Krešimir
Mišak je novinar, pisac i muzičar. Autor je legendarne emisije “Na rubu
znanosti”, koja se na HRT-u prikazuje od 2002. godine. Obradio je mnogo
tema koje govore o stvarima koje se smatraju teorijama zavjere, onostranim,
metafizičkim, parapsihološkim, mističnim, naučnofantastičnim. Emisije su mu
poslužile i kao materijal za knjige koje je objavio, jer Mišak se bavi pisanjem
SF priča i polemičkih knjiga. Njegove polemičke knjige “Sve piše u
novinama, ponešto i ne”, “Dečki, odjebite u skokovima” i
“Duhovni ratnik i beskrajni kozmički orgazam” bave se temama koje je
Krešimir kroz emisije sa svojim gostima pokušao da demistificira, te da odgovori
na pitanja koje vijekovima golicaju znatiželjni ljudski um. Ko vlada svijetom? Postoje
li tajne vlade? Da li je ovaj svijet virtuelan? Postoje li vanzemaljska i
natprirodna bića? Nepoznanice o antičkim i izgubljenim civilizacijama. Sve su
to pitanja o kojima piše ovaj zanimljivi novinar. Mišak svoje knjige promoviše
u gradovima regiona gdje govori o ovim temama, a 14. aprila nastupiće i u Banja
Luci. Predavanje će se održati u klubu Illyricum. Povodom gostovanja u Banjaluci
novinar BUKE je razgovarao sa Krešimirom, interesantnim sagovornikom sa kojim
se teško odlučiti koju temu načeti, jer, bez pretjerivanja, radi se o
neiscrpnom izvoru informacija.
Da li ste gostovali u Banjaluci i
ranije?
U Banjaluci sam gostovao 4 ili 5 puta. U Vijećnici (Banskog dvora), u parku
Mladen Stojanović, dva puta na forumima znanstvenika kao jedan od predavača,
tako da me banjalučka publika imala priliku uživo i vidjeti i čuti.
Šta je povod vašeg dolaska u Banjaluku?
U principu, povod je uvijek isti, a to su sadržaji nekih tema “Na rubu
znanosti” koji se nalaze i u nekim mojim knjigama, pa sam u okviru
promocija knjiga imao i predavanja. Tako da u ovom periodu početka proljeća, pa
nekih narednih dva do tri mjeseca, skoro svakog vikenda imam nastupe u
gradovima u regionu gdje me pozivaju entuzijasti i, da kažem, zaljubljenici u
moj rad. Dakle, moji nastupi su promocije knjiga koje predstavljaju sintezu
mišljanja o svijetu u rasponu od svijesti, arheologije, znanstvenog rada, i taj
čudesni koloplet koji povezuje sve te čudne stvari. “Duhovni ratnik i
beskrajni kozmički orgazam” i “Dečki, odjebite u skokovima” su
knjige koje se bave tajnama povjesti čovječanstva i kako to neki nazivaju
teorijama urote, a zapravo tu se radi o transhumanističkoj agendi koja je
uplela svoje prste u sve to.
Vi koristite termin “teorija
spontanog razvoja događaja”, koji je kontra teoriji zavjere, ili urote. O
čemu se tu radi?
Ja sam se u knjizi “Sve piše u novinama, ponešto i ne” iz 2008.
godine, ustvari prvi put susreo sa tim
pojmom. Kad malo dublje uđeš u tu oblast vidiš da se svugdje nalaze nekakve
etikete koje služe da te skrenu iz zadatog smjera, pa te danas po svakom
pitanju mogu nazvati kreacionistom, homofobom, rasistom, teoretičarom urote i
kako već ne. I onda sam malo razmislio i rekao, ok, ako već postoji ta etiketa
koje te svrstavaju u teoretičare urote, onda bi trebalo smislit neku etiketu i
za one koji imaju “main stream” mišljenje etablirano u društvu i
nauci, misleći da je to stvarnost, a zapravo nije. Taj model sam nazvao, više onako
iz fore, teorija spontanog razvoja događaja zato što teorija urote ljude
asocira na zaokulisne dogovore, da postoji neka namjera i plan koji se na neki
organizirani način i ostvaruje. Međutim, ako to zanemarimo i uzmemo u ruke
udžbenike ili novine gdje se sve tumači na način da se sve dešava slučajno, ili
izazvano prethodnim događanjima, recimo kad smo mišljenja da je ekonomska kriza
spontano došla zbog određenih društveno-političkih razloga. Dakle, u
sagledavanju stvarnosti imamo dva koncepta, jedan je da se sve događa spontano,
to jest prirodno, a drugi da je razvoj dirigiran u određenom smjeru. Taj jedan,
koji je istinit, etiketira se kao teorija urote samo zato da bi ga se
omalovažilo. A ovaj, koji je po meni netočan, propagira se kao istinit. Čini mi
se da se danas takvo mišljenje sve više dovodi u pitanje i nalazi se u stanju
izazova.
