Remek-djelo evropske književnosti… Poslije Aleksandra Tišme, najznačajniji i najinovativniji pisac u nekadašnjoj Jugoslaviji…
Ovakve komplimente, prema mišljenjima najuglednijih književnih
kritičara sa njemačkog govornog područja, zaslužuje samo jedno ime:
bosanskohercegovački pisac Dževad Karahasan. Takvi
hvalospjevi koji se, uzgred rečeno, veoma rijetko čuju mogli su se
pročitati upravo proteklih nedjelja u kredibilnim novinama kao što su
berlinski Die Welt, njegovo nedjeljno izdanje Welt an Sontag i bečki
dnevnik Die press, a sve povodom najnovijeg Karahasanovog romana Uvod u
lebdenje koji je objavljen na njemačkom jeziku, prenosi list Danas koji
je uradio intervju sa poznatim autorom.
Koliki renome uživa Karahasan pokazuje i to što je prvo
predstavljanje njemačkog izdanja Uvoda u lebdenje planirano iduće
nedjelje, u srijedu 25. januara, u Berlinskoj akademiji umetnosti. Ovaj
roman originalno je prošle godine objavila izdavačka kuća Connectum iz
Sarajeva, a ubrzo i Bulevar Book, sve prepoznatljiviji izdavač iz Novog
Sada, koji je paralelno sa Uvodom u lebdenje objavio i Karahasanovu
knjigu eseja Dnevnik selidbe o opsadi Sarajeva.
Iako su se prvi put pojavila pred čitaocima u velikom vremenskom
rasponu, od 1995. do 2022. godine, oba se ova Karahasanova djela misaono
dopunjuju, slojevito se nastavljajući i kao esejističko, i
romansijersko svjedočanstvo o Sarajevu pod opsadom, o pokušaju ubijanja
jednog grada i otporu da se sačuva ne samo njegovo materijalno već i
duhovno naslijeđe.
Dževad Karahasan (Duvno, 1953) jedan je od najznačajnijih savremenih
evropskih pisaca. Romansijer je, autor drama, esejista, univerzitetski
profesor (Sarajevo, Salcburg, Getingem i Berlin), i filozof. Autor je
romana Što pepeo priča, Istočni divan, Šahrijarov prsten, Sara i
Serafina, Noćno vijeće, pripovedačkih zbirki Kuća za umorne i Izvještaji
iz tamnog vilajeta, knjiga eseja O jeziku i strahu, Dnevnik selidbe,
Knjiga vrtova.
Karahasanova djela su prevedena na veliki broj jezika, a ovaj je
poznati pisac dobitnik brojnih priznanja od kojih treba izdvojiti
Herderovu nagradu, Geteovu medalju, nagrade Franc Nobl i Hajne, kao i
Lajpcišku nagradu za evropsko razumijevanje. Karahasan je Sarajevo
napustio u augustu 1993, ali ga nije ostavio zauvijek. Živi na relaciji
Graz – Sarajevo.
Radnja romana Uvod u lebdenje odvija se u Sarajevu s proljeća 1992;
glavni junak je prevodilac koji u svom gradu ugošćuje pjesnika Petera
Hurda čiju je knjigu preveo, i koja treba da bude predstavljena
sarajevskim čitaocima. Život u Sarajevu i pred prevodioca i pred gosta
stavlja velike izazove.
Paralelno sa nepobitnim činjenicama koje su Sarajevo uvele u red
gradova mučenika najnovije svetske historije, i koje predstavljaju bazu
romana, Dževad Karahasan psihološki iznijansirano istražuje konsekvence
moralnih dilema čiji rezultati u konačnom zbiru mogu da čovjeka
iskustveno učine ili jačim, ili da ga slomiju.
Iako sama reč „lebdenje“ asocira na lakoću, na blagost i spokoj
bestežinskog stanja, vaš roman „Uvod u lebdenje“ otvara teške nedoumice o
tome koliko čovjek poznaje sebe, i šta nas čini istinitim, stvarnim.
Da li je Sarajevo pod opsadom onaj uslov koji bi nam garantovao pouzdanost odgovora?
– Drago mi je da ste primijetili dvosmislenost lebdenja u mom romanu.
Vjerujem da u stvarnom svijetu, u kojem je život moguć, ništa nije
jednoznačno – samo dobro i lijepo ili samo zlo i ružno, kako nam
kič-predodžbe naše današnje kulture sugeriraju. U živom svijetu je
naravno i lebdenje dvosmisleno, dvostruko ili višestruko.
