Jovan Džoli Ulićević je aktivista iz Crne Gore. Rođen je 1991. godine u Podgorici. Diplomirao je na Odsjeku za biologiju na Prirodno-matematičkom fakultetu u Podgorici, gdje se specijalizovao za ekologiju. Student je treće godine Diplomatije i međunarodnih odnosa na Humanističkim studijama Univerziteta Donja Gorica u Podgorici. Teme kojima se aktivno bavi su antifašizam, kvir aktivizam, feminizam i dekolonijalizam. Radi kao izvršni direktor u organizacijama Spektra i Trans Mreža Balkan.
„Ako nemate ljude koji imaju resurse i uslove da odlučuju o svojim životima, onda ćete uvijek uspjeti da ih držite jedne protiv drugih, a ne protiv opresivnih sistema i onih na vlasti koji profitiraju od mržnje. Sve je to povezano, to desničari i ekstremisti jako dobro znaju, problem je što često ne vide tu povezanost upravo oni kojima je najviše stalo do jednakosti u društvu. To je nešto što hitno treba da se promijeni danas, ako mislimo da imamo priliku za budućnost“ – kaže Ulićević u razgovoru o trenutnoj političkoj i društvenoj situaciji u Crnoj Gori.
S kakvim izazovima se suočava crnogorsko društvo danas poslije masovnih ubistava na Cetinju?
Izazovi sa kojima se crnogorsko društvo suočava se nabrojati ne mogu, a Cetinje je možda i najbolji primjer istih. Prije svega neodgovornost i nemar institucija prema žrtvama ova dva masakra i njihovim bližnjima se najbolje pokazao u tretmanu porodica sa Medovine, od kojih smo saznali da ministar unutrašnjih poslova nije htio da ih primi dugo niti sasluša njihove zahtjeve. Ni tada nijesmo viđeli ostavku nadležnog ministra, tada Adžića, kao što ni danas od fotelje ne želi da se odvoji ministar Šaranović. Po njihovom odgovornost je svačija osim njihova – od mafije, do višedecenijskog režima, na kraju i građana, pa vidimo da je veći prioritet odbraniti funkciju nego pokazati elementarno poštovanje prema žrtvama. Na ovim slučajevima vidimo i da reforme nijesu prioritet kao što se govori stalno, već da su prioritet (samo)promocija i stvaranje privida reformi dok se resursi svih nas koriste za jačanje partijskih infrastruktura. U najkraćem, danas najbolje vidimo da smo dobili zamjene, a ne promjene, i da su današnje vlasti, kao i sve one prije njih, a nakon 2020, najgori produkti jednog koruptivnog i rigidnog, definitivno nedemokratskog sistema, koji je personifikovala Demokratska partija socijalista, a protiv kojeg su se oni navodno borili. Danas vidimo da su se zapravo isključivo borili za to da budu na mjestu istog tog DPS-a i da su odličan hibrid jedinstvenog DPS-a prije 1997. godine i onoga nakon. Naravno, sa akcentovanjem onih ideoloških politika devedesetih.
U zahtjevima studenata su ostavke ministra unutrašnjih poslova, demilitarizacija drušva, pojačana kontrola posjedovanja i nošenja oružja. Kako primorati vlast da postupi po ovim zahtjevima?
Isključivo istrajnošću, integritetom i kreativnošću. Zahtjeve postavljaju studentkinje i studenti koji imaju jaku kritičku misao, izraženu solidarnost i ogromnu želju da ovo društvo bude dobro za sve. Ova vlast koristi ubrzane evropske integracije koje su uzrokovane geopolitičkim momentom da na terenu, kod kuće radi na jačanju antidemokratskih praksi i sopstvene infrastrukture. I to smo već viđeli. Crna Gora je nažalost povjerovala u polarizaciju po nacionalnom, vjerskom i partijskom ključu. U tom smislu zadatak ovih protesta nije lak, jer naravno, mnogi pokušavaju da profitiraju kako od napada na proteste, tako od samih protesta, ali su i studenti u tom smislu pokazali integritet i kritikuju svakoga redom. To je nešto što nam fali – principijelnost, koja je prisutna u dijelu civilnog sektora, a koja je lekcija za cijelo društvo. Imamo danas mlade koji ne znaju što se dešavalo devedesetih, ili ne znaju koje su sve afere bile u prošlosti u kojoj vlasti. Njima takvima se uporno pokušava nametnuti ogroman teret da pośeduju svo ovo znanje, kao i da rješavaju sve probleme, za koje niti imaju niti trebaju da imaju odgovornost. Na njima je da taj nametnuti teret odbiju i da gaze svoj put, koji će društvo birati da li će da podrži, a od toga zavisi i budućnost Crne Gore.
