Posljednjih nekoliko mjeseci kulturnu scenu Bosne i Hercegovine uzdrmala je vijest o problemima u kojima se nalazi Mostarski teatar mladih, odnosno činjenica da je cijeli umjetnički kolektiv ovog pozorišta „najnormalnije“ dobio otkaz. O situaciji u kojoj se nalazi ova pozorišna kuća razgovarali smo sa Seadom Đulićom, donedavnim direktorom Mostarskog teatra mladih koji je ovom pozorištu posvetio nekoliko decenija svog života. Đulić kaže da zatvaranje vrata zgrade u kojoj je djelovao MTM neće zaustaviti njega i glumce koji su radili u ovom pozorištu da stvaraju predstave i bave se onim što im je smisao života, a to je gluma. On govori o stanju u kulturi naše države i nacionalizmu koji je zahvatio sve strukture društva.
Mostarski teatar mladih djeluje 37 godina, a to pozorište ne bi ostvarilo toliko uspjeha da nije bilo osobe koja ga je vodila, a to je upravo naš sagovornik, Sead Đulić.
Posljednjih dana Mostarski teatar mladih je u žiži medija. Šta se dešava sa tom ustanovom i zbog čega je cijeli kolektiv dobio otkaz?
Kad god prestane dijalog i nastane vrijeme jednostranih odluka i bahate sile na prostoru Balkana dešavaju se strašne stvari. Pamti to i istorija, a pamtimo i mi. Upravo to se dešava. Mostarski teatar mladih 31 godinu djelovao je kao nezavisni teatar i za to vrijeme ostvario svoje najznačajnije predstave i stekao ime i ugled. U tom vremenu uselio je i u prostor koji je sada predmet manipulacija i otimačine. Od smetljišta smo izgradili upotrebljivu scenu vlastitim sredstvima. Onda smo dogovorom postali Javna ustanova nadajući se da će i nama i gradu tako biti bolje jer smo, naivno, vjerovali da nas štite odredbe kantonalnog Zakona o pozorišnoj djelatnosti. Grad, međutim, preuzimajući osnivačka prava od prvog dana ignoriše Zakon o pozorišnoj djelatnosti koji jasno propisuje obaveze i pozorišta, ali i osnivača. Grad niti jednu obavezu iz zakona nikada nije primjenio, ne samo u slučaju Mostarskog teatra mladih, nego i u slučaju svih teatara koji djeluje u gradu. Na taj način sebi su omogućili da ne primjenjujući zakon krše odredbe istog u svim njegovim tačkama. To je najočiglednije kod budžeta i sredstava odobrenih za rad pozorišta kojima je Grad preuzeo osnivačka prava. Tako projicirani gradski budžet samim činom usvajanja nas je iz godine u godinu dovodio u minus. Da bi bilo jasnije evo konkretnog primjera. Zakon kaže da pozorište profila kakav je MTM mora imati najmanje 6 glumaca u angažmanu da bi uopšte bilo pozorište, a grad kaže mi vam finansiramo ukupno 5 uposlenika. Ako hoćemo biti pozorište i ispunjavati uslove koje propisuje struka sa 5 uposlenika ne možemo ispunjavati te uslove. Mi smo odlučili biti pozorište, jer to smo bili desetljećima, a grad nas je budžetom tjerao da budemo kulturno –umjetničko društvo. Konstantno smo upozoravali na kršenje zakona i nezakonito tretiranje pozorišne djelatnosti u gradu i kantonu. Godinama nam se prijetilo i ignorisalo nas se. Reizbor direktora iskorišten je za pravljenje skandala i medijski poziv na linč. Naša reakcija na nezakonit izbor v.d. direktora i kasniji čitav niz nezakonitih radnji provedenih od izabranog v.d. direktora i upravnog odbora, a sve uz saglasnost gradske vlasti, eskalirali su objavljenim presudama prije nego što je bilo šta došlo i do suda, zabranom igranja svih predstava, zabranom korištenja