Mile Kekin, bivši frontmen legendarnog benda Hladno Pivo, nakon što je započeo solističku karijeru, nastavlja da osvaja regionalnu muzičku scenu. Nakon što je stekao status jedne od najvećih muzičkih ikona bivše Jugoslavije, sa svojom novom ekipom 5. aprila nastupa u Klubu studenata Banjaluka (KSB). U intervjuu koji slijedi, Kekin otkriva planove za nastup u Banjaluci, priča o svojoj kantautorskoj karijeri, fizičkoj spremi i inspiraciji za stvaranje, kao i o društvenim i političkim pitanjima koja ga pogađaju.
Početkom aprila si u Banjaluci. Kakvo nam raspoloženje donosiš i da li spremaš neko iznenađenje za publiku?
Prošao je zimski san, to jest ova crna rupa između Nove godine i drugog mjeseca. Pripremili smo se za ovu sezonu, uvježbali dosta pjesama koje dugo nismo izvodili uživo a koje je publika znala tražiti. Sad imamo repertoar da sviramo do zore, ali nećemo, ne bojte se. Važno mi je ostavit publici i sebi malo neizvjesnosti. Ne volim svirati po nekoj fiksnoj set listi pa gledam da svaki koncert bude drugačiji, tako da će sigurno biti iznenađenja i puno pjesama koje publika u Banjaluci nikad nije čula a i meni su srcu mile.
Najnovija pjesma koju si objavio, “Jedan na jedan”, ima dvojako značenje. Tu pjevaš o tim dječačkim vremenima kada se redovno igrao basket, ali dublja poruka je fer igra. Čini se da si bio inspirisan ovim posljednjim situacijama koje su se dešavale u tvom životu, i učestalim napadima sa svih strana na tebe i tvoju porodicu?
Ta pjesma je napisana za film o Draženu Petroviću i opisuje taj bratski miks kompeticije i ljubavi, ali naravno da se može tumačiti na sto načina. Nikad nisam prezao glasno i jasno reći što mislim, pa i da kritiziram vlast, a stranka na vlasti se služi svim sredstvima da takve ocrni. To je nažalost cijena koju mora čovjek platiti na ovim prostorima.
Da li te je ta situacija dovodila u aksiznost, ili te je još više ojačala?
Ne znam da li me baš ojačala, više bi se reklo otrijeznila. Ali ok, to je cijena koju danas treba platiti ako ne želiš samo šutke promatrati ovaj obrnuti svijet.
Autor si koji je već odavno prešao granice Hrvatske i postao domaći svim republikama bivše države. Da li si zbog toga nekada viđen kao manji patriota u svojoj domovini?
Otvoreno sam decenijama protiv HDZ-a, protiv stranke koja vlada manje više već trideset godina Hrvatskom. U pjesmama i intervjuima otvoreno uvijek podržavam opoziciju. Zbog svega toga se mega patrioti bave intenzivnije sa mnom nego s drugim pjevačima. HDZ i njegova desnija braća stoga zapošljavaju trolove, botove, medije i novinare kojima je posao napadati ovakve kao što sam ja. Puno je huškanja, podmetanja, difamacijskih kampanja, potpunih izmišljotina o meni i mojoj familiji. Borim se tako da radim po svome i ne čitam komentare.
Često sviraš u Srbiji i pretpostavljam da si upućen u dešavanja u toj državi, pa tako i u političku situaciju. Kakvo je tvoje mišljenje o ovim studentskim aktivnostima u Srbiji?
Mislim prije svega da su studenti vratili nadu građanima Srbije, a naročito mladima. Ne mogu zamisliti da će se nakon svega sve vratiti na staro. Kako bilo da bilo, najvažnije je da u toku protesta nitko ne strada. Potpuno sam impresioniran organizacijom, sposobnostima tih mladih ljudi i disciplinom građana.
Da li je to neki pozitivni talas koji će doprineti promjenama i u ostalim državama regiona?
Naravno da je inspirativno vidjeti epske scene snimljene dronom u kojima beskrajna masa ljudi miroljubivo izražava protest i želju za promjenom. Živimo u ciničnom vremenu, pa su nam svima takve scene lijek za dušu.
Zadnji put sam te gledao na velikoj festivalskoj sceni, a u aprilu sviraš u klubu koji prima oko tristotine ljudi. Da li ti je teže ili lakše raditi ove manje koncerte?