Dakle, Vi spadate u grupu etiketiranih,
tzv. teoretičara zavjere?
Ako uzmemo u obzir ove moje dvije zadnje knjige koje sam napisao, to je nekakav
logički slijed zaključaka za koji sam primijetio da se obično zbiva u mišljenju
svih autora koji se bave ovom problematikom. Prva stepenica izvan “main
stream” mišljenja bilo bi nekakav aktivistički
antikorporatizam, tu još uvijek svijet izgleda normalno, gdje vlada profit.
Korak iza toga bi bio kad se uoči da postoje tu nekakve “think tenk”
organizacije, trustovi umova, umrežane skupine koje nameću svoje ideje i
određuju što će se misliti, više nego li nego što će se raditi. Tu spadaju
Bilderberzi, Trilateralna komisija, Rimski krug koji preko medija ubacuju
kojekakve ideje. Naprimjer, Rimski krug je prodao priču o globalnom zatopljenju
i slično. Na toj stanici neki zastanu, pa ostanu na tome da svijetom vladaju
masoni, bankari, iluminati i slično, što je zapravo samo djelimično tačno, ali
je daleko od istine. Onda postoji i sljedeći korak u mišljenju, fokusiran na prirodu
stvarnosti, to jest pitanja na koji način mi percipiramo svijet. Što svijet
uopće jest ako se odvija na onaj način kako se tačno opisuje u filmu Matrix.
Znači nekakvi programi koji konstruiraju sliku, i čovjek odjednom uoči da se u
svijetu dešavaju nekakvi sinhroniciteti. Uočiš da postoji cijelo polje
parapsihologije koja proučava, ne valove između mozgova, nego fenomene
nelokalnosti i spregnutosti, ali na makro razini. Najednom uvidiš da postoji
umreženost, mostogenetska polja, informacijska polja i slično. Danas su najveći
umovi svijeta mišljenja da je vjerovatnoća od 90 posto da mi zapravo živimo u
virtuelnoj stvarnosti, a to su mišljenje iznijeli i na svjetskoj naučnoj
konferenciji. Dakle, ne radi se o teoretičarima urote nego fizičarima i
filozofima jer danas smo toliko uznapredovali u polju virtualne stvarnosti da
smo zaključili da ona radi po istom principu kao i prava stvarnost. Sad tu
dolazimo do stvarnosti i metafizike. Prva polemička knjiga koju sam napisao
bavila se primjenom recepata kojima je autor poput Dejvida Ajka jasno opisao
način manipulativnog upravljanja svijetom. Tu se radilo o čitanju između redova
i interpretaciji novina u kontekstu toga. Druga knjiga se isto tako bavi
analizom novina i nekih novih ideja kao mogućnosti koje nisu vezane samo za
negativne ishode. Naprimjer, tu sam se osvrnuo na temu konoplje, njenih
prednosti i sličnih stvari. Treća knjiga se bavi transhumanizmom, pitanjem
umjetne inteligencije i u središtu ima pitanje mističnog iskustva – to iskustvo
je iskustvo nespregnute percepcije.
Da li je film Matrix metafora za
stvarnost ili je naša stvarnost zaista nekakva matrica?
To nije nikakva metafora. Zapravo, način na koji ide znanost pokazuje da čovjek
svojoj voljom može da oblikuje stvarnost. Postoje razni instrumenti kojima se
mogu pokazati neki parametri, na primjer rada mozga kada čovjek spava,
gdje mozak djeluje i doživljava sve potpuno stvarno. Zapravo, temeljni princip
našeg mozga jeste što je on u nekakvoj crnoj rupi i ne vidi ništa ono takozvano
vani (izvan sebe). To što mi doživljavamo svake sekunde mora biti virtuelna
stvarnost jer to nije direktno iskustvo nego način kako su kodirane i
dekodirane informacije kroz naša osjetila, preko hemijskih reakcija i, može se
reći, elektronskih prenosa informacija.
