Jedna od najposjećenijih naučnih
konferencija u regiji, 14.Dani BHAAAS-a u BiH, od 1. do 4. juna će biti održana
na više lokacija u Tuzli i sa mnogobrojnim učesnicima iz naše zemlje i svijeta.
Dio programa posvećen je održivom urbanom razvoju, o čemu smo razgovarali sa
dr. sci. Tijanom Tufek Memišević, arhitekticom i urbanisticom porijeklom iz
BiH, koja živi i radi u Chicagu (SAD).
Tufek Memišević je članica Upravnog odbora
Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauke (BHAAAS) i članica
Naučnog komiteta Međunarodnog udruženja gradskih i regionalnih planera –
ISOCARP. U razgovoru ističe da katastrofe ne poznaju entitetske niti državne
granice, a njihova učestalost i jačina u narednim godinama bi se mogla značajno
povećati. Ulaganje sredstava i znanja u preventivne mjere sada mora biti
imperativ.
Kako ocjenjujete posvećenost našeg društva
promjenama i novim trendovima? Je li ona samo “pro forme” dok
izostaju konkretne aktivnosti?
Interes našeg društva, struke i privrede
za promjenama i pozitivnim trendovima itekako postoji, iako je najčešće prekriven sjenom egzistencijalnih
pitanja i nestabilne političke klime. Štaviše vjerujem da se pozitivni trendovi
vrlo brzo usvajaju u društvu, ali je državna politička struktura ta koja koči i
kasni sa uspostavljanjem zakona, pravila i planova koji bi podsticali i pratili
progres. Urbanizam je neminovno vezan za politiku, stoga je i vrlo značajno da na
složenoj političkoj sceni u BiH predstavnici vlade na svim nivoima posjeduju
bar osnovno znanje i volju za uspostavljanjem održivog, inkluzivnog i otpornog urbanog
razvoja. Tokom posljednih izbora vidjeli smo kako se urbanističke vizije i
nesuvisla poređenja sa svjetskim metropolama koriste u svrhu izbornih kampanja,
dok realni prijedlozi i planovi izostaju iz prakse i planske dokumentacije.
Primjera radi, urbanistički plan Sarajeva istekao je prije osam godina,
Prostorni plan KS ističe ove godine, dok je građevinski kodeks nepostojeći.
Kada govorimo o posvećenosti novim trendovima, na primjeru urbane mobilnosti
možemo najbolje vidjeti taj odnos društva i dugogodišnje politike prema
inovacijama. Električni trotineti su dosta brzo zavladati našim cestama, ali nisu
uspostavljena zvanična pravila o njihovom korištenju (izuzev RS) koja bi
spriječila opasnost za pješake i korisnike. Također, nije jednostavno
uvjeravati ljude o prednostima uvođenja električnih automobila u saobraćaj za
smanjenje emisije štetnih gasova, kada još nisu usvojeni svi potrebni zakoni o
električnoj energiji, nedovoljno se ulaže u adekvatnu infrastrukturu, kao i različite
subvencije koje će podržati njihovo korištenje.
Održivi urbani razvoj i bh. gradovi?
Koliko planiramo, koliko “prepisujemo” od uspješnih primjera ili se
sve svodi na rapidnu urbanizaciju i suočavanje s posljedicama kao što je
zagađen zrak, pritisak na saobraćajnu infrastrukturu i sl?
Evidentno je da se bh. gradovi još uvijek više
bave posljedicama nego planovima. Da bismo govorili o napretku moramo imati
plansku dokumentaciju koja je aktuelna, bazirana na naučnim studijama, analizi
podataka i koja je usaglašena sa smjernicama Evropske unije i međunarodne
zajednice po pitanju ciljeva održivog urbanog razvoja. Potrebna je
koordiniranost na državnom nivou, jer razvoj urbanog prostora se ne može
tretirati isključivo unutar zacrtanih administrativnih granica neobazirući se
na širi kontekst i slojevitost. Kada govorimo o urbanizmu, prisvajanje
pozitivnih praksi koje su primijenjene u drugim zemljama i gradovima je
očekivano i neophodno. Štaviše, urbanistički procesi se obično planiraju na
duže periode, a primijenjene prakse dugoročno mogu pokazati različite rezultate
u odnosu na planirano. Pronalaženje uzornih primjera je obavezan dio
istraživačkog procesa. Međutim, jako je bitno da “prepisujemo” na pravilan
način. A to znači da se u potrazi za rješenjima trebamo ugledati na gradove i
zajednice koji se bave istim ili sličnim problemima sa kojima se suočavamo u
našoj okolini, a da se pri tome poštuje autentičnost, identitet i historija
prostora kojim se bavimo.
