<img height="1" width="1" style="display:none" src="https://www.facebook.com/tr?id=198245769678955&ev=PageView&noscript=1"/>

Kushtrim Koliqi: Ako čovjek nema svoju poziciju, onda je politika pobijedila

Ponosan sam na festival “Mirëdita, dobar dan” jer je pokazao da će poboljšanje odnosa između dvije zemlje imati svoju istorijsku ulogu. Mislim da imamo jasnu misiju – da otvorimo kanal komunikacije između dva društva.

18. mart 2023, 6:44

Kushtrim Koliqi rođen je 1984. godine u Prištini (Kosovo). Radi kao pozorišni, filmski režiser, producent i aktivista. Diplomske i master studije završio je na Fakultetu dramskih umjetnosti u Prištini, a doktorske studije na South East Univerzitetu u Sjevernoj Makedoniji. Sarađivao je sa Narodnim pozorištem Kosova u Prištini kao i sa lokalnim i privatnim teatrima. Od 2003. godine direktor je organizacije “Integra”.

“Nema svaka pozorišna predstava zadatak da šokira publiku. Ali, kada izađete iz pozorišta, nakon što ste pogledali pozorišnu predstavu, postavlja se pitanje o čemu ćete govoriti i kako ćete o tome govoriti. Da li će biti riječ o tim perspektivama koje su prikazane, ili ne” – kaže Koliqi.

Prema mišljenju sagovornika BUKA magazina, najveći problem za razmjenu pozorišnog iskustva i razmjene pozorišnih stvaralaca u regiji predstavlja državna kontrola institucija kulture, ali i strah koji nemaju samo menadžeri pozorišnih kuća već i pozorišni stvaraoci.

“Lično, ne mogu da razumijem umjetnike koji nemaju otvorenu viziju, vlastito mišljenje, jer čovjek ne može biti otuđen od tog mišljenja. Ne može da nema poziciju. Ako je nema, onda je politika pobijedila nad njim. Jer to je dužnost politike: da uništi individualne pozicije, individualno mišljenje koje može da se konfrontira glavnom toku. Pozicija pozorišnih umjetnika mora biti da takva da umjetnik ima poziciju čiji je zadatak da se konfrontira glavnom toku (mainstream), da ima specifičnu akciju i strategiju da razvija publiku na takav način da publika pozorišne predstave bude nužno ona koja raščišćava sa glavnim tokom” – ističe Koliqi.

Je li pozorište jedan od ključnih alata za suočavanje sa dominantnim agendama političkog spektakla koji se prezentuje u mass medijima?

Pozorište je veoma moćan alat ako se koristi ispravno. Problem je kako ga koristi većina autora u ovom regionu bivše Jugoslavije odnosno Balkana. Naravno da postoje profesionalci i kreatori koji koriste moć pozorišta da bi se bavili pitanjima koje smatramo bitnim za društvo. Većina stvaralaca koji rade u javnim institucijama i dopiru do javne sfere pokazuju više interesovanja da se ne bave osjetljivim pitanjima i temama. Poneko ne vidi teatar kao angažovanu umjetnost već samo kao vizuelnu, estetsku kreaciju za koju ne trebaju hrabrost ni intelekt, pa ni teme koje nisu u korist opštih mjesta javnog diskursa, narativa, recimo to tako – agendi.

Postoje ljudi koji u Orwelovoj “Životinjskoj farmi” vide priliku za estetizovanje pozorišne predstave bez ikakvog istraživanja političkih konotacija. To onda završi kao neuspješna dječja predstava. Manjina ipak koristi teatar kao alat angažovane, posvećene umjetnosti čiji je zadatak suočavanje sa kritičnim političkim pitanjima. Kada se u tekstu pojave društvena pitanja, to ne treba gledati kao samo još jedan projekat u kome će se pokazati estetska kreativnost. Treba posmatrati takve situacije kao misiju koja nalaže da se ukaže na viziju, a naravno i dominantne i alternativne pozicije iz kojih treba posmatrati temu i pitanja.

Ima li pozorište danas uslove da kreira medij alternativnog prostora i alternativnog vremena?

Kreacija alternativnog prostora i alternativnog vremena je, naravno, alat na koji pozorište apsolutno uvijek može računati. Nevjerovatno je iskustvo graditi paralelnu stvarnost, nasuprot mainstremu svakodnevnog života koji čine političke i društvene okolnosti. Koliko se i kako koristi ta mogućnost – to je već drugo pitanje. Pozorište mora biti posmatrano kao alternativni prostor i alternativno vrijeme i za pokretanje i za predstavljanje novih ideja, čak i u onom smislu koji nalaže prezentacije novih agendi, novih narativa, pa i potpunu eliminaciju onih agendi i narativa koji računaju na konstantno “pranje mozga” dominantne većine, a to je ono što pretežno vidimo u ovom području kad govorimo o političkim idejama “držača uzdi” vlasti, dominantnih medija i manipulacije koja dopire iz obrazovnog sistema.

