Književnik Zoran Žmirić za BUKU: Cijela moja generacija odgojena je u kulturi nasilja

Dugo vremena sam mislio da je sloboda nekakav trik, da je uobražaj. Pitanje je šta nam prvo pada na pamet kad razmišljamo o slobodi. Meni prvo pada na pamet moja osobna sloboda.

29. juni 2022, 12:22

Foto: B. Brezo

Zoran Žmirić rođen je u Rijeci 1969. godine. Član je Hrvatskog društva pisaca, prevođen na engleski, talijanski, poljski, slovenski i ukrajinski.

Dosad je objavio: Kazalište sjena (Adamić, 2002.), Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man (Meandar, 2005.), Blockbuster (VBZ, 2009., AdPublik 2012., Brambles / Amazon, 2015., Fabula 2018.), Riječke rok himne (KUD Baklje, 2011.), Snoputnik (Hrvatsko društvo pisaca, 2014.), Zapisano metkom (Studio TiM, 2015.), Putovanje desnom hemisferom (Hena com, 2017.), Pacijent iz sobe 19 (Hena com, 2018.).

Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja: finalist VBZ nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – Blockuster (2009.), finalist tportalove književne nagrade za najbolji roman – Blockbuster (2010.), dobitnik nagrade „Književno pero“ Hrvatskog književnog društva za knjigu godine – Blockbuster (2010.), dobitnik Godišnje nagrade Grada Rijeke za stvaralački rad i posebna dostignuća u kulturi (2011.), finalist VBZ nagrade za najbolji neobjavljeni rukopis – Putovanje desnom hemisferom (2014.), pobjednik natječaja za super kratku priču CeKaPe (2013.), finalist Međunarodnog natječaja „Vranac“ za najbolju kratku priču književnog festivala Odakle zovem (2016.), dobitnik nagrade Fran Galović po glasovima čitatelja - Pacijent iz sobe 19 (2019.).

Žmirić je bio gost nedavno održanog Festivala književnosti Imperativ gdje je predstavljen rad ovog pisca. Tada smo sa Žmirićem za portal BUKA razgovarali o književnosti, slobodi, životu na ovim područjima i drugim temama.

Zorane, pitanje slobodne riječi je na neki način naša vječna tema, kako Vi razmišljate o slobodi u društvu koje želi da nas okuje svakim našim korakom?

Dugo vremena sam mislio da je sloboda nekakav trik, da je uobražaj. Pitanje je šta nam prvo pada na pamet kad razmišljamo o slobodi. Meni prvo pada na pamet moja osobna sloboda. Dakle, potpuno egocentrično i sebično razmišljam kad govorimo o slobodi. To je možda zato što život u mom slučaju nije bio bajka, biografija mi je doista šarena. Od malih nogu uvijek sam se borio za neki svoj prostor. Kao tinejdžer osvijestio sam da tu slobodu želim ostvariti kroz umjetničku formu, a u to vrijeme to je bila glazba. Ona je bila najprirodnija kao alat, jer sam iz Rijeke. Osamdesetih godina u Rijeci je bujala rok scena i svaki kvart je imao jedan dobar bend. Tu je sve krenulo. Kasnije, sa ozbiljnijim godinama i ozbiljnijim razmišljanjima o životu onda se pojavilo pisanje. U pisanju ja vidim svoj prostor slobode. Onog trenutka kad odlučim baviti se temom koja mene žulja, o obično nije to tema koja žulja mene osobno, već žulja društvo, ili ako vidim da je društvo kanaliziralo energiju u nekom pravcu za koji mislim da nije ispravan, koji ne slijedi postulate ispravnosti kako ih ja vidim, a to su vrlo konkretno ljudske vrijednosti istina i nenasilje i onda imam potrebu pisati, to su teme sa kojima se ja bavim. Tu ja pronalazim svoj prostor slobode. Na samom početku pisanja svjestan sam da će taj prostor slobode biti ugrožen od određenog broja ljudi i mene to ne brine. Kad vjerujete u to što radite i kad znate da vam je istina nekakvo svjetlo onda me apsolutno ništa drugo ne zanima.

Kažete da Vas interesuje tema nenasilja, a mi živimo u izrazito nasilnom društvu, muškarci tuku žene, roditelji tuku svoju djecu. Kako gledate na to?

To me užasno uznemirava na puno razina. Rastužuje me činjenica da sam ja odgojen kao dijete u kulturi nasilja. Cijela moja generacija odgojena je u kulturi nasilja, ali tada je to kao bilo normalno. Nije se tome davao značaj kao danas. Kod mlađih generacija vidim pomak u razmišljanju, ali problematično je to što je nasilje i dalje prisutno. I dalje se fizički kažnjavaju djeca i dalje se vrši nasilje nad ženama i dalje imamo ogroman broj žena koje su smrtno stradale od svojih partnera. To nasilje se uvijek arhetipski vrti oko žena i to je ono što mene ždere. Ždere me kao čovjeka koji je oženjen i koji ima majku, sestru i kći. Ždere me kao čovjeka koji živi u takvom društvu u kojem su takve stvari normalne. Mi imamo problem njegovanja kulta alkohola koji poprima daleko veće razmjere od nekog simpatičnog folklora. Ne osjećam se ugodno kad vidim da drugi ljudi pate, ne živim u balonu koji je neprobojan i ne osjećam se dobro zbog toga.

Koliko je važno kroz umjetnost, književnost i druge vrste književnosti propitivati društvo i kritikovati ga. Ne smije postojati ta iluzija umjetnosti da je iznad društva?

Ne može umjetnost biti iznad društva kad ona izlazi iz samog društva. Svaka vrsta umjetnosti mora postavljati pitanja, ne mora nužno davati odgovore, ali postavljati pitanja mora. Odgovore možemo sami sebi tumačiti kroz optiku koju imamo, mi i faktografsku činjenicu tumačimo na razne načine, kroz razne filtere.

*Ovo je samo dio razgovora, kompletan intervju poslušajte u našem podcastu