Neplanska gradnja u zemljama Zapadnog
Balkana još uvijek predstavlja veliki izazov održivom razvoju jer stvara
pritisak na infrastrukturu i povećava nivo zagađenosti vazduha i okoliša. U
Sarajevu to su pretežno padinska naselja koja je potrebno povezati i
integrisati u ostatak urbanog tkiva. Zaista je pohvalno planiranje i ulaganje u
javni gradski saobraćaj posljednjih nekoliko godina u Kantonu Sarajevo. Planirane
su i nove žičare, no dobro bi bilo razmotriti i drugi vid kablovskog prijevoza
i to na površinsku vuču – poput funikulara ili kosih liftova. Također,
pejzažnim uređenjem javnih prostora na padinama u vidu kaskadnih parkova mogu
se uspostaviti potrebne konekcije i značajno umanjiti kretanje vozilima.
Dalje, aktuelna sporna situacija sa odabirom lokacije za spomenik kralju Tvrtku
po meni samo je jedan od mnogih ukazatelja sistematskog i decenijskog
zanemarivanja potrebe za kreiranjem kvalitetnih javnih prostora, trgova i
parkova. Javni prostor i urbano zelenilo moraju biti na samom vrhu ljestvice
prioriteta, ne samo zbog njihovog socijalnog, ekonomskog i kulturološkog
značaja, nego i zbog uloge u klimatskoj akciji u eliminisanju toplotnih ostrva
i zagađenog vazduha. Važno je istaći da nove prostorne intervencije moraju biti
praćene i adekvatnim programom održavanja, što nekad iziskuje znatna ulaganja,
koja nisu uvijek predviđena tokom planiranja. Često govorim da u Bosni i
Hercegovini nije teško stvoriti nešto lijepo, ali je teško održati nešto
lijepim.
Iako država i vlast snose najveći dio
odgovornosti pri pokretanju razvojnih aktivnosti, ne treba zanemariti veliku
ulogu pojedinca u stvaranju boljeg životnog prostora. Obeshrabrujuće je konstantno
ukazivati na značaj pristupačnosti javnim prostorima i objektima za osobe sa
umanjenom mogućnošću kretanja društvu u kojem se masovno ne poštuje osnovni
princip – da je cesta za vozila, a trotoar za pješake.
Koji gradovi ili zemlje su u tom smislu
dobar primjer koji treba slijediti? U čemu se ogleda njihov uspjeh?
Pariz je trenutno jedan od vodećih gradova
koji uspješno implementira koncept 15-minutnog grada. Ovaj koncept je u
posljednje vrijeme postao čak i tema teorija zavjera, a suštinski je vrlo logičan
princip u kojem se urbanim transformacijama i planiranjem nastoji omogućiti
pristup osnovnim životnim potrebama bez upotrebe automobila. Za mnoge bh.
gradove možemo reći da historijski već značajno primjenjuju takav koncept, ali
ga je potrebno uskladiti sa savremenim rastom i širenjem urbanog tkiva.