Studetnski protesti saopštavaju da je istina nužna i da pravda mora da bude dostižna. No, kako ta borba izgleda u praksi?
Studentima ovi protesti sigurno nijesu laki. Svjedoci smo da nema ko nije pokušao da se očeše o ove proteste, i to se zaista kontrolisati ne može, ali zaista mislim da se upravo tu lako vidi kome je stalo do Crne Gore, društva i pravde za sve jednako, a kome do ostvarivanja sopstvenih partijskih, političkih, ekonomskih i drugih interesa. Mi smo društvo koje ima još mnogo da uči kad je u pitanju stavljanje kolektivnog dobra ispred ličnog, a baš u tome mislim da protesti poput ovih imaju snažnu emancipatornu ulogu.
Ulica je majka protiv parazitizma onih što im je jedina želja elite da budu. Ono što me raduje jeste da ovi studenti danas stoje protiv svih oblika mržnje (uključujući nacionalizma, homofobije i mizoginije), što je definitivno iskorak da se ova pitanja ne stavljaju u zapećak građanskog bunta kao manje važna.
Pojedine političke partije vlasti preuzele su recepet srpskog hibridnog režima kada je u pitanju targetiranje studenata. Čemu vodi ta situacija?
Da, današnja vlast pokušava da oponaša svoje nalogodavce, međutim, uspješno oponaša i one protiv kojih su se borili, i to iz njihovih najgorih dana. Ta situacija može da vodi po mom sudu samo jačem buntu studenata, jer da su htjeli da odustanu, vjerujem da bi do sad odustali već.
Ovi studentski protesti su i mene vratili u śećanja kad je radit što smo ja i moji saborci npr radili bilo stavljanje glave u torbu, kad su npr. moje roditelje pritiskali da se ne pojavljujem niđe, kad su se moji svi plašili da će bez posla ostat zbog mene, da mi braća neće moć đevojku nać ni druga, da će me neko na ulicu ubit (a mnogi su prijetili), da će me neko silovat (a ovim mi i dan danas prijete najčešće). Mi smo tada imali huligane ispred sebe i jednu vlast koja je pokušavala da nas drži taocima naših identiteta i koju smo primoravali da unapređuje ljudska prava zarad evropskih integracija. Na nama je bilo najlakše grabit evropske poene i to se jedan niz godina i nerado radilo od strane vlasti – niko nije želio da mora da „čuva pedere“ ili da im omogućava prava. Da niko ne misli da relativizujem ove pritiske i nasilje, ali ne želim ni da ih glorifikujemo, jer danas imamo mlade od kojih mnogi ne znaju kako je to (srećom), koji ne žele da saznaju kako je to (opravdano), i koji će možda mnogo lakše bit u riziku da sagorijevaju brzo kad (nažalost) dožive to, jer su porasli u jednoj sigurnijoj stvarnosti od onih prije njih. A nemamo privilegiju da iko sagorijeva u današnjem vremenu.
Kako jasno zahtijevati prava u crnogorskom društvu, a ne biti meta napada i udara?
Nikako. Na udaru će uvijek biti onaj ko traži od vlasti da ne radi za svoj, već za opšti interes i to je nešto što treba prihvatiti i nalaziti snagu u tome.
Koja ljudska prava i koje civilne slobode danas stoje najviše na udaru raznih desnih, radikalnih i ekstremnih pokreta?
