(3D upisni vodič)
Upozorenje: Prije početka čitanja, VAŽNA napomena. Tekst koji je pred vama, čitate na vlastitu odgovornost. Za bilo kakve psiho-somatske posljedice nakon čitanja, autor ne snosi odgovornost!
Želite studirati u Banjaluci? O, pa ništa lakše. Na raspolaganju vam stoji jedan državni i 5-6 privatnih univerziteta. Ovih privatnih je bilo znatno više, ali je Vlada udarila političko-ekonomski reket, pa ih je ostalo samo ovoliko. Na tim univerzitetima imate fakulteta ko u zeca guzica. Možete recimo postati kontrolor u redakciji audio-vizuelen montaže. To vam je ko fol reditelj. A, možete i diplomirati režiju, pa opet ništa. U oba slučaja ćete završiti kao konobar ili praoničar-to vam je radnik u auto-praonici .Pouzdano znam da vam za ova dva zanimanja ne treba štela ako rmbate kao konj 12 do 13 sati dnevno i ako vas je priroda obdarila neobično jakim metabolizmom, otpornim na toksine, alkohol, udarce pivskih flaša po glavi, temperaturne razlike od -20 do plus 4o…
Ukoliko vam sve ovo iz nekih mazohističkih pobuda, nije dovoljno i želite se usvršavati na drugom studijskom ciklusu, ma nema ni tu niikih problema. Jednostavno je. Uplatite ovako: 20KM indeks, 60KM prijavu na konkurs, 30KM verifikaciju ispita i simboličnih od 880 do 2500KM za upis i bujrum-posdiplomac ste. E, jeste ali u guzici!
Naprvo se začuditite šta će vam još jedan index, kad vam je stari neispisan do kraja, pa mogu turiti i to nešto ispitića, ali jok, tako mora. Onda popunite pogrešnu uplatnicu, jerbo svrha doznake za ovaj index nije istovjetna sa ostalim stavkama, ali to vam kažu tek na kraju kad donesete sve popunjene formulare, da bi zabava bila veća.
Prijava za konkurs je posebno mistična, pošto svako ko gekne 880 marona ili više, bude primljen te vas mole da safatate još koga da se posdiplomski vazdigne. Dakle, konkurs- nula bodova i prijava 60KM. Tako to ide. E, da, i ovdje vam kažu po uplati da ste pogriješili broj doznake, što nije isto što i svrha doznake. Onda vi strgnete sa oglasne table sve žiro-račune i popunite uredno uplatnice.
Ovo za potvrdu o ispitima je posebno mazohistički čin. Naime, morate iz starog indeksa prepisati ocjene, nazive predmeta, datume polaganja i profesore na naaku hartiju, pa to predate u studentsku službu. Ako imate sreće da radi, oni vam reknu broj žiro računa i vi veselo otpičite do pošte da iskeširate još 30KM. Za to vrijeme, logično, raja iz studentske je odjezdila na pauzu, pa sačekate jedno satak-dva da se vrnu. A, kad se vrnu, prvo vas optuže za vandalizam glede trganja papirčuge sa oglasne i smozadovoljno vam priopće da ni dotični papir nije posve tačan, jerbo na sve ovo morate platiti neke takse. Sitnica, marka, dvije, ali valja vam nazad u poštu. To je karmička kazna za napoćutni vandalizam, koja se na licu mjesta naplaćuje.
Kasnije će se ispostaviti da je tih 30KM još najnepotrebniji izdatak u predupisnoj priči.
Naime, po upoznavanju sa kolegama i kolezinicama, prvo što primjetite je da su se u poduhvat sticanja novih znanja zaputili svi od dvadesetak do pedesetak godina.
Tu se ne zna, ljudi moji, ima li roditelja sa djecom, ko je asistent, ko profesor, kome treba diploma zbog boljeg penzijskog koeficijenta, a ko je punoljetan. Smrdi reksona, duvan, alkohol, naaki sokovi i žvake, znoj od fitnes-uplaćivanja, sve đuture u učionici omalenoj. Sve u svemu, nekako vam bude drago kad upoznate ovu budibogsnama bratiju. Niste sami na putu beznađa.
Ali, kao u svakom pravom rialitiju, iznenađenje ide odmah na početku. Tako vam profesori objasne da postoje ,,bolonjezi“ i ,,Stari“. Prvi su za tri godine diplomirali, pa će sad na master. ,,Stari“ su nekad davno taljigali 4 (i više) godina, pa bi trebali na postdiplomske.
Hm…kako sad majku mu svi na kamari? Dakako, da to odmah pitate uču starog, a on vas dočeka, kako to ni njemu posve nije jasno. Još vam kaže, jedino što može, da će se problemi rješavati u hodu. Od slučaja do slučaja. Kako sam ja ,,stari slučaj“ ispostavilo se da ću mjesto godine, taljigati dvije, e da bi me bolonjezi stigli, ali ću manje od njih učiti.
Kako, kako?
