Jedna od najposjećenijih naučnih konferencija u regiji, 14.Dani BHAAAS-a u BiH, od 1. do 4. juna će biti održana na više lokacija u Tuzli i sa mnogobrojnim učesnicima iz naše zemlje i svijeta. Dio programa posvećen je održivom urbanom razvoju, o čemu smo razgovarali sa dr. sci. Tijanom Tufek Memišević, arhitekticom i urbanisticom porijeklom iz BiH, koja živi i radi u Chicagu (SAD).
Tufek Memišević je članica Upravnog odbora Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauke (BHAAAS) i članica Naučnog komiteta Međunarodnog udruženja gradskih i regionalnih planera – ISOCARP. U razgovoru ističe da katastrofe ne poznaju entitetske niti državne granice, a njihova učestalost i jačina u narednim godinama bi se mogla značajno povećati. Ulaganje sredstava i znanja u preventivne mjere sada mora biti imperativ.
Kako ocjenjujete posvećenost našeg društva promjenama i novim trendovima? Je li ona samo "pro forme" dok izostaju konkretne aktivnosti?
Interes našeg društva, struke i privrede za promjenama i pozitivnim trendovima itekako postoji, iako je najčešće prekriven sjenom egzistencijalnih pitanja i nestabilne političke klime. Štaviše vjerujem da se pozitivni trendovi vrlo brzo usvajaju u društvu, ali je državna politička struktura ta koja koči i kasni sa uspostavljanjem zakona, pravila i planova koji bi podsticali i pratili progres. Urbanizam je neminovno vezan za politiku, stoga je i vrlo značajno da na složenoj političkoj sceni u BiH predstavnici vlade na svim nivoima posjeduju bar osnovno znanje i volju za uspostavljanjem održivog, inkluzivnog i otpornog urbanog razvoja. Tokom posljednih izbora vidjeli smo kako se urbanističke vizije i nesuvisla poređenja sa svjetskim metropolama koriste u svrhu izbornih kampanja, dok realni prijedlozi i planovi izostaju iz prakse i planske dokumentacije. Primjera radi, urbanistički plan Sarajeva istekao je prije osam godina, Prostorni plan KS ističe ove godine, dok je građevinski kodeks nepostojeći. Kada govorimo o posvećenosti novim trendovima, na primjeru urbane mobilnosti možemo najbolje vidjeti taj odnos društva i dugogodišnje politike prema inovacijama. Električni trotineti su dosta brzo zavladati našim cestama, ali nisu uspostavljena zvanična pravila o njihovom korištenju (izuzev RS) koja bi spriječila opasnost za pješake i korisnike. Također, nije jednostavno uvjeravati ljude o prednostima uvođenja električnih automobila u saobraćaj za smanjenje emisije štetnih gasova, kada još nisu usvojeni svi potrebni zakoni o električnoj energiji, nedovoljno se ulaže u adekvatnu infrastrukturu, kao i različite subvencije koje će podržati njihovo korištenje.
Održivi urbani razvoj i bh. gradovi? Koliko planiramo, koliko "prepisujemo" od uspješnih primjera ili se sve svodi na rapidnu urbanizaciju i suočavanje s posljedicama kao što je zagađen zrak, pritisak na saobraćajnu infrastrukturu i sl?
Evidentno je da se bh. gradovi još uvijek više bave posljedicama nego planovima. Da bismo govorili o napretku moramo imati plansku dokumentaciju koja je aktuelna, bazirana na naučnim studijama, analizi podataka i koja je usaglašena sa smjernicama Evropske unije i međunarodne zajednice po pitanju ciljeva održivog urbanog razvoja. Potrebna je koordiniranost na državnom nivou, jer razvoj urbanog prostora se ne može tretirati isključivo unutar zacrtanih administrativnih granica neobazirući se na širi kontekst i slojevitost. Kada govorimo o urbanizmu, prisvajanje pozitivnih praksi koje su primijenjene u drugim zemljama i gradovima je očekivano i neophodno. Štaviše, urbanistički procesi se obično planiraju na duže periode, a primijenjene prakse dugoročno mogu pokazati različite rezultate u odnosu na planirano. Pronalaženje uzornih primjera je obavezan dio istraživačkog procesa. Međutim, jako je bitno da “prepisujemo” na pravilan način. A to znači da se u potrazi za rješenjima trebamo ugledati na gradove i zajednice koji se bave istim ili sličnim problemima sa kojima se suočavamo u našoj okolini, a da se pri tome poštuje autentičnost, identitet i historija prostora kojim se bavimo.