„Općenito je pravilo da se po ljetu sviraju veći koncerti i festivali, a po zimi klupski koncerti. Sve u svemu mislim da su manji koncerti teži. Na njima se ne možeš skrivati iza velike produkcije, šarene rasvjete i moćnog razglasa. Publika ti stoji na par metara i nema prevare. Volim što na tim koncertima mogu vidjeti lica ljudi, gledati reakcije, kako se smiju, uživaju li ili čekaju iduću pjesmu. To je sve lakše upratiti u klubovima. Na zadnjem koncertu u Banjaluci je bio potpuni delirij na kraju. Tad se na trenutak izgubi granica između benda i publike i to je predobar osjećaj. To je recimo puno teže postići na open air svirkama. Sve u svemu na manjim klupskim koncertima se kali zanat. Ako uspiješ dići na noge pedesetak poluzainteresiranih ljudi, onda ćeš pred punim klubom ili na mega festivalu napraviti kaos.“
Rambo je u jednom intervjuu rekao da je razlika samo u honoraru. Da li i ti istu energiju odašilješ na maloj i velikoj sceni?
„Na manjim koncertima sam prisniji s publikom, kao što rekoh, gledaš ih u oči, nema velike barijere, onda se usudim i ja malo više pričati između pjesama, odgovarati na dobacivanja, želje i ostalo. To ima svoje čari. Puno ljudi mi je reklo da su im takve intimne svirke ostale najduže u sjećanju.“
Prije jednog koncerta u Banjaluci, ima od toga par godina, primijetio sam te kako džogiraš kroz grad. Da li to još uvijek praktikuješ i koliko je ta fizička spremnost potrebna muzičaru? Utiče li ta fizička spremnost na inspiraciju?
„Trčanjem sam se počeo baviti kad sam tri mjeseca živio u Kanadi. Isprva sam se jedva natjerao da trčim po tim njihovim minusima, a sad ne mogu izdržati više od dva – tri dana bez trčanja i to u svim vremenskim prilikama, ne samo zbog fizičke spreme nego i iz psihičkih razloga. Naravno, s godinama moraš ulagati veći trud da ostaneš u formi i da ti kičma ne strada od kilometara. Da se razumijemo, nije ovo fizički naporan posao, ali opet ako si u boljoj formi lakše ti je ostati koncentriran na muziku i tekst. Teže ćeš fulat ako si odmoran. Osim toga, trčanje je dobro i za inspiraciju. Često sam baš tako dobijao ideje za spotove, na primjer.“
I za kraj poruka čitaocima magazina Buka.
Da se vidimo u KSB-u uskoro, da dođu uživati u druženju i muzici jer navodno koncerti pomažu protiv depresije i općenito lošeg raspoloženja a ako se malo i rasplešu mogu učiniti nešto i za svoju fizičku spremu.
Ovaj kantautor profesionalnu karijeru započeo je kao rokerski pjevač i tekstopisac zagrebačkog benda Hladno Pivo, sa kojim se i proslavio, a uz pomoć ovoga muzičkog sastava on se svrstao među najpoznatije i najpopularnije pjevače i rok autore balkanskih prostora i šire. Mile se bavi i glumom, a njegova poznata komična uloga Manijaka bila je u popularnoj seriji Bitange i princeze, dok je prošle godine tumačio lik nekadašnjeg trenera zagrebačke Cibone, Mirka Novosela, u filmu “Jedan na jedan” koji je snimljen po istinitoj životnoj priči jednog od najtalentovanijih košarkaša sa ovih prostora Dražena Petrovića. Nakon saradnje sa HP Kekin je započeo solo karijeru, okupio je mlade muzičare i uspio da održi svoj muzički i stvaralački kvalitet. Njegov prvi solo album “Nježno đonom”, brojni kritičari uvrstili su među najbolja izdanja u 2023. godini. Prošle godine Mile je objavio živi album “Soundtrack za život – Live At Vintage”, a pjesme koje su se našle na ovom izdanju su ujedno i presjek njegove dugogodišnje karijere. Album je snimljen tokom koncerta u zagrebačkom Vintage Industrial Baru. Kekinova turneja tokom 2024. godine nosila je istoimeni naziv “Soundtrack za život”, a tom prilikom ova grupa muzičara obišla je mnoge gradove s prostora ex-Yu.