Barselona nam pruža niz inspirativnih primjera u kreiranju javnog gradskog
prostora, dok nam Beč može ponuditi primjere urbane mobilnosti. Od pojedinih
gradova u Latinskoj Americi mnogo možemo saznati o integraciji padinskih
neplanskih naselja u urbanu strukturu grada. U SAD-u, gdje živim, gradovi su se
historijski razvijali dosta drugačije u odnosu na Evropu i BiH. Stoga se u poređenju
sa njima pretežno možemo ugledati na procese i tehnologije koje se koriste u
cilju podsticanja održivog urbanog razvoja i čiste energije. Participacija
pojedinaca i zajednice u procesima donošenja odluka o izgrađenom okolišu ovdje
je zaista na vrlo zavidnom nivou. Planiranje se vrši sistematski i
transparentno uz uključivanje građana u ranim fazama projekta, kao i
mijenjanjem planova na osnovu građanskog odaziva.
Glasgow ima za cilj da postane prvi
“feministički grad”, odnosno mjesto gdje se žene i ugrožene manjine u svako
doba dana i u svakom javnom prostoru mogu osjećati sigurno. London trenutno
razmatra uvođenje “retrofit first” strategije u gradnji, koja podrazumijeva
prioritiziranje revitalizacije i prenamjene postojećih objekata, prije
donošenja odluke o novoj izgradnji. Također, značajan trend u mnogim svjetskim
gradovima trenutno su transformacije saobraćajnica u dominantno pješačke zone. Ovo
su samo neki od mnogih primjera koje možemo razmatrati ili slijediti. Uspjeh gore
navedenih gradova ogleda se u holističkom pristupu planiranju, kontinuiranom
praćenju svjetskih tendencija u cilju uspostavljanja održivog urbanog razvoja i
značajnoj građanskoj participaciji.
Šta nam program posvećen održivom urbanom razvoju
na 14. Danima BHAAAS-a donosi? Koji su highlightsi koje biste izdvojili?
Program Održivog urbanog razvoja BHAAAS-a traje
već nekoliko godina, a pruža platformu za povezivanje domaćih stručnjaka,
naučnika, akademske zajednice, kao i predstavnika lokalne vlasti sa svjetskim
organizacijama, naučnicima i profesionalcima koji se bave pitanjem održivosti
kroz jedan interdisciplinaran pristup. Ovaj program u saradnji sa svjetskim
naučnim izdavačem Springerom također pruža mogućnost publikacije naučnoistraživačkih
radova. S obzirom na to da su gradovi i izgrađeni okoliš najveći generatori
promijena, ali i izazova za održivi razvoj, naša ciljana publika su velikim dijelom
(ali ne isključivo) stručnjaci iz oblasti ekonomije, arhitekture, urbanizma,
građevinarstva, šumarstva i srodnih disciplina. Prethodnih godina zabilježili
smo veliki uspjeh u posjećenosti simpozija, broju radova za publikaciju, te
saradnji sa svjetskim organizacijama koje se bave pitanjem održivosti poput
UNDP-a, ISOCARP-a, Arhitektonskog savjeta Evrope, kao i lokalnim stručnim udruženjima
i univerzitetima.
Ove godine simpozij u Tuzli podržalo je Federalno ministarstvo prostornog uređenja,
a u saradnji sa Vijećem za regionalnu saradnju Jugoistočne Evrope (SEE RCC)
organizujemo vrlo značajnu specijalnu sesiju na temu upravljanja i smanjenja rizika
od katastrofa. Recenzirali smo i veliki broj naučnoistraživačkih radova koji će
biti prezentovani tokom simpozija, a koji variraju u temama od energetske
efikasnosti, urbane mobilnosti do graditeljskog naslijeđa i drugo. U saradnji
sa Arhitektonskim fakultetom u Sarajevu i Asocijacijom pejzažnih arhitekata
organizujemo dvije posebne otvorene sesije – “Održivost hotelskih objekata
socijalističkog perioda” i “Standardi o urbanom zelenilu”. Povrh toga
organizujemo i izložbu Green Design Biennale koja će biti otvorena tokom
cijelog trajanja 14. Dana BHAAAS-a. Veliko mi je zadovoljstvo da ovaj program
vodim sa kolegicama Majom Arslanagić-Kalajdžić i Naidom Ademović, koje su
izvrsne stručnjakinje u svojim oblastima – ekonomiji i građevinarstvu.
