Šesta Bh. povorka ponosa će se održati 14. juna u Sarajevu, pod sloganom ”Ljubav je zakon”. Kroz temu ovogodišnje Povorke, organizatori_ce žele skrenuti pažnju na zahtjeve koje već godinama upućuju ka Bh. institucijama, a tiču se osnovnih ljudskih prava LGBTIQ+ osoba.
Jelena Kravljača, članica Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa je govorila o organizaciji ovogodišnje Povorke, temi, sloganu, programu i tome zašto se počela baviti LGBTIQ+ aktivizmom. Kravljača ističe da su LGBTIQ+ identiteti istorijski brisani, te da zajednica u BiH ponosno stoji braneći ih i prihvatajući, uz nadu da neko drugi za 20 godina neće morati voditi iste borbe.
Kako i zašto si se uključila u rad Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa?
S obzirom da sam već ranije prisustvovala događajima koje je organizovao neformalni kolektiv Bh. povorke ponosa, imala sam svijest o tome na koji način su ti događaji značajni za LGBTIQ+ zajednicu, ne samo u kontekstu borbe za političku jednakost, već i u smislu otvaranja javnog prostora za zajednicu. Lično mi je važno i to što ovo nije protest samo za LGBTIQ+ osobe, već i za sve marginalizovane grupe, uzimajući u obzir da članovi zajednice pored ovoga imaju i brojne druge identitete koji im pripadaju, te mogu biti višestruko marginalizovani_e i diskriminisani_e. Otpor prema nametnutoj marginalizaciji kao i buđenje društva kako bi prepoznalo probleme onih koji su najnevidljiviji_e bio je jedan od fokusa ovog protesta i u prethodnim godinama, pa sam kroz vrijeme uočila i koliko je sama vidljivost zajednice bila važna za moje lično osnaživanje.
Šta te motiviše da se baviš LGBTIQ+ aktivizmom u BiH?
Vjerovatno najviše odluka da ostanem u BiH, kao i razumijevanje da se život nikako ne može svesti na ”4 zida” – niti treba. Kvir osobama u našoj državi potrebno je mnogo više slobode i zaštite u odnosu na onu koju trenutno dobijaju pri čemu ne govorim o nekim ”specijalnim uslovima”, već o zaštiti koja se postiže prvenstveno kroz institucije, zakone i solidarnost društva sa različitostima. Sve ovo ne možemo postići bez konkretnog djelovanja u tom pravcu, uz napominjanje da zakon treba biti jednak prema svima. Takođe problemi sa kojim se LGBTIQ+ osobe suočavaju u svakodnevnom životu, nisu sporadični problemi koji mogu da se odlože, već itekako utiču na kvalitet života pojedinaca i pojedinki. Smatram da svi živimo na prostoru koji obiluje različitostima i kao takav trebalo bi da bude mjesto gdje ćemo umjeti graditi mostove, a ne razdvajati se međusobno.
Kako je izgledao tvoj prvi kontakt sa queer zajednicom u BiH – kao aktivistkinje, ali i prije toga? Je li zajednica dovoljno vidljiva, zauzima li prostore, ima li kontinuiran glas, ili se o LGBTIQ+ temama priča samo pred Povorku i kada se desi neki napad?
Prvi kontakti u queer zajednici su bila vrlo ohrabrujuća iskustva, ali i mjesta gdje sam osjetila slobodu, podršku i razumijevanje. S obzirom da kroz odrastanje i sazrijevanje nisam imala mnogo kontakta sa LGBTIQ+ zajednicom, odnosno prostorima koji su kreirani za nas, to je bio prvobitni prostor kroz koji sam mogla da bolje razumijem sebe.