Da li je za nekoga pozorište siguran prostor za nove agende – to definitivno zavisi od toga da li je taj neko dovoljno hrabar da osjeti taj prostor koji svakako jeste siguran. U sistemu, ta sloboda se mora osjetiti i time osvojiti. Treba imati na umu olakšavajuću okolnost: nacionalističkim narativima taj prostor ionako nije glavni prostor koji koriste za širenje svojih agendi. Svaka nova ideja, u tom smislu, jeste u nekoj vrsti konflikta sa vladajućim, dominantnim ideologijama, jer kao ideja može da predstavlja ideološku prijetnju za okoštali mainstream mentalitet.

Šta može pozorište učiniti da demistifikuje etiku “savremenog čovjeka” i istovremeno etiku pažnje?

Pretpostavljam da pozorište, kao i bilo koja druga umjetnost u savremenom dobu, ako nije korištena za propagandu i ako nije (što je slično) takođe potpuno nekorištena za kritičko mišljenje, može imati izuzetan doprinos za dekonstrukciju i demistifikaciju različitih pitanja, problema, kreiranih mitomanija i dominantnih istina u društvu. Pozorište ima moć da promoviše i njeguje nove vizije društva koje neće pratiti društvo na njegovom navodnom putu ili putu koji se etablirao kao put društva, već upravo ima zadatak da kreira nove puteve. Isključivo one kojim će pozorište otvarati “vrata i prozore” za mase.

U predstavi “Otac i otac” koja je posvećena pitanjima nestalih u prethodnom ratu posmatram pitanje gradnje slučaja koji nije običan ili onakav kakav se inače predstavlja u zvaničnom diskusru. Iako imamo još uvijek 1600 nestalih u prethodnom ratu, albanska strana želi da proda svoj stalni politički narativ: kako su svi nestali na Kosovu bili Albanci. To je mišljenje koje poražava i koje potpuno zaboravlja činjenicu da su velike žrtve rata na Kosovu bili takođe Srbi, Romi, Bošnjaci, Turci, Jevreji. To je za mene bilo problematično. Smatram da pozorište mora imati takvu ulogu da dekonstruiše i demistifikuje taj narativ, jer se jedino pozorište pokazalo kao moguć medij za bavljenje tom temom. Iskoristio sam “prazan prostor” Ekološkog muzeja u Prištini da upotrebim različite režiserske ključeve, koristim “tijelo biti” Grotowskog i “metod sistema” Stanislavskog, ali i alijenaciju (otuđenje) po uzoru na Brechta. Zbog teme i načina tretmana ta predstava postala je ozbiljan društveni događaj, a ne samo pozorišni. Koristio sam svjetlo na veoma suptilan način, tako da odgovara kreiranom ambijentu, a cjelokupni sistem scenske tehnike korišten u “praznom prostoru” kombinovao sam tako da direktno utiče na način doživljavanja sistema koji gradim ili alijenacije od dominantnog sistema.

Nema svaka pozorišna predstava zadatak da šokira publiku. Ali, kada izađete iz pozorišta, nakon što ste pogledali pozorišnu predstavu, postavlja se pitanje o čemu ćete govoriti i kako ćete o tome govoriti. Da li će biti riječ o tim perspektivama koje su prikazane, ili ne. Problem je što pozorišni stvaraoci danas mnogo više pažnje posvećuju samim tehnikalijama, a sve manje govore o orijentaciji, viziji, konkretnom uticaju koji pozorišna predstava ima. Pravo pitanje je koji je to signal prenesen od pozorišnih stvaralaca do publike, i koji uticaj imaju odluke koje su donesene na pozornici – iskazi koji su se našli pred publikom, pažnja posvećena senzitivnim pitanjima, itd. Ako to uzmemo u obzir, mogu reći da su, nažalost, rasprave i pozorišnih stvaralaca i pozorišne publike danas veoma sterilne.

Podržavate li korištenje pozorišta kao medija za suočavanje sa prošlošću?

Da, potpuno. Nažalost, mnogo takvih pozorišnih uradaka su pamfleti, a ne pozorišna djela koja propituju šta je to prošlost donijela, djela koja se konfrontiraju dominantno predstavljenim činjenicama, odnosno djela koja rade sa konkretnim činjenicama i kritičkim promišljanjem dokaza iz prošlosti. Naravno da postoje dramaturzi i reditelji koji se time bave u regiji, ali postoje i oni koji su pozorišnu djelatnost pretvorili u agenturu onog što se shvata kao “UN pristup”.

Nasljeđe prošlosti u pozorišnim djelima mora se koristiti ispravno, baš onakvo kakvo je, na svim nivoima. Istovremeno mora biti otvoreno za istinu, a tu poziciju mora zauzeti i “međunarodna zajednica”. Ponekad je istina zabranjena iz nekog razloga ili s nekim ciljem, kako se ne bi narušila interetnička saradnja. To je grozno, jer interetničke saradnje nema ako se još uvijek ne mogu poštovati činjenice i nasljeđe prošlosti.

Ako ćemo zaboravljati potpuno prošlost – a mnoge inicijative međunarodne zajednice imaju te elemente da ne dozvoljavaju ljudima da se bave prošlošću onakvom kakva jeste bila – onda nema procesa zaliječenja koji je prirodan. Kao reditelj i kao aktivist, razočaran sam zbog rada političara, međunarodne zajednice koji agendu suočavanja s prošlošću nisu predstavili na korektan način.