To su ranije epohe dobro znale. Lebdenje se u katoličkoj tradiciji
zove levitacija, to je sposobnost da se svojom duhovnom energijom čovjek
uzdigne iznad tla, oslobodi se težine i porekne moć gravitacije.
Levitirali su brojni sveci, pogotovo svetice, kao što su Tereza Avilska i Katarina Sijenska, ali je levitirao i Simon Magus, jedini gnostički učitelj koji je poimence spomenut u Novom zavjetu kao smutljivac, grešnik, maltene đavolji delegat.
U svakom slučaju, onda kad je sveta i onda kad je đavolska rabota,
lebdenje je neraskidivo vezano za ekstazu, dakle za izlazak iz sebe
(eks-stasis) – zbog te ekstaze lebdenje je istovremeno blaženo
bestežinsko stanje, kako vi kažete, ali i stanje-bez-sebe. Vjerujem da
je zato Sarajevo pod opsadom bilo idealan ambijent za upoznavanje
lebdećeg stanja – sve je dovedeno do krajnjeg, upravo nepodnošljivog
intenziteta, a istovremeno je sve nekako bez sebe, izvan sebe…
U tom stanju nema pouzdanih odgovora jer nema kontinuiranog vremena –
svaki trenutak je odraz vječnosti, mala vječnost za sebe, neusporediv s
onim ispred i jednako toliko neusporediv s onim iza sebe. Ako ste se
ikad mogli uvjeriti da se ljudi i događaji u stvari ne mogu porediti,
mogli ste tada u Sarajevu.
Da li bismo tu pouzdanost, možda i veću, dobili u mirnom, multinacionalnom Sarajevu?
– I u vrijeme opsade Sarajevo je bilo multinacionalno. U mojoj zgradi
su stanovali Petrojka i Dejan, Risto i Slava, ali i Branko i Zdenko,
Dževad i Hajrija… Ali mislim da je vaše pitanje ipak dobro, jer su pod
teretom opsade sve granice među ljudima na neki način izbrisane – svi su
bili naprosto Sarajlije, odnosno ljudi pod opsadom, ljudi koji dijele
jedan strah i jednu glad, jednu studen i jednu žeđ. U normalnim
okolnostima možete u Sarajevu bez problema otkrivati ko ste, jer
prekoputa sebe stalno imate Drugoga kao sugovornika, kao ogledalo, kao
mogućnost rasprave.
Najnormalnija je stvar da u svojoj kafani sjedite s katolikom i
komunistom, ateistom i pravoslavcem koji vam već svojim prisustvom
omogućuju da veoma jasno prepoznate kako se i koliko od njih razlikujete
ako ste vi musliman ili agnostik. Ali vam upravo ti ljudi, pripadnici
drugih nacija i religija, kao granica i forma vaše slobode, ne
dozvoljavaju da u normalnom Sarajevu lebdite, jer oni ne dozvoljavaju
ekstazu. Tek je Sarajevo pod opsadom, ono Sarajevo u kojem su razlike
među ljudima zanemarene, ponudilo ambijent u kojem je moguća ekstaza, a
time i „dubinsko istraživanje sebe“, istraživanje svega onoga što nosimo
u sebi.
Pritom nađemo svašta što nismo željeli naći, u što se uvjerio moj
junak Peter Hurd. Njegov slučaj me uvjerava da je mnogo dobro ne znati
šta sve nosimo u sebi, sigurno je pametno svoje prijatelje poznavati
malo bolje nego sebe samoga.
Je li zbog traženja tih odgovora „Uvod…“ kako kažete, čekao 24 godine da bude napisan?
– Odlično pitanje! Ne znam, nikad mi nije palo na pamet da povežem to
dvoje, ali mi se, kad ovako pitate, čini sasvim mogućim da je rad na
romanu bio tako težak i trajao tako dugo zbog pitanja kojima se roman
bavi – pitanja na koja pouzdanih odgovora nema.
Tek kad sam ostario i pristao na nesigurnost svog boravka na ovom
svijetu mogao sam shvatiti da su dobri i oni nesigurni odgovori koje mi
je nudilo Sarajevo pod opsadom.
Nepouzdani, djelimični, odgovori koji su vrijedili samo u onom
trenutku i pod onim uvjetima, ali ipak odgovori koji se dopunjavaju s
mojim pitanjima. Sada, kad znam koliko sam ja nepouzdan i nesiguran,
nije mi teško priznati da ne znam, odnosno znam samo djelomično i
nesigurno.
Ima li nade da se obnovi multikulturalnost i tolerancija u BiH?