Neplanska gradnja u zemljama Zapadnog Balkana još uvijek predstavlja veliki izazov održivom razvoju jer stvara pritisak na infrastrukturu i povećava nivo zagađenosti vazduha i okoliša. U Sarajevu to su pretežno padinska naselja koja je potrebno povezati i integrisati u ostatak urbanog tkiva. Zaista je pohvalno planiranje i ulaganje u javni gradski saobraćaj posljednjih nekoliko godina u Kantonu Sarajevo. Planirane su i nove žičare, no dobro bi bilo razmotriti i drugi vid kablovskog prijevoza i to na površinsku vuču - poput funikulara ili kosih liftova. Također, pejzažnim uređenjem javnih prostora na padinama u vidu kaskadnih parkova mogu se uspostaviti potrebne konekcije i značajno umanjiti kretanje vozilima.
Dalje, aktuelna sporna situacija sa odabirom lokacije za spomenik kralju Tvrtku po meni samo je jedan od mnogih ukazatelja sistematskog i decenijskog zanemarivanja potrebe za kreiranjem kvalitetnih javnih prostora, trgova i parkova. Javni prostor i urbano zelenilo moraju biti na samom vrhu ljestvice prioriteta, ne samo zbog njihovog socijalnog, ekonomskog i kulturološkog značaja, nego i zbog uloge u klimatskoj akciji u eliminisanju toplotnih ostrva i zagađenog vazduha. Važno je istaći da nove prostorne intervencije moraju biti praćene i adekvatnim programom održavanja, što nekad iziskuje znatna ulaganja, koja nisu uvijek predviđena tokom planiranja. Često govorim da u Bosni i Hercegovini nije teško stvoriti nešto lijepo, ali je teško održati nešto lijepim.
Iako država i vlast snose najveći dio odgovornosti pri pokretanju razvojnih aktivnosti, ne treba zanemariti veliku ulogu pojedinca u stvaranju boljeg životnog prostora. Obeshrabrujuće je konstantno ukazivati na značaj pristupačnosti javnim prostorima i objektima za osobe sa umanjenom mogućnošću kretanja društvu u kojem se masovno ne poštuje osnovni princip - da je cesta za vozila, a trotoar za pješake.
Koji gradovi ili zemlje su u tom smislu dobar primjer koji treba slijediti? U čemu se ogleda njihov uspjeh?
Pariz je trenutno jedan od vodećih gradova koji uspješno implementira koncept 15-minutnog grada. Ovaj koncept je u posljednje vrijeme postao čak i tema teorija zavjera, a suštinski je vrlo logičan princip u kojem se urbanim transformacijama i planiranjem nastoji omogućiti pristup osnovnim životnim potrebama bez upotrebe automobila. Za mnoge bh. gradove možemo reći da historijski već značajno primjenjuju takav koncept, ali ga je potrebno uskladiti sa savremenim rastom i širenjem urbanog tkiva. Barselona nam pruža niz inspirativnih primjera u kreiranju javnog gradskog prostora, dok nam Beč može ponuditi primjere urbane mobilnosti. Od pojedinih gradova u Latinskoj Americi mnogo možemo saznati o integraciji padinskih neplanskih naselja u urbanu strukturu grada. U SAD-u, gdje živim, gradovi su se historijski razvijali dosta drugačije u odnosu na Evropu i BiH. Stoga se u poređenju sa njima pretežno možemo ugledati na procese i tehnologije koje se koriste u cilju podsticanja održivog urbanog razvoja i čiste energije. Participacija pojedinaca i zajednice u procesima donošenja odluka o izgrađenom okolišu ovdje je zaista na vrlo zavidnom nivou. Planiranje se vrši sistematski i transparentno uz uključivanje građana u ranim fazama projekta, kao i mijenjanjem planova na osnovu građanskog odaziva.