Rizici od katastrofa će zauzeti jedno od
posebnih mjesta na ovoj konferenciji. Koliko je BiH spremna za takve situacije?
Kao što smo nedavno vidjeli, priroda nas prodrma
iz uspavanosti i iznenadno podsjeti na svoju jačinu. Rizici od katastrofa su
jedna od najaktuelnijih tema u svijetu. Kao članica naučnog komiteta ISOCARP-a bavim
se ovim pitanjem kroz niz aktivnosti sa timom eksperata iz različitih dijelova svijeta.
Nažalost, nakon COP27 i posljednjih istraživanja o klimatskim promjenama, vjerujem
da bi se učestalost i jačina iznenadnih nepogoda mogla povećati u narednim godinama. Ulaganje sredstava i znanja u preventivne
mjere sada mora biti imperativ! Katastrofe
ne poznaju nacionalnost, entitetske niti državne granice, kao što smo vidjeli
sa nedavnim zemljotresima u Turskoj i Siriji. Planiranje i rješavanje posljedica,
međutim, uveliko je u rukama države.
Tokom sesije koju organizujemo na ovu temu
u saradnji sa Vijećem za regionalnu saradnju Jugoistočne Evrope, fokusirat ćemo
se pretežno na katastrofe koje prijete našem podneblju, a ugostit ćemo svjetske
stručnjaka i panelista iz Grčke, Turske, Japana i drugih zemalja koji će sa
različitih aspekata govoriti o toj temi. Izdvojila bih posebno predavanje
profesora Satorua Nishikawe koji će nam govoriti o strategijama koje Japan
koristi u cilju prevencije katastrofa, naročito usljed zemljotresa.
Je li dovoljno jednom godišnje okupiti
struku i koliko to umrežavanje rezultira saradnjom institucija, transferom
znanja, cjelogodišnjim aktivnostima između domaćih institucija i stručnjaka u
dijaspori?
Struka se okuplja i mimo BHAAAS-a. No, ono
što BHAAAS nudi pored raznolikog sadržaja jeste mogućnost interdisciplinarne
saradnje, publikacije naučnih radova i ostvarivanja konekcija sa stručnjacima i
organizacijama izvan zemlje. U tim interakcijama rode se nove ideje,
istraživanja i stvaralaštva. Posebno mi je drago kada vidim da su pojedini
susreti ostvareni tokom naših simpozija rezultirali stručnim saradnjama,
izložbama, ili pak interesu lokalne vlasti da dobije savjete struke. Zanimljivo
je pratiti nove interdisciplinarne inicijative koje se rode, poput sinergije
između medicine i robotike, umjetnosti i IT tehnologije, arhitekture i
ekonomije. Iako Dani BHAAAS-a traju četiri dana, proces odabira i publikacije
radova koji budu prezentovani na simpozijima predstavlja cjelogodišnju
aktivnost. Pored toga radi se i na drugim projektima koji imaju za cilj transfer
znanja, poput mentorstva za studente ili nedavno objavljene platforme “Znanjem
do zdravlja.” Napomenula bih da su članovi BHAAAS-a pretežno doktori nauka ili
ostvareni umjetnici u svojim oblastima, koji u potpunosti volontiraju svoje
vrijeme za ovakve aktivnosti i to zaista čine sa najvećom odgovornošću i
integritetom.
Šta govore dosadašnja BHAAAS-ova iskustva
i jeste li Vi optimista?
Da nisam optimista, ne bih se nikad bavila
ovim radom. Posao koji mi obavljamo u godišnjim pripremama vrlo je zahtjevan. Podrazumijeva
saradnju stručnjaka iz mnogo različitih oblasti koji imaju potpuno drugačije
poslovne obaveze. Iziskuje usklađivanje unutar različitih vremenskih zona i
svake godine donosi nove tehničke izazove zbog promjene lokacije održavanja
Dana. No, to činimo jer pristup nauci i umjetnosti želimo omogućiti u
različitim dijelovima naše zemlje. Sve veći interes za učešćem, kako
pojedinaca, tako i organizacija, upućuje na to da se zaista možemo nadati
pozitivnim promjenama.