–
Naravno, vjerujem da se to ne može spriječiti. U gradovima se ona
održala usprkos ratu, vi u Sarajevu, Zenici, Tuzli i danas imate onu
lijepu mješavinu ljudi, religija i pogleda na svijet kakvu ste imali
prije rata, čak i u Mostaru, gradu koji je najskuplje platio i još
uvijek plaća cijenu za svoje jugoslavenstvo, imate još uvijek nešto od
toga. Samo za Banjuluku ne znam, tamo sam bio samo jednom nakon rata,
ali tvrdo vjerujem da i tamo sve više ljudi shvaća da ih neko različit
ne ugrožava nego im pomaže da saznaju i prepoznaju sebe.
Živite
na Zapadu. Da li ste dosad uspeli da naslutite razlog nemuštog odgovora
Evrope i Zapada na raspad Jugoslavije? Jesu li u pitanju nerazumevanje,
nesnalažljivost ili licemerna racionalnost – „neka se oni između sebe
tuku, mi ćemo uskočiti kada se baš bude moralo?“
– Ne
mogu znati, ali duboko vjerujem da je odgovor ovo što spominjete na
kraju. Pod pritiskom egzistencijalnih i moralnih pitanja mi stalno
zaboravljamo da su ratovi i raspadi država uvelike ekonomski fenomeni. U
ratu i u raspadu neke države uvijek neko dobro zarađuje – pogledajte ko
zarađuje i bit će vam jasno ko je rat, odnosno raspad države, pokrenuo.
Možda se Zapad nije baš mnogo miješao u naše ratove, ali se nije ni
morao miješati, znali su ljudi da smo mi dovoljno velike budale da
uvijek uradimo sve što možemo protiv sebe i na svoju štetu. Ali je jasno
da je i Zapad mnogo, baš mnogo, zaradio na našim ratovima i raspadu
Jugoslavije.
Bivše republike SFRJ sada su labavi
nedovršeni državni konstrukti koji se drže na stalnom podgrevanju
nacionalističkih fantazmi. NJihovim svesnim raspirivanjem Jugoslavija se
raspala. Zašto su oni i danas bitni?
– Bojim se
jednostavnih objašnjenja i ljudi koji ih nude, ali se bojim da su
odgovori na ova pitanja prilično jednostavni. Strah je važan dio naših
„nacionalističkih fantazmi“ (hvala za formulaciju), strah od onih
drugih, koji „pripremaju naše uništenje“. Drugi dio tih fantazmi je
uvjerenje da smo zbog puke pripadnosti ovom narodu bolji od onih drugih
(ljudi mnogo vole da budu bolji).
Treći dio tih fantazmi je
narativ o našoj veličanstvenoj prošlosti i strašnom stanju u kojem se
danas nalazimo. U tom narativu je naravno sadržano obećanje da ćemo, čim
dovoljno poludimo, vratiti sve ono što smo u slavnoj prošlosti imali.
Iz
iskustva znam da se najteže trijeznimo ako smo se napili miješajući
pića, a u ovim našim fantazmama imate upravo mješavinu pića. Upravo ovu
mješavinu imate kod Aristofana u Pticama – u Pisteterovom govoru pticama
imate upravo ovaj koktel koji vođe nama prodaju već četrdeset godina.
Kada će nas sve stići umor od mržnje? Da li je ona postala mera patriotizma?
–
Mislim da to nije naša specijalnost, nego osobina vremena u kojem
živimo. Sjećate se da je Semjuel Hantington u trećem dijelu svoje knjige
Sudar kultura ozbiljno napisao: „Mrziti je ljudski. LJudima su za
samoodređenje i motivaciju potrebni neprijatelji“. Ovome se nema šta
oduzeti, ali bi se moralo mnogo toga dodati, na primjer to da je ljudski
i voljeti, i tražiti prijatelje, i biti ravnodušan…
Iz iskustva
znam da normalnim ljudima „za samoodređenje i motivaciju“ mnogo više
koriste prijatelji i oni s kojima se vole, nego neprijatelji. Ali je
Hantingtonova „filozofija mržnje“ danas najutjecajnije političko učenje.
Pogledajte šta se na bogatom i mirnom Zapadu događa od početka rata u
Ukrajini: iz koncertnog programa se izbacuju komadi Čajkovskoga, ruskim
teniserima se zabranjuje nastup u Londonu, Ana Netrebko se mora javno
ograditi od Putina ako hoće da pjeva, otkazuju se simpoziji koji su
trebali biti posvećeni Čehovu? Sasvim prirodno, za ratove su oduvijek
bili krivi teniseri, sopranistice i monstrumi poput Čajkovsog i Čehova.
