao u realnosti kakva jeste, postfaktičnoj, globalno povezanoj, ubrzanoj i zasićenoj informacijama. Taj kontekst ne deluje spolja, nego iznutra, kao okvir u kojem sve funkcioniše. U tom smislu, uticaj nije direktan ni ilustrativan. On je već ugrađen u sam proces nastajanja.
Mediji i javnost bruje o Trećem svjetskom ratu. Da li nam on prijeti, ili je već počeo, ili se možda i završava?
Laibach: Rat se više ne odvija kao jedinstven događaj sa jasnim početkom i krajem. On je raspršen, višeslojan i kontinuiran. U tom smislu, pitanje da li je počeo ili će tek početi postaje manje relevantno. Različiti oblici konflikta već su prisutni: ekonomski, informacijski, tehnološki, kulturni. Mediji govore o “Trećem svjetskom ratu”, ali ono čemu prisustvujemo više liči na stanje stalne napetosti nego na klasični rat kakav poznajemo iz prošlosti. Ako pitate da li će se možda dogoditi totalni atomski rat, možda hoće. Ali ne u Bosni.
Koliko umjetnost uopšte može da utiče na društvena dešavanja?
Laibach: Umjetnost rijetko djeluje direktno. Ona ne mijenja društvo na način na koji to čine političke odluke ili ekonomske strukture. Ali može uticati na način na koji društvo vidi sebe. Može promijeniti percepciju, jezik i okvire u kojima se stvari razumiju. U tom smislu njen uticaj nije uvijek vidljiv, ali može biti dugotrajan.
Vaše mišljenje o umjetnicima koji kolaboriraju s vlastodršcima, tj. o takozvanim dvorskim umjetnicima?
Laibach: Umjetnost i vlast nikada nisu bile odvojene sfere. Njihov odnos je istorijski konstantan i uvijek kompleksan. Svaka umjetnost je, u principu, podložna političkoj manipulaciji, osim one koja govori jezikom te iste manipulacije. Ono što se danas naziva “dvorskim umjetnicima” postoji u različitim oblicima, od otvorene saradnje do suptilnijih, sistemskih zavisnosti. Pitanje nije ko s kim sarađuje, nego pod kojim uslovima i s kakvim posljedicama. U tom smislu, granica između autonomije i instrumentalizacije rijetko je potpuno jasna.
U svojoj karijeri imali ste razne saradnje sa kolegama iz svijeta muzike. Zanimljivo je da ste uradili obradu pjesme Top, Bijelog dugmeta. Kako je došlo do saradnje s Bregovićem?
Laibach: Zvao nas je Bregović da to napravimo u čast pedesetogodišnjice Bijelog dugmeta i to smo učinili. Ta saradnja bila je prirodan susret različitih konteksta koji su se već dugo preklapali. Bijelo dugme i Laibach su, svako na svoj način, oblikovali isti kulturni prostor, a Goran Bregović je kao autor već odavno važan dio tog zajedničkog koda. Naš interes nije bio da reinterpretiramo pjesmu kao hommage, nego da je prevedemo u naš, slovenski jezik, da pokažemo kako isti sadržaj i struktura funkcionišu u drugačijem kulturnom kodu.
Da li ćete praviti Balkansku turneju?
Laibach: Radimo na tome. Balkan je za nas prirodan prostor djelovanja, ali i teritorij koji uvijek zahtijeva specifičnu organizaciju. Planovi postoje, ali ih ne najavljujemo dok ne budu potvrđeni. U svakom slučaju, naše prisustvo u tom prostoru je kontinuirano.
Da li na vaše pjesme isto reaguje publika na Balkanu i publika takozvanog Zapada?
Laibach: Reakcije nisu iste, ali nisu ni potpuno različite. Publika uvijek reaguje u okviru vlastitog konteksta. Na Balkanu postoji neposrednije razumijevanje određenih referenci i istorijskih slojeva, dok se na Zapadu naglasak češće pomjera prema formi, estetici i konceptu. U oba slučaja, Laibach funkcioniše, samo kroz različite načine čitanja.
Mislite li da na bend Laibach još uvijek većina na Balkanu gleda kao na mistični bend sa skrivenim porukama?
Laibach: Laibach se često doživljava kao bend sa “skrivenim porukama”, iako su naše poruke uglavnom vrlo direktne. Ono što se ponekad čini skrivenim zapravo proizlazi iz načina na koji su predstavljene, a ne iz namjere da budu prikrivene.
Još uvijek su najpopularniji bendovi na prostoru ex-Yu zapravo sastavi koji su osnovani osamdesetih i početom devedesetih. Kako objašnjavate taj fenomen i da li to znači da mladi ljudi nemaju inspiracije i dovoljno muziče kreativnosti da stvore jake muzičke karijere koje mogu da pariraju karijerama starije generacije?
Laibach: Bendovi iz osamdesetih i početka devedesetih nastajali su u drugačijem kontekstu. Postojao je zajednički kulturni prostor, jasnija infrastruktura i sporiji ritam u kojem su se karijere mogle graditi dugoročno. Danas je produkcija brža, fragmentiranija i podložnija tržišnoj i algoritamskoj logici. To ne znači da nema kreativnosti, nego da se ona teže stabilizuje u formi dugotrajnih karijera kakve su bile moguće ranije. Drugim riječima, problem nije u nedostatku inspiracije, nego u uslovima u kojima ona pokušava da opstane.
U Sloveniji trenutno postoji veliki broj izuzetnih mladih bendova koji su, barem na lokalnom nivou, često popularniji od Laibacha. A i Laibach je, u suštini, uvijek nov, pa se na neki način stalno takmiči sam sa sobom i s percepcijom koju o njemu ima publika.