Puno je teže pitanje kada se pokuša odredit šta je prava stvarnost, koja je
toliko perceptivno uvjetovana, da mi rijetko kad o tome razmišljamo. Ali evo,
zamislimo kako svijet percipira jedna muha, koja ima drugačije oči i drugačiji
način života, kako izgleda ova stvarnost jednoj kravi, ili jednoj biljci. To su
potpuno različite slike svijeta i ne vidim problem u prihvatanju ideja o
prividnoj stvarnosti, jer, reklo bi se, da ova naša takozvana stvarnost i jeste
prividna. Neki stari narodi to su zvali iluzija. Mi danas možemo putem
tehnologije kazat: naš splet meridijana je matična ploča, mozak je procezor i
tako dalje. Imamo grafičke kartice, imamo imput podataka. Kao što i internet ne
postoji nigdje nego na našem ekranu kada se pokaže, na sličan način funkcionira
i naša percepcija stvarnosti. Budizam je na tome izgradio cijelo svoje
razmišljanje. O pitanju karakteristika dosega uma. To je ključno pitanje, ali
na zapadu je ispalo kao da je um nekakav epifenomen materije, da postoji u
mozgu kao nekakav mehanizam, i to su sasvim suprostavljena gledišta. Naprimjer,
da nekome na istoku pričate o virtuelnoj stvarnosti, svaki istočnjački mudrac
će se složiti da se radi o tome. To što je nekome nešto čudno više je zbog
navike razmišljanja.
Dakle, radi se o kolektivnoj virtuelnoj
svijesti.
Isto kao što kolektivno igramo i virtuelne igre. Svi smo u istom virtuelnom
prostoru.
Znači kao i u Martixu, na neki način svi
smo priključeni na istu tu matricu.
Pa kako drugačije. Gledaj, u principu ,ta teza otvara cijeli metafizički domino.
Sve nas to vraća na pitanje: da li stvaram ili vidim? To je pitanje svih
pitanja. Sve ovo drugo su samo podskupovi.
Vi se bavite i muzikom, svirate u
rokenrol bendu Hakuna Matata. Da li ste se ikada zapitali da li je i u kolikoj
mjeri r'n'r zloupotrebljen od strane korporacija?
Ja sam o
tome dosta razmišljao, jer sam skupljač ploča i bavim se glazbom i kao svirač i
konzument. S vremenom uočiš da je povijest civilizacije povijest urote. Naravno
da čovjek uvidi da se muzika žestoko koristila za neke manipulacije.
Ključno je pitanje štima. Danas smo svi naštimani na 440 umjesto na 432 herca,
što bi bilo kozmički mnogo ugođenije. Ali to je druga priča. Ona druga je
vezana za muziku i njeno korištenje u nametanju kulturnih obrazaca i mi svi
koji slušamo ploče možemo reči da smo žrtve američkog kulturnog imperijalizma.
Ali u svemu tome imaš i lošu i dobri stranu. S jedne strane glazba je rađena na
način na koji ona ne radi na razvoju duha, a s druge strane neki ljudi jako
kreativni poput Hendrixa, Lenona i sličnih, uzimali su te iste kanale i snimali
ploče i muziku koja je u sebi imala poruku što bi čovjeka inspiriralo na neki
dublji način. Korporacije su odavno uzele glazbu pod svoje. To se događa od
samog početka rok muzike, kad je Elvis Prisli daleke 1954. godine sa još
dvojicom svojih kolega muzičara Skotijom Murom i Bilom Blejkom smislio cijeli
novi žanr koji prije nije postojao. On je postao nekakava zvijezda u prve dvije
godine i onda ga je 1956. kupila korporacija RCA koja je bila u vlasništvu
tvrtke General Electric, Markonijeve (pronalazača bežičnog prenosa zvuka)
tvrtke koja je surađivala sa američkom armijom. Ova tvrtka je radila razna
istraživanja vezana za djelovanje muzike na mase, razvoj nosača zvuka i
proizvodnju fonografa. Sve se to s rokenrol glazbom pretvorilo u fabriku
stvaranja novca i izmišljanju novih trendova, na šta se nadovezalo stvaranje
novih korporacija vezanih za modu za mlade. Tu dolazi do manipulacije emocijama
kroz glazbu, koju bi naši preci možda nazvali i infantilnom, ali opet, i unutar
takve glazbe kada se nje uhvate majstori ispadne nešto sasvim drugo.
U svojim emisijama bavili ste se i
pitanjem izgubljenih civilizacija. Kakvo je vaše mišljenje o bosanskim
piramidama u Visokom?