Glasgow ima za cilj da postane prvi “feministički grad”, odnosno mjesto gdje se žene i ugrožene manjine u svako doba dana i u svakom javnom prostoru mogu osjećati sigurno. London trenutno razmatra uvođenje “retrofit first” strategije u gradnji, koja podrazumijeva prioritiziranje revitalizacije i prenamjene postojećih objekata, prije donošenja odluke o novoj izgradnji. Također, značajan trend u mnogim svjetskim gradovima trenutno su transformacije saobraćajnica u dominantno pješačke zone. Ovo su samo neki od mnogih primjera koje možemo razmatrati ili slijediti. Uspjeh gore navedenih gradova ogleda se u holističkom pristupu planiranju, kontinuiranom praćenju svjetskih tendencija u cilju uspostavljanja održivog urbanog razvoja i značajnoj građanskoj participaciji.
Šta nam program posvećen održivom urbanom razvoju na 14. Danima BHAAAS-a donosi? Koji su highlightsi koje biste izdvojili?
Program Održivog urbanog razvoja BHAAAS-a traje već nekoliko godina, a pruža platformu za povezivanje domaćih stručnjaka, naučnika, akademske zajednice, kao i predstavnika lokalne vlasti sa svjetskim organizacijama, naučnicima i profesionalcima koji se bave pitanjem održivosti kroz jedan interdisciplinaran pristup. Ovaj program u saradnji sa svjetskim naučnim izdavačem Springerom također pruža mogućnost publikacije naučnoistraživačkih radova. S obzirom na to da su gradovi i izgrađeni okoliš najveći generatori promijena, ali i izazova za održivi razvoj, naša ciljana publika su velikim dijelom (ali ne isključivo) stručnjaci iz oblasti ekonomije, arhitekture, urbanizma, građevinarstva, šumarstva i srodnih disciplina. Prethodnih godina zabilježili smo veliki uspjeh u posjećenosti simpozija, broju radova za publikaciju, te saradnji sa svjetskim organizacijama koje se bave pitanjem održivosti poput UNDP-a, ISOCARP-a, Arhitektonskog savjeta Evrope, kao i lokalnim stručnim udruženjima i univerzitetima. Ove godine simpozij u Tuzli podržalo je Federalno ministarstvo prostornog uređenja, a u saradnji sa Vijećem za regionalnu saradnju Jugoistočne Evrope (SEE RCC) organizujemo vrlo značajnu specijalnu sesiju na temu upravljanja i smanjenja rizika od katastrofa. Recenzirali smo i veliki broj naučnoistraživačkih radova koji će biti prezentovani tokom simpozija, a koji variraju u temama od energetske efikasnosti, urbane mobilnosti do graditeljskog naslijeđa i drugo. U saradnji sa Arhitektonskim fakultetom u Sarajevu i Asocijacijom pejzažnih arhitekata organizujemo dvije posebne otvorene sesije - “Održivost hotelskih objekata socijalističkog perioda” i “Standardi o urbanom zelenilu”. Povrh toga organizujemo i izložbu Green Design Biennale koja će biti otvorena tokom cijelog trajanja 14. Dana BHAAAS-a. Veliko mi je zadovoljstvo da ovaj program vodim sa kolegicama Majom Arslanagić-Kalajdžić i Naidom Ademović, koje su izvrsne stručnjakinje u svojim oblastima - ekonomiji i građevinarstvu.
Rizici od katastrofa će zauzeti jedno od posebnih mjesta na ovoj konferenciji. Koliko je BiH spremna za takve situacije?