Pa lijepo, ja ću napriliku plaćati ono dvije godine, ali ću imati predmeta ko u vrtiću, jedan ili dva po semestru. ,,bolonjezi“ će imati mnogo više predmeta, da bi me stigli(imali su ih manje u 3 godine). Pratite?
Ali zašto bih ja taljigao 2, kad, recimo, mogu za jednu ispolagati te ispite?
Zato što je zakonom predviđeno, da ukoliko ne bude dovoljno kandidata, a nema ih, dolazi do ,,ujedinjenja“ ,,bolonjeza“ i ,,starih“. Takođe, jedno praktično lakonsko pravilo je kumovalo ovom sljubljivanju. ,,bolonjezi“ ne znaju dovoljno, a ,,stari“ su pozaboravljali, pa smo svi, tu negdje .što će reći -sarma.
E, onda počinje žurka. Zbunjeni profesori i asistenti nisu posve sigurni, da li ćete vi polagati pojedine od ispita koji vas čekaju na master-studiju.
Zapravo, položili ste ih, ali su se drugačije zvali. A, opet ima onih koje niste položili, a trebalo bi. Ali i ne morate, pošto bi imali teoretski previše ects bodova. Bodovi, bodova, bodovima. A, koliko je to bodova?
Da pojasnim, rođaci. Kad završite četiri godine i dobijete diplomu, imate 240 ects bodova, još vam daju 15 za diplomski, što nosi 255, jelte. Ali, vama u indeksu stoje ocjene od 6 do 10, a ne 255 bodova.Onda vam profesori kažu da moraju izbodovati vaše školovanje i da vam stari index ne važi. Onda vam kažu, kako ne znaju najtačnije kao će to uraditi, ali će uraditi, pogađate, u hodu! Onda saznate da ste na dnu rang-liste, uprkos desetkama, jerbo nemate bodova. Onda se zapitate kako ste rangirani i kako ste uopšte dospjeli tu. Onda vam bude drago što vas ima.
A, onda zakukate :
,,Kuku majko što baci pare, jel sigurna ova moja novčana transakcija“, ali kasno more Marko!
To vam je otprilike, kao da ste uložili novac u koncesiju na auto-put Klašnice-Gradiška. Nikad se ne zna, a zna se da ga nema.
Dakako, da u ovom opštenju između ludih (studenata) i zbunjenih (profesora), jedino profitira budžet Srpske. Kako i koliko se Srpska odužuje studentima, koji iz svojih i roditeljskih plitkih džepova finansiraju ovo ludo kolo?
Uzeću Filozofski fakultet u Banjaluci, kao ogledni primjer:
-Bežični internet ne postoji, a u učionicama nema niti jednog računara. Grijanje radi, al ne baš svaki put.
-Knjige, udžbenici, literatura ne postoje, ali ima nešto što se zove institucija biblioteke u kojoj NEMA potrebnih knjiga, pa možete fotokopirati nepotrebne
-Projektori, kao tzv. multimedijalni sadržaj (da ga jebem, ne znam zašto se tako zove), iz nekog čudnog razloga postoje. Ali po pravilu, ,,šta je ovo, a uz to i ne radi“, skupljaju lokalne paukove koji sa galerije slušaju o Hegelu, Kantu i drugarima.
-Prohodnost, prolaznost, mobilnost-grohotom se smijem, možda postoji u školskim hodnicima, u realnosti, niti se zna ko ste niti koja vam je stručna sprema, niti koja će biti
-Koliko je priznata diploma? Pa onoliko koliko poslodavac hoće. Ukoliko ste dijete jednog od partijskh, nemate potrebe da se smarate na bilo kojoj državnoj ustanovi. Postanete lijepo komunikolog, ubace vas u neku ,,agenciju“ (tako se sad zovu mjesta za novoskojevce) i Bog te veselio.
Naravno, u inostranstvu, komad hartije koji se diplomom zove u potpunosti je ništavan i bezvrijedan.
Da rezimiram, u ovom nadrealnom haosu, za koji je Gilijamov film ,,Brazil“ uređena pedanterija gube svi. Svi, osim ljudi na vlasti. Političare odavno nije briga za tuđu djecu. Njihova su na sigurnom, počev od Graca, pa put bijelog svijeta. Studenti i profesori, kao što rekoh igraju ludo-zbunjeno kolo. Prvima je jedina briga objasniti roditeljima gdje su ih poslali, a drugima zaraditi platu i čuvati glavu u stavu ,,nisko“ od gospode iz Vlade.
Najzabrinutiji su roditelji, koji moraju platiti gore narečenu zajebanciju.
Sve u svemu na penzionerima svijet ostaje, što bi reko moj dobri profesor. Ali i to je upitno, pošto penzija više neće biti, bar ne u dosadašnjim terminima i iznosima.
A, sad žurim do oglasne table, da vidim šta sam to diplomirao prije 10 godina.
P.S. Čitava handrmolja od radnje dešava se u jednom danu, a ja sam je pojednostavio do maksimuma.