Kada je u pitanju vidljivost zajednice, mislim da se svi trudimo u svojim kapacitetima da se izborimo sa homofobičnim društvom u kome živimo, uvijek treba uzeti u obzir i socio-političku situaciju u kojoj se nalazimo te uticaj straha na bilo kakav oblik vidljivosti kao člana LGBTIQ+ zajednice. Trenutne okolnosti otežavaju osnaživanje zajednice, što samo govori u prilog da institucije, mediji i društvo imaju veliku ulogu u tome na koji način će govoriti o ovoj temi. Ne treba da budemo upućeni na ovu temu samo u slučajevima nasilja i pred Povorku, jer to nosi pogrešnu poruku da ne postojimo van tih vremenskih linija, vidljivost zajednice mora biti stalna i kontinuirana.
Šta za tebe znači Bh. povorka ponosa, lično, ali i u širem kontekstu, politički?
Kada je u pitanju lično, važan mi je društveni angažman kroz koji otvaramo prostor za kvir osobe, važno mi je da to bude kontinuiran proces kroz koji će se olakšati životi kvir osoba koji će tek živjeti na ovom području, nezavisno od toga da li žive u većim ili manjim gradovima. Lično se uvijek prepliće sa političkim, pa tako i slobodni životi LGBTIQ+ osoba zavise u mnogome od zakona koji ih štite i koji se sprovode, gdje promjene uopšte ne postoje ili su minimalne i jako je teško bilo doći do njih. Zbog toga je vrlo važan društveni angažman kroz koji pokušavamo objasniti da naši životi ne mogu više čekati na zakonske izmjene, zahtijevamo momentalne promjene i reakcije insititucija.
Kroz 6. Bh. povorku ponosa, nastoje se rekapitulirati svi oni zahtjevi sa kojima već godinama LGBTIQ+ zajednica u BiH izlazi prema institucijama i nadležnim, a oni ostaju gluhi na to. Zašto je baš to tema ovogodišnje Povorke?
Upravo zbog sporosti procesa. Ukoliko sagledamo period od 5 godina to nije kratak vremenski okvir, koji na živote LGBTQ+ osoba ostavlja velike posljedice od nasilja na različitim nivoima (psihološko, fizičko, ekonomsko) do nemogućnosti ostvarivanja prava zagarantovanih svim građanima BiH. Naši zahtjevi su vrlo jasni i konkretni, ali povodom njih se ništa značajno niti korjenito nije uradilo u toku prethodnog perioda. Međutim, postoje i zahtjevi koje insituticije upućuju ka nama kao neformalnom kolektivu kako bi se protest uopšte i održao, što predstavlja dodatni teret za organizatore i organizatorke protesta, a koji bi mogao biti olakšan.
Možeš li da nam kažeš nešto više o samim zahtjevima?
Postoji pet osnovnih zahtjeva koje smo upućivali i upućivale institucijama u prethodnom periodu, a to su: pravno priznanje istopolnih zajednica, donošenje zakona o rodnom identitetu, zaštita LGBTIQ+ od nasilja u porodici, uvođenje zločina iz mržnje u krivične zakone i izmjene zakona o javnom okupljanju u kantonu Sarajevo, u skladu s evropskim standardima. Sve ovo nisi ”specijalna prava” koja se traže, već osnovna ljudska prava pa ih kao takve treba razumjeti. Zakon treba da se odnosi jednako prema svima, bez obzira na njihovu seksualnu orjentaciju ili bilo koji drugi identitet kom pripadaju, stoga jasno i glasno tražimo zaštitu od diskriminacije, dalje marginalizacije i svođenja naših života na privatne prostore, pri čemu ni oni često ne osiguravaju sigurnost.
Dok nadležni šute na zahtjeve zajednice, njihovi zahtjevi prema organizatorim/icama Povorke su konstantni i izazovni. Bh. povorka ponosa je javni skup koji je u tom pogledu najizazovnije organizovati. Možeš li da nam objasniš šta je sve ono što se mora uraditi, da bi uopšte došlo do šetnje od nekoliko sati?
