Boro Kontić bavi se novinarstvom duže od 25 godina, kao radijski novinar, autor televizijskih serijala, predavač, a njegov zadnji novinarski rad, dokumentarac “Godine koje su pojeli lavovi” također je fokusiran na novinarstvo, i to na najgoru stranu profesije – ratno huškanje. Kontić arhivskim materijalom podsjeća što se objavljivalo u medijima u prvoj polovici devedesetih u bivšoj Jugoslaviji i paralelno prikazuje što se s tim novinarima-propagandistima događa danas. Neki od tih huškača su tadašnji urednik vijesti RTS-a Milorad Komrakov, Milijana Baletić s novosadske TV Most, koja je izvještavala s dubrovačkog ratišta, nekadašnja novinarka RTS-a Vesna Jugović, ratni reporter podgoričke “Pobjede” Jovan Plamenac, urednik tuzlanskog “Zmaja od Bosne” Vedad Spahić, kreatori politike “Radija Prijedor” Mile Mutić i Zoran Baroš te dobro poznati Smiljko Šagolj, koji je za HTV izvještavao iz Bosne i Hercegovine. Oni su napravili silnu štetu svojim novinarskim angažmanom, a da zbog toga nikada nisu odgovarali. Dapače, mnogi su danas “ugledni” građani: Šagolj predaje na fakultetu u Mostaru, Spahić na fakultetu u Tuzli, Mutić i Baroš su dramaturg i direktor kazališta u Prijedoru, Plamenac je pravoslavni svećenik, Vesna Jugović je uspješno prešla u poslovne vode…
Film je dobio naslov po prilogu Srpske radiotelevizije u kojem oficir vojske Republike Srpske potvrđuje novinaru da se u sarajevskom zoološkom vrtu srpska djeca bacaju lavovima. To je samo jedan od primjera, koji se iz današnje perspektive može činiti čak smiješnim, dok su onda takvi prilozi bili pokretači mržnje i zločina. Film je nastao prošle godine u produkciji BiH kuće “Produkcija.ba”, a za njega je Kontić u Beogradu dobio nagradu “Jug Grizelj” za istraživačko novinarstvo. U Hrvatskoj je premijerno prikazan na “ZagrebDoxu”. Kontić je prisustvovao premijeri, ali je u Zagrebu bio zauzet snimanjem novog filma o Ivi Andriću pa smo intervju obavili telefonski na relaciji Zagreb – Sarajevo.
Tijekom godinu dana ste obilazili BiH, Srbiju, Crnu Goru i Hrvatsku, ulazeći u trag novinarima. Pretpostavljam da ste sa svim novinarima na koje ste se fokusirali pokušali razgovarati, ali vam se gotovo nitko, sudeći prema filmu, nije odazvao. Kakve su bile reakcije?
Uglavnom su se ti razgovori završavali odbijanjem. Čak i oni koji su mi ispričali što me zanimalo, nisu htjeli stati pred kamere i to ponoviti. Najčešće su se izgovarali na to da se radi o dalekoj prošlosti, da sada žive neki drugačiji život, da ne žele biti jedini ili da nisu zapravo bili novinari nego su se samo bavili tim poslom u to vrijeme. Neki su se pozivali na to da su se zarekli da o tome više nikada neće razgovarati, kao jedan od autora Zmaja od Bosne, lista koji je za vrijeme rata izlazio u Tuzli i bio notorno poznat po tekstovima koji su propagirali govor mržnje.
Signal da ću teško imati sugovornike imao sam ranije, u jednom mnogo benignijem slučaju. Uspio sam pronaći ženu koja je 1991. imala tridesetak godina i bila majka dvoje djece te je snimljena u uniformi dok je iz Beograda odlazila na ratište u Vukovar, na što se odlučila, kako je tada u izjavi rekla, upravo zato što je “na televiziji vidjela što se događa” pa je odlučila pomoći u obrani Srba. U prvi mah je pristala razgovarati sa mnom, ali se onda povukla opravdavajući to time što su je pravnici savjetovali da može imati problema s Hagom. Moram priznati da to i danas ne razumijem. Paradoksalno, ali najviše mi je odmogla vijest da je Nezavisno udruženje novinara Srbije podnijelo krivičnu prijavu protiv novinara Tužiteljstvu za ratne zločine. Od tog trenutka nisam imao gotovo nikakve šanse da netko pristane otvoreno razgovarati. Zbog toga sam morao mijenjati osnovnu ideju filma, ali nisam htio odustati jer sam godinama prikupljao arhivske materijale i imao sam dovoljno dokaza kako je profesija potonula.