Ozbiljno
govoreći – kome ovakve sramotne besmislice mogu trebati? Kako je moguće
da ljudi počnu ovako misliti i funkcionirati? Jedino što mi pada na um
je „duh vremena“ koje je natopljeno mržnjom. Sve ovo naravno ne
objašnjava niti opravdava našu bolesnu spremnost da mržnju prema komšiji
prihvatimo kao mjeru našeg patriotizma.
Ipak, postoji
uverenje da pomirenje nema alternativu; nevladine organizacije su u tome
neumorne. Preduslov je suočavanje sa sopstvenim zločinima prema
drugome. Verujete li da će do toga doći?
– Optimizam u
mojim godinama je pouzdan znak da s glavom optimista nešto nije u redu.
Ali sam ja ipak optimist i siguran da će do toga doći. Donedavno sam
imao sreću da predajem na univerzitetu, dakle imam posla sa mladim
ljudima, često imam priliku razgovarati s takozvanim „običnim ljudima“,
recimo na promocijama knjiga i u kafanama u kojima često sjedim, tako da
iz prve ruke znam da sve manje ljudi ozbiljno uzima nacionalističke
propovijedi takozvanih elita (baš se glupo osjećam kad sirovine koje kod
nas vladaju moram nazvati elitama).
Za Srbiju i Hrvatsku ne znam,
ali za Bosnu pouzdano znam da u tim elitama nema nacionalista, to su
šverceri koji prodaju nacionalističku retoriku da bi prikrili ono što
stvarno rade. Prekjučer su švercali duhan i farmerice, jučer automobile i
cigarete, a danas švercaju nacionalnu stvar. Sutra će s isto ovoliko
oduševljenja švercati bratstvo i jedinstvo ili kulturnu otvorenost.
Problem
je u tome što ti šverceri imaju svoje radio i televizijske stanice,
svoje novine i novinare, tako da svakodnevno mogu u javnost ubrizgavati
otrove svoje retorike. Ali je sve manje ljudi spremno da konzumira te
njihove otrove, čak i budalama postaje jasno da po tome što su Srbi,
Hrvati ili Bošnjaci vala i nisu nešto posebno. A čim shvate da su samo
ljudi, počinju misliti kao osobe, dakle postaju sposobni priznati da
mogu počiniti svinjariju, glupost, gadost ili čak zločin.
Dok je
on najprije Srbin ili Hrvat on je bezgrešan i nepogrešiv, jer nije
stvaran – on je pojam, konstrukt poput broja. Možete li zamisliti broj
sedam kako pravi gadosti? Ali kad se vrati u svoju ljudsku prirodu, kad
ponovo postane stvarni pojedinačni čovjek, on zadobije i ljudsku
sposobnost da počini greške i naknadno se njima pozabavi.
Jeste li pronašli lek za melanholiju?
–
Čovjek se od sebe ne može izliječiti – ko je rođen kao melankolik,
sigurno će takav i umrijeti. Zato protiv svoje melankolije nisam ni
tražio lijek, ona mi nimalo ne smeta. Ali bih rado našao lijek za brojne
„prisilne melankolike“ s ovih prostora koji su rasuti svuda po svijetu i
jednako su neprisutni tamo gdje sada žive i u mjestima iz kojih su
otišli.
Na primjer, moj dragi prijatelj Dragan T. koji me je naveo
da napišem esej o melankoliji kojim se završava Dnevnik selidbe. On
živi u Vankuveru, uostalom sasvim dobro, ali svako jutro po izlasku iz
kupatila uključi kompjuter da vidi kakvo je vrijeme u Sarajevu. NJegov
emotivni univerzum se nije ni za korak udaljio od Sarajeva, on emotivno
još uvijek živi u Sarajevu malo više nego u Vankuveru. Melankolici imaju
veliku distancu od svijeta koji ih okružuje, kao da između njih i
svijeta stoji neki stakleni zid.
Tako između Dragana i Vankuvera
stoji njegovo upamćeno Sarajevo, i tako je jedan zdravi zaljubljenik u
sport postao melankolik. Samo zato što ga je otjeralo iz Sarajeva. A ako
krenete lutati svijetom, naći ćete stotine takvih koji su se spasili iz
Mostara i Beograda, Banjeluke i Splita, pa postali „prisilni
melankolici“.
Izvor: Danas.rs
Piše: Anđelka Cvijić