Ono što se svake godine, pa i ove od nas zahtjeva jeste mnoštvo dokumenata, elaborata i prijava kako bismo uopšte izašli na ulicu i ostvarili naše pravo na protest. Ove godine smo tražili od MUP-a Kantona Sarajevo da oni obezbijede dodatne tražene mjere, poput ograde ili privatnih zaštitara, ali nažalost nismo naišli na pozitivne odgovore budući da se pravdaju time da MUP nema u svom posjedu ogradu, niti može pokrivati ulaze na Povorku kao što to mogu privatni zaštitari. Ostalo je nejasno na koji način ne mogu, jer mi smatramo da ipak mogu. Nebulozno je da MUP KS nema ogradu, a ima novac da kupuje skupe vodene topove i sličnu opremu. U narednom periodu treba da dobijemo saglasnosti, ali čak i u tom smislu se primjećuje sporost u radu institucija i dostavljanja traženog. Iako postoji određen napredak kada je u pitanju smanjenje mjera i otvaranje Povorke ka građanima, on još uvijek nije na zavidnom nivou.
Postoje li još neki izazovi tokom organizovanja Povorke? Nasuprot tome, budući da si ove godine tek ušla u Organizacioni odbor, šta je ono što ti tokom ovog procesa pričinjava najveće radosti?
Jedan od glavnih izazova još uvijek predstavlja i govor mržnje, odnosno iskazivanje mržnje prema LGBTIQ+ zajednici u javnom prostoru, što se uvijek pojačava u periodu pred Mjesec ponosa i održavanje Povorke. Možemo se prisjetiti i prošlogodišnjeg incidenta koji se desio nakon otvaranja izložbe u Goethe Institutu gdje su osvanuli grafiti koji su iskazivali govor mržnje prema zajednici. Bez obzira na sve navedeno, razumijevanje položaja LGBTIQ+ osoba i izazova sa kojim se borimo predstavlja motivaciju za neodustajanje od naših zahtjeva, te od daljeg poboljašavanja otvorenosti društva ka svakoj vrsti marginalizacije. Iako su naši identiteti istorijski brisani, ponosno stojimo braneći ih i prihvatajući, te sama činjenica da zajednički učestvujemo u ovakvoj borbi lično me motiviše i daje nadu da neko drugi za 20 godina neće morati voditi iste borbe.
Možeš li da podijeliš sa nama nešto od programa Mjeseca ponosa i samog Dana Povorke?
S obzirom da smo već objavili kalendar Mjeseca ponosa, kroz njega je predstavljen i raspored događaja koje organizujemo. U okviru događaja se nalaze kreativne radionice, izložba, panel diskusije. Biće organizovana projekcija dokumentarnog filma ,,Ramizovo ljeto”, koja će na specifičan način govoriti o značaju aktivizma, ali i regionalna panel diskusija ”Srce regije kuca u duginim bojama” kroz koju okupljamo LGBTIQ+ aktiviste iz zemalja regije i razgovaramo o njihovim iskustvima kao organizatora i organizatorki protesta. Kada je riječ o samom danu Povorke, odnosno 14.6. u narednim danima objavljujemo imena umjetnika i umjetnica koje nastupaju, pa te informacije možete saznati prateći naše društvene mreže.
Šta bi poručila osobama koje se možda još uvijek boje da budu vidljive i svima onima koji se dvoume da li da dođu na Povorku?
Ono što bih naglasila jeste da je najvažnija sigurnost svakog člana LGBTIQ+ zajednice, sasvim je razumljivo da dio zajednice ni neće uspjeti da dođe iz takvih razloga iako možda želi, pa šetamo i zbog onih koji ne mogu biti vidljivi_e. Osobe koje su dovoljno osnažene bih svakako pozvala da nam se pridruže 14.6., posebno uzimajući u kontekst značaj protesta kao i narastajući fašizam koji direktno ugrožava LGBTIQ+ zajednicu. Na zajedničku šetnju pozivamo i sve saveznike i saveznice, jer podrška osoba koje ne pripadaju zajednici jeste jako bitna, kao i samo prepoznavanje značaja ovog protesta za građane BiH.