Pravo na protest, odnosno na slobodu okupljanja, pravo na slobodu misli, pravo na dostojanstven život, na tjelesni integritet, na porodičan život. Primijetićete da deklarativno vlast uvijek priča da ova prava postoje i da su nas „oslobodili“ 2020. godine promjenom vlasti. Ne znam za druge, ja sam se oslobodio 2016. godine, kad sam javno odlučio da pričam o ljudskim pravima LGBTIQ osoba što je bilo ekstremno nepopularno u Crnoj Gori. Promjena vlasti je dobra, ali samu po sebi je ne treba glorifikovati, jer nijesu oslobodioci popravljali narušeni sistem, već opet mi, koji smo ga popravljali i prije 2020. godine, a sad popravljamo štete i svih vlasti prije 2020. godine i svih onih poslije.
Danas su definitivno najviše na udaru prava žena, kvir osoba, i nacionalnih/vjerskih manjina. Zašto? Jer je suština svih tih prava pravo na samoodređenje, a ono suštinski znači autonomiju, koja je preduslov dobrog društva i te famozne demokratije. Ako nemate ljude koji imaju resurse i uslove da odlučuju o svojim životima, onda ćete uvijek uspjeti da ih držite jedni protiv drugih, a ne protiv opresivnih sistema i onih na vlasti koji profitiraju od mržnje. Sve je to povezano, to desničari i ekstremisti jako dobro znaju, problem je što često ne vide tu povezanost upravo oni kojima je najviše stalo do jednakosti u društvu. To je nešto što hitno treba da se promijeni danas, ako mislimo da imamo priliku za budućnost.
Šta danas čini osnov postojanja, rada i dejstva antirodnih pokreta? Kako se njihovo djelovanje održava na društvo?
Emotivni naboj tema roda i seksualnosti, što odlično instrumentalizuju da bi podrivali društva. Moramo da shvatimo da nikome od ovih aktera nije bitno da li žene ili kvir osobe imaju svoja prava. Oni žele ogroman profit da uvećaju još više i to rade tako što siju mržnju. Dakle da pojednostavim, na ovaj način oni dobijaju novac i moć, dok se društvo glođe unutar sebe i bavi digresijama, jer stvarajući digresije oni svakoga usmjeravaju na recimo pitanje je li takmičenje trans žena u sportu fer, a ne je li sistem fer i je li fer da oni toliko profitiraju dok se mi ostali mučimo da sklapamo kraj s krajem.
Koje mogućnosti ima civilno društvo a koje imaju građani u borbi za pravo na rodni identitet i samoodređenje?
Samoodređenje danas smeta svim neofašističkim režimima, nije slučajno što je centar narativa i politika ovakvih aktera. U Crnoj Gori, mehanizme i mogućnosti još uvjek imamo, dok god institucije nijesu potpuno demolirane, a građanke i građani ipak reaguju na nasilne pojave koje se uporno pokušavaju predstaviti uobičajenima i normalnima. Uvijek govorim ljudima da ako bilo koja grupa nema pravo na svoj život, tijelo i identitet, onda nema niko. U ovoj situaciji u kojoj je pravo na samoodređenje onemogućeno, mnogo je mogućnosti, a sve podrazumijevaju da se borimo kako odbijanjem da budemo ućutkani, tako i pravnim sredstvima. Siguran sam da će uskoro trans osobe i tužiti državu Crnu Goru zbog onemogućavanja ovog prava, a te tužbe će dobijati, ako ne na domaćim sudovima, onda sigurno na Evropskom sudu za ljudska prava. Pravda je spora, ali dostižna to je sigurno. Skoro mi je poručeno s obzirom na činjenicu da sam glasno podržao studentske proteste, da sad „gledat neću samoodređenje“. Odgovorio sam – neka i bude tako, ali nećemo biti politički taoci nikoga. Ako jedna marginalizovana zajednica može da stavi opšti interes ispred prava na samoodređenje – koje je preduslov za siguran i dostojanstven život – onda mogu i mnogo privilegovaniji, te da pokažu solidarnost onda kad je najpotrebnija. Solidarnost je najjači mehanizam za borbu.