Što je bilo s tom kaznenom prijavom Neovisnog udruženja novinara Srbije? Je li se srbijansko Tužiteljstvo za ratne zločine izjasnilo?
Sada će skoro dvije godine od te prijave i ništa se nije pomaklo. Prije godinu dana, što je dokumentirano u filmu, tužitelj Vladimir Vukčević rekao je da još uvijek nemaju dovoljno dokaza. Po svemu sudeći još i danas smo na istom.
Je li vam itko od tih novinara rekao da žali ili osjeća makar nelagodu zbog toga što je radio?
Ne, nitko nije nešto tako rekao. Kada sam novinara srpske televizije s Pala, koji je napravio stand-up iznad vezanih ljudi, vojnika – pripadnika međunarodnih snaga u BiH koje su Mladićeve snage uzele kao taoce i privezali za mostove, skladišta i tako su zatočeni tvrdili da im je sasvim dobro, pitao kako je to mogao raditi, uzvratio mi je pitanjem što je mogao drugo kada je bio doveden tamo i radio okružen vojnim snagama.
Moja namjera nije bila da dobijem priznanja krivice ili da sudim tim ljudima, već me zanimalo kako se odvijao taj prijelaz od profesionalca u slugu sistema. Kako je napravljena ta tranzicija da je nenormalno postalo tako obično da ga predočimo ljudima kao realnu kategoriju?
Jeste li pronašli odgovor na ta pitanja?
Postojao je cijeli jedan politički, vojni, socijalni kontekst koji je proizvodio takvu vrstu novinarstva. Jedna studija o tome kakav je bio utjecaj politike, javnosti, i onoga što nazivamo “obični ljudi” bila bi vrlo značajna kada govorimo o takvoj vrsti novinarstva. Želim reći da novinari nisu primarni ili jedini krivci. No, što je naš krimen? Što se pristalo na objavu laži, a onda na osnovu takve vijesti dodavali i komentari, što znači da je balon neistine, koji je u početku bio samo bijedan i jadan jer su činjenice bile netočne, s komentarom postajao oblak gigantskih razmjera. Novinarstvo je služilo kao topovska paljba uoči pješadijskog napada. Profesija je bačena u blato i degradirana od osoba koje su bile spremne lagati ako to zahtijeva navodni nacionalni ili državni interes. Taj je megabalon laži plovio iznad masa, a ljudi su u to vjerovali. Znate kakav je naš svijet, i danas se kaže: Vidio sam to na televiziji! Isto kao da neko više biće šalje informaciju.
U filmu imate izvrstan, apsurdan dio iz Prijedora. Bivši čelnici Radio Prijedora, koji je po nacionalnom ključu prozivao ljude imenom i prezimenom, sada su direktor i dramaturg tamošnjeg kazališta. Snimali ste dok se u kazalištu postavljala Grobnica za Borisa Davidoviča Danila Kiša, no razgovor sa Zoranom Barošem o tom ratnom periodu je tajno sniman. Koliko je takav postupak profesionalno etičan?
Bio je to jedini način da dobijem iskaz. Na to sam nerado pristao jer sam smatrao da u filmu sve mora biti apsolutno fer. Prije nego što sam se na to odlučio, nazvao sam tadašnjeg ombudsmana za medije BiH Mehmeda Halilovića i objasnio mu o čemu se radi. Rekao mi je da pravila novinarske struke u iznimnim slučajevima odobravaju takav postupak – ako novinar nema nikakve šanse da drugačije dođe do odgovora. Bilo mi je stalo da razgovaram s tim ljudima, jer je Radio Prijedor uništavao živote mnogima i svjesno ili nesvjesno pripremao teren da ih se može poslati u logore samo zato što su Bošnjaci. Uloga tog radija navedena je i u presudi Haškog suda u slučaju Milomira Stakića, koji je prvobitnom presudom bio osuđen na najtežu, doživotnu kaznu za zločine protiv čovječnosti. I onda imate potpuno nevjerojatnu situaciju da dvadeset godina kasnije ti ratni huškači postavljaju na pozornicu djelo Danila Kiša, koji je upravo logore smatrao jednim od najužasnijih obilježja 20. stoljeća prema kojemu čovjek mora imati stav. Kiš kaže: “Ono što čini iskustvo logora najstrašnijim, čiji smo mi savremenici dakle, to je ta njegova konceptualizacija, to njegovo osmišljavanje. A mislim istovremeno – tom rečenicom sam hteo da kažem – da pisci, intelektualci koji daju istorijsko opravdanje takvom konceptu zapravo da oni postaju saučesnici zločina”. Tako da danas u Prijedoru gledate predstavu o groznim Staljinovim logorima, a nema ni slova o srpskom logoru Keraterm, koji je 1992. bio samo kilometar daleko od zgrade pozorišta.