Kao što smo nedavno vidjeli, priroda nas prodrma iz uspavanosti i iznenadno podsjeti na svoju jačinu. Rizici od katastrofa su jedna od najaktuelnijih tema u svijetu. Kao članica naučnog komiteta ISOCARP-a bavim se ovim pitanjem kroz niz aktivnosti sa timom eksperata iz različitih dijelova svijeta. Nažalost, nakon COP27 i posljednjih istraživanja o klimatskim promjenama, vjerujem da bi se učestalost i jačina iznenadnih nepogoda mogla povećati u narednim godinama. Ulaganje sredstava i znanja u preventivne mjere sada mora biti imperativ! Katastrofe ne poznaju nacionalnost, entitetske niti državne granice, kao što smo vidjeli sa nedavnim zemljotresima u Turskoj i Siriji. Planiranje i rješavanje posljedica, međutim, uveliko je u rukama države.
Tokom sesije koju organizujemo na ovu temu u saradnji sa Vijećem za regionalnu saradnju Jugoistočne Evrope, fokusirat ćemo se pretežno na katastrofe koje prijete našem podneblju, a ugostit ćemo svjetske stručnjaka i panelista iz Grčke, Turske, Japana i drugih zemalja koji će sa različitih aspekata govoriti o toj temi. Izdvojila bih posebno predavanje profesora Satorua Nishikawe koji će nam govoriti o strategijama koje Japan koristi u cilju prevencije katastrofa, naročito usljed zemljotresa.
Je li dovoljno jednom godišnje okupiti struku i koliko to umrežavanje rezultira saradnjom institucija, transferom znanja, cjelogodišnjim aktivnostima između domaćih institucija i stručnjaka u dijaspori?
Struka se okuplja i mimo BHAAAS-a. No, ono što BHAAAS nudi pored raznolikog sadržaja jeste mogućnost interdisciplinarne saradnje, publikacije naučnih radova i ostvarivanja konekcija sa stručnjacima i organizacijama izvan zemlje. U tim interakcijama rode se nove ideje, istraživanja i stvaralaštva. Posebno mi je drago kada vidim da su pojedini susreti ostvareni tokom naših simpozija rezultirali stručnim saradnjama, izložbama, ili pak interesu lokalne vlasti da dobije savjete struke. Zanimljivo je pratiti nove interdisciplinarne inicijative koje se rode, poput sinergije između medicine i robotike, umjetnosti i IT tehnologije, arhitekture i ekonomije. Iako Dani BHAAAS-a traju četiri dana, proces odabira i publikacije radova koji budu prezentovani na simpozijima predstavlja cjelogodišnju aktivnost. Pored toga radi se i na drugim projektima koji imaju za cilj transfer znanja, poput mentorstva za studente ili nedavno objavljene platforme “Znanjem do zdravlja.” Napomenula bih da su članovi BHAAAS-a pretežno doktori nauka ili ostvareni umjetnici u svojim oblastima, koji u potpunosti volontiraju svoje vrijeme za ovakve aktivnosti i to zaista čine sa najvećom odgovornošću i integritetom.
Šta govore dosadašnja BHAAAS-ova iskustva i jeste li Vi optimista?
Da nisam optimista, ne bih se nikad bavila ovim radom. Posao koji mi obavljamo u godišnjim pripremama vrlo je zahtjevan. Podrazumijeva saradnju stručnjaka iz mnogo različitih oblasti koji imaju potpuno drugačije poslovne obaveze. Iziskuje usklađivanje unutar različitih vremenskih zona i svake godine donosi nove tehničke izazove zbog promjene lokacije održavanja Dana. No, to činimo jer pristup nauci i umjetnosti želimo omogućiti u različitim dijelovima naše zemlje. Sve veći interes za učešćem, kako pojedinaca, tako i organizacija, upućuje na to da se zaista možemo nadati pozitivnim promjenama.