Kad sam prvu put čuo za te piramide bilo mi je smiješno. Međutim, kad sam
obišao to područje svi ti tuneli koje sam vidio i snimke na kojima se jasno
vide spiralne strukture unutra dovele su me do toga da ozbiljnije sagledam tu
priču. Te piramide pripadaju jednom megalitskom kontekstu koje uračunava i
kamene kugle, te mnogobrojne kamene zidove, koji su vezani za jedno razdoblje
povjesti o kojem mi nemamo pojma ko ih je gradio. Radi se o blokovima koji se
uklapaju sa više kutova. To može da bude staro ko zna koliko, jer mi smo iz
povijesti izbrisali kataklizmu koja se desila, pa učimo o ledenim dobima. Do
19. stoljeća geolozi su jasno vidjeli tragove kataklizme koja je pogodila
svijet. Dakle, u tom kontekstu te piramide imaju svoje mjesto, ali mi premalo
znamo o tom svijetu koji je iza sebe ostavio nekakve čudne geometrijske
građevine i oblike koji su nečemu koristili. U svakom slučaju ja mislim da su
te piramide autentični fenomen, a ostalo je sve u nekoj sferi nagađanja. Ko ih
je izgradio, kada i zašto, o tome baš ne bih mogao da govorim.
Prije smo se dotakeli tih takozvanih
teorija zavjera i mogućih vladara iz sjene. Ko, zapravo, po vama, vlada svijetom
i da li u ovom korporativno uređenom svijetu države imaju smisao svog
postojanja?
Niti jedna stvar se ne može gledati izvan procesa. Te stvari su u stalnoj promjeni. Prije par stotina godina
nisi imao države. Imao si neke neodređene teritorije, plemena. Pa si onda imao
sve te namještene revolucije od one u Francuskoj, Garibaldija u Italiji, do prisajedinjenja
njemačkih i drugih plemena gdje su odjednom počele nastajat nacije. To smo u
školi učili kao buđenje nacija, kao da su spavale pa se probudile, a u stvari su
tada stvorene. Tako da su poslije izvjesnog vremena države okrupnile, pa su
imale i međusobne ratove. Onda su uvidjele da to nije dobro, pa su se spojile u
blokove. Onda su ti blokovi bili odbrambene ili ekonomske naravi. Tako je i
nastala Evropska ekonomska zajednica. E sada, u toj razini integracije, države su
postale smetnja tako da u ovom trenutku povijesti ja bih više zagovarao put
prema dolje, to jest decentralizaciji, a ne prema centralizaciji. To bi značilo
da države ostanu. Međutim, trendovi su da se radi na jedinstvenoj Evropskoj
državi koja će se spojit sa Američkom, a ja ne vidim tu ništa pozitivno i ne
smatram da će se tako spriječiti svjetski ratovi. Isto tako, države imaju jako
lošu reputaciju, jer su dovoljno dugo funkcionirale da se moglo vidjet dokle
može da dođe korupcija, negativna selekcija, nepotizam i slično, nema se tu šta
mnogo lijepog za reći. Postoji jedan sajt “Zvono istine” koje se bavi
ovom temom. Oni su mišljenja da država nije ništa drugo do mentalni konstrukt.
Država postoji jer ljudi vjeruju da postoji. Ipak, to je priča u kojoj ti
uvijek moraš birat između dva manja zla. Ja sam sto puta čuo priču prije nego
je Hrvatska ušla u EU kako je tamo sve bajno i krasno. Mi smo, zapravo, ulaskom u
EU dobili tisuću pravila za svako moguće
područje, a nismo dobili pravednu državu, jer je ta unija simbol neizabrane
vlade koja potpuno netransparentno troši ogroman novac finansirajući
korporacije i slično. Mislim da veća centralizacija stvara samo veći razmak
između ljudi, pojedinca, i centara moći.
Ako nam je svima bio cilj da uđemo u EU
zašto nismo ušli u nju kao Jugoslavija sa 22 miliona stanovnika, a ne kao
rasparčane osiromašene banana državice? Kome je to bilo u interesu? Sve to ima
miris nekakve zavjere, koja je došla od strane svjetskih moćnika?
Jugoslavija je imala specifičnu reputaciju u svijetu koja se ne može poreći.
Kroz trgovinske veze s Bliskim istokom, tu je bio Blok nesvrstanih, kroz
politiku samoupravnog socijalizma koji je bio jedinstveni eksperiment tog
vremena. Nigdje na svijetu ga nije bilo osim u Jugoslaviji i on je sedamdesetih
godina potaknuo razvoj Evropske ljevice, jer se ona do tad uvijek
poistovjećivala sa SSSR-om. Takva Jugoslavija je za neke stvari možda i bila tvrd
kolač. MMF nije imao pristupa u jednom takvom sistemu, bio je nepoželjan,
dešavalo se da je bio čak i protjerivan. Dakle, u slučaju raspada takve države,
radi se o sistemu zavadi pa vladaj, jer mnogo je lakše manipulirati dijelovima
nego cjelinom.
Razgovarao Ernest Bučinski