Ima li u ovom regionu čestih razmjena pozorišnih iskustava i pozorišnih stavaralaca?

Ove razmjene su vidljivije i aktivnije u grupi govornika slovenskih jezika: Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, dok Kosovo i Albanija imaju svoje razmjene. Nije riječ o politikama, već o ad hoc bazi. Tu mora postojati ozbiljna politika koja će dovesti do razmjene iskustava i upoznavanja ljudi, do što većeg broja gostovanja u drugim zemljama. Osnovni razlog što to ne funkcioniše danas je politika, pa tek poslije jezik. Nažalost, neke pozorišne institucije koje finansijski zavise od države uslovljene su državnom kontrolom. Neki umjetnici ipak imaju hrabrosti da se konfrontiraju tom sistemu. Veoma je teško doći do državne podrške produkciji. Ne kažem da ljudi ne razumiju, ne vole, da im se ne sviđa ta saradnja, ali naprosto osjećaju strah, i taj strah nemaju samo menadžeri pozorišnih institucija, nego se taj strah širi i dublje – do ansambla, umjetnika.

Lično, ne mogu da razumijem umjetnike koji nemaju otvorenu viziju, vlastito mišljenje, jer čovjek ne može biti otuđen od tog mišljenja. Ne može da nema poziciju. Ako je nema, onda je politika pobijedila nad njim. Jer to je dužnost politike: da uništi individualne pozicije, individualno mišljenje koje može da se konfrontira glavnom toku. Pozicija pozorišnih umjetnika mora biti da takva da umjetnik ima poziciju čiji je zadatak da se konfrontira glavnom toku (mainstream), da ima specifičnu akciju i strategiju da razvija publiku na takav način da publika pozorišne predstave bude nužno ona koja raščišćava sa glavnim tokom. Ne samo publika koja ima individualno mišljenje, gradi individualne pozicije, publika otporna na mediokritete, već upravo publika koja još uvijek nije raščistila sa “glavnim tokom” i još uvijek nije, uslovno rečeno, konvertovana. Taj element “balona” je veoma problematičan za alternativne produkcije, jer računa na održavanje veoma malog kruga. To je ono što ne volim.

Kada smo pokrenuli “Mirëdita, dobar dan!”, prije devet godina, imali smo na umu razmjenu umjetnika, akademija, mladih, a danas je političko stanje još gore nego što je bilo kad smo počeli. S druge strane, “Mirëdita, dobar dan!” je jedina ustanovljena platforma u kojoj umjetnici, naučnici, predavači i mladi razmjenjuju rad i perspektive bez kontrole ili sponzorstva iz politike. To je veoma mali prozor u svijet. Mi nemamo nikakvu pretjeranu podršku, a festival se održava još uvijek jer vjerujemo da je ovo posljednji prozor koji je otvoren za oba društva. Kada smo počeli sa radom na festivalu u Beogradu, mnogi ljudi uopšte nisu bili upoznati sa nekim narativima o zajedničkoj saradnji koje smo željeli da pokrenemo, kao uostalom ni u Prištini. Ponosan sam na festival “Mirëdita, dobar dan!” jer je pokazao da će poboljšanje odnosa između dvije zemlje imati svoju istorijsku ulogu. Mislim da imamo jasnu misiju – da otvorimo kanal komunikacije između dva društva. Takođe, imamo profesionalne i umjetničke standarde kuriranja sadržaja: kakav je sadržaj, kako je tertiana produkcija, kakav umjetnički element donosi.

Mislite li da izborom mjesta i vremena jedna pozorišna predstava ili jedan umjetnički događaj biraju klasnu, socijalnu strukturu publike?

Da, svakako. Ali postoje i zemlje u kojima postoji realna strategija koncepta razvoja publike u koju država ulaže ozbiljna sredstva, poput Ujedinjenog Kraljevstva. To je ono što naša društva nemaju. Podržavam strategije razvoja publike ne samo pozorišta, već i filharmonije ili drugih umjetnosti. To su koncepti koji su se već pokazali veoma uspješnim, i neophodno je to razvijati na državnim nivoima, za što su potrebna ozbiljna ulaganja države.

Udruženje “Integra” koje vodim radi sa obrazovnim institucijama, radništvom u fabrikama, različitim zajednicama u društvu, i želi da pokaže gostoprimstvo i želju da ti ljudi budu dio publike i pridruže se u publici naših pozorišnih predstava ili drugog kulturnog sadržaja. Ipak, sve više vjerujem da to mora biti dugoročna strategija, konkretan rad državnih institucija i rad na državnom nivou.

Ne vjerujem u elemente elitističke produkcije. Naravno da intelektualna elita već ima i razvija svoju publiku, ali pozorišna umjetnost i druge umjetnosti moraju razvijati svoju publiku. To je situacija koja mora biti tretirana na dva načina: mora je tretirati država, sa svojim finansijama, ali moraju to činiti i pozorišni profesionalci.