Uloga medija u ratu se spominje zapravo u nizu optužnica i presuda sudova za ratne zločine, no nijedan novinar ili urednik nije odgovarao za širenje mržnje, dok se u slučaju Ruande u Hagu sudilo ruandskim novinarima. Mislite li da je propust Haškog suda što nije procesuirao novinare s prostora bivše Jugoslavije?
Upućeniji kažu da je problem u tome što je teško uspostaviti uzročno-posljedičnu vezu; da imate neki tekst ili prilog i potom zločin koji je direktno s tim povezan. Ali neki su novinarski prilozi prouzrokovali veliku štetu, i to se može provjeriti. Recimo kada je HRT-ov izvjestitelj radio prilog o tome kako se u Konjicu progone Hrvati, dok istovremeno bosanske izbjeglice sigurno borave u Dalmaciji. Zbog tog je priloga nekim ljudima postalo nepodnošljivo u Dalmaciji pa su tražili druge destinacije. Ne znam bi li se Haški sud trebao baviti takvim stvarima, ali neki sud profesije svakako bi.
Novinar kojeg spominjete je Smiljko Šagolj. Pretpostavljam da ste i s njim pokušali razgovarati?
S njim jedinim nisam, jer sam u dokumentaciji imao zabilježeno nekoliko primjera u kojima je odbio svaku mogućnost da se s njim razgovara. Pokušali smo “okolnim” putem traženjem dozvole za snimanje reportaže o studiju novinarstva u Mostaru, gdje radi, ali smo odbijeni. Tako da je jedina mogućnost bila da zabilježimo sretan trenutak njegove pozne karijere – stjecanje doktorske titule u Zagrebu.
Bi li bilo potrebno provesti makar svojevrsnu lustraciju među novinarima? Da više ne mogu biti novinari oni koji su se teško ogriješili o pravila profesije i sudjelovali u progonu drugih, služili se govorom mržnje, prokazivanjima…?
Moguće je da bi to bila pravda. S druge strane, imam osjećaj da bi se cijeli postupak pretvorio u trakavicu u kojoj bismo od siline različitih glasova izgubili obrise razloga zbog kojih je postupak pokrenut. Bio bi to ogroman promet, a mala zarada, kao što kaže Ivica Osim-Švabo, legendarni igrač i trener sarajevskog Željezničara. U jedno sam ipak siguran; imalo bi smisla kad bi grupa istaknutih, neopterećenih i stručnih ljudi iz regije pregledala taj novinarski materijal i napravila od toga neki izvještaj, studiju u kojem bi primjerima pokazali što se to događalo i koji su ljudi u tome sudjelovali. Odmah nakon rata je delegacija Nezavisne unije profesionalnih novinara iz BiH tražila od Međunarodne federacije novinara (IFJ) da donese rezoluciju kojom bi se osudilo propagandno novinarstvo za vrijeme rata, ali nisu bili za to jer su smatrali da nije zadatak novinara da istupaju protiv kolega.
Ako ništa drugo, barem su izašle najmanje dvije dobre knjige na tu temu: Kovanje rata Marka Thompsona i Zločin u 19.30 Kemala Kurspahića, koja obuhvaća ovdašnje novinarstvo od 1945. do 2000., ali je dobar dio posvećen ratnom novinarstvu.
Bili ste radijski novinar cijelo vrijeme opsade Sarajeva. Kakva su vaša osobna iskustva s izvještavanjem iz Sarajeva u to vrijeme? Koliko je bilo lako upasti u zamku služenja novim ideologijama?
Bio sam novinar Radio Sarajeva do 1994. godine, kada sam postao izvjestitelj za Glas Amerike. Za vrijeme opsade Sarajeva radio sam tjednu emisiju Dežurni mikrofon i ponosan sam na nju, jer je čak i u onakvim radnim uvjetima bila dobra. Ali znam koliko sam puta objavljivao informacije koje su bile zasnovane na jednom izvoru, jer nije bilo druge mogućnosti. No ovaj film nije o ljudima koji su ponekad imali samo jedan ili pola izvora pa su nekako krpili priču, već o onima koji su potpuno manipulirali podacima, koji su laž prihvatili kao istinu i kreirali novu stvarnost. O novinarima koji su kao potpuno normalno prihvatili da se bez ikakve provjere objavljuju praktično optužnice i pozive da se pojedini ljudi smaknu. Uz takvo novinarstvo potpuno je bilo normalno da su tisuće ljudi u logorima i da je Sarajevo, ili Srebrenica ili Goražde četiri godine pod opsadom. Imate onaj klasični primjer kada je britanski novinar Ed Vulliamy u jednom od logora pored Prijedora otkrio i snimio fotografije s ljudskim kosturima, Bošnjacima, pa je mjesecima trajala medijska rasprava o tome je li to uopće logor, s koje je strane zapravo bila žica i slično, a da se nitko nije zapitao što ti izgladnjeli i umorni ljudi uopće rade tamo. Dakle, htio sam snimiti film o novinarstvu koje je bilo pokriće za bilo koji vojni cilj u kojem može izginuti tisuće ljudi.
Tome u prilog govore i neke od haških optužnica, recimo, protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića, u kojoj stoji da su imali kontrolu nad medijima sa ciljem širenja mržnje prema nehrvatima. No, mediji su, pogotovo javne televizije, u dobrom dijelu pomogle da nacionalisti dođu na vlast, a onda su ih na vlasti i održavale. Može li se onda govoriti samo o tome da su mediji bili instrumentalizirani, nisu li se i sami, dobrovoljno i “domoljubno”, upregnuli u tu ideološku mašineriju?
Sigurno je da sve ono što se događalo ne bi bilo tako krvavo da nije bilo takvog medijskog servisa i pripreme terena za zločine prije, a posebno za vrijeme rata, ali je teško utvrditi granicu do kada novinari sami diktiraju stvari, a otkad se njima dirigira. Ja sam radio na Radioteleviziji Sarajevo, gdje nije bilo otvorenih primjera huškanja, ali znam da nije lako u ratu raditi na profesionalan način. Prvo je dobar dio vodstva televizije otišao ili pobjegao iz Sarajeva, što je u startu oslabilo medij, a onda nas je vojno rukovodstvo stalno prozivalo da nismo dovoljno patrioti jer ne pravimo program kakav zahtijeva rat, da bi krajem 1992. bili smijenjeni čelni ljudi. Novinarstvo u ratu uvijek doživljava sumrak profesije. Ona misao da u ratu prva strada istina, nije uopće fraza, već precizno pogođena definicija novinarstva u ratu. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog toga što u prvi plan dolaze isključivo vojni i politički izvori čija se namjera ni u promil ne susreće s elementarnim zahtjevima profesije.
Uglavnom ti “najmaligniji” akteri nisu više u novinarstvu, ali kakvu su oni dugoročnu štetu prouzročili po novinarstvo? Osjećaju li se posljedice takve vrste novinarstva i u danas upravo zbog toga što nikada ni institucionalno ni društveno nije sankcionirala takva praksa?
To jest leš koji još uvijek stoji u ormaru i činjenica da smo mu u međuvremenu navukli smoking ne utječe na njegov zadah. Posljedice vidimo u neprihvaćanju odgovornosti za posao koji radimo i u manifestacijskom novinarstvu koje je a priori za ili protiv nečega, pogotovo kada se izvještava o manjinskim skupinama ili o iole spornim temama. To se vidjelo, na primjer, kada se izvještavalo o Queer Festivalu koji je trebao biti održan u Sarajevu prije par godina. S tom pričom se manipuliralo i te se ljude predstavljalo kao skupinu krajnje sumnjivih namjera, a da se još ništa nije ni dogodilo. Ili, uzmimo sada aktualni slučaj generala Jovana Divjaka protiv kojega je u Srbiji podignuta optužnica zbog napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu u svibnju 1992. godine. S jedne strane ga se brani, a s druge napada, ali još ni jedna televizija, ni iz Srbije ni iz Bosne i Hercegovine, nije napravila temeljiti dokumentarac o tome što se zapravo dogodilo u toj ulici, a postoje sačuvani materijali i živi svjedoci toga događaja. Svi žele o tome razgovarati, ali ne postoji ni pokušaj da se razjasni što se zapravo dogodilo. I to vidim kao recidiv tog lošeg ratnog novinarstva.
Radi li se o tome da su novinari i urednici inertni i neprofesionalni ili se namjerno ne hvataju dublje razrade takvih tema jer im onda ponestaje prostora za manipulaciju?
To je kombinacija inertnosti, lijenosti, neznanja, nesposobnosti da razumiju što treba raditi, ali najviše tog ratnog novinarskog pravila, nazovimo to tako, da se poštuje interes “moje strane”, a ne istine. Više nam rat ne visi nad glavom, ne radimo u uvjetima koji nam onemogućavaju da stvar sagledamo sa svih strana, ali još uvijek pristupamo na stari, prepoznatljiv način.
tekst preuzet sa prijateljskog portala www.h-alter.org