kancelarija i scene umjetničkom ansamblu, pisanjem pisama po svijetu prijateljima, saradnicima, donatorima i drugim sa netačnim informacijama, a sve sa ciljem potpune diskreditacije, kako mene lično, tako i skoro 38 – godišnjeg umjetničkog identiteta MTM . Na sve to nismo mogli šutjeti. Progovorili smo i uz sve prijetnje i opstrukcije nastavili igrati predstave i boriti se za svoje pravo na rad, a protiv bezumlja, neznanja i bahatosti. U tim uslovima odigrali smo 139 predstava, pripremili jednu premijeru i u Mostar donijeli 6 umjetničkih nagrada za svoj rad. Odgovor na sve to je otkaz zbog nedolaženja na posao. Istina u kasnijem pojašnjenju dodano je da smo otkaz dobili i zbog loše nacionalne pripadnosti, te činjenice da svi nismo rođeni u Mostaru. Za nepismenost dostavljenih nam akata nemam riječi. Prije saznamo da smo bivši radnici pa onda dobijemo otkaz. Žalbeni rok ne postoji niti za jednu odluku. Kada bi neko htio dobro zeznuti neku osobu onda bi je savjetovao da se ovako poigrava sa pravom i pravnim normama. Žalosno je da su čitavu seriju nezakonitosti što aktivno, što pasivno podržali gradonačelnik i predsjednik gradskog vijeća i zato naše obraćanje javnosti, ali i sudu ide prema najodgovornijim. Kada dobijete direktne prijetnje smrću onda se ide do kraja i ići ćemo, pa šta bude.
Kolektiv MTM bez obzira na velike probleme nastavlja da radi. Nedavno ste premijeru predstave „Oda radosti“ u Bugojnu. Kakvi su vam planovi, da li ćete se boriti za ustanovu u kojoj radite više decenija?
MTM je ideja, stav, pokret, a ne neka usko birokratizirana provedba neke odluke, bila ona zakonita ili ne. Ideju nikakava birokratija ne može uništiti. Nije je ni rat uništio, radili smo i pod snajperima, granatama, radili smo gladni, bez svjetla, ali svjedočili o svjetlu. Zašto onda nebismo i danas. MTM su glumci, umjetnici i mi radimo svoj posao, igramo i pravimo predstave. Oteli su nam dvoranu, mi nastavili u selu, na obali jezera, a zahvaljujući prijateljima dobili i sve uslove za izvedbu premijere. Ako nam uzmu rad, a to žele, onda su nas ubili. Oni zaboravljaju da mi ne radimo u Teatru, mi u njemu živimo i on u nama. To je suštinska razlika i zato ćemo istrajati. Mi ne pričamo o platama koje su nam uzeli, mi ne pričamo o toplim obrocima koje nam nikad nisu dali, mi pričamo o predstavama i njihovim izvedbama, mi pričamo o publici. Za Bugojno smo se odlučili jer smo znali da ćemo tamo imati sve uslove i imali smo. Bilo je još ponuda, ali naša odluka bilo je Bugojno. „Oda radosti“ je gotova i kreće na turneju. Žao nam je što je mostarska publika, za sada, neće vidjeti, ali to nije naša odluka. Odmah počinjemo rad na novom projektu, na poetskoj drami „Srebrenice nije bilo“. Zatim idemo na festival u Jermeniju i tako redom. Za MTM ćemo se boriti do kraja, jer MTM su njegove predstave i njegov umjetnički profil izgrađivan godinama. Sada se sve to uništava i želi od MTM – a napraviti osnovnoškolsku dramsku sekciju. Legitimno je pravo Grada da osniva i takve Javne ustanove ako to smatra potrebnim, ali ne na račun druge ustanove već jasno profilisane i otimajući joj imovinu i identitet. Naravno, postoje zakonom propisane procedure kako i pod kojim uslovima se i to može uraditi i naravno ko može nakon 38 godina promijeniti kompletan profil, programsku orijentaciju, te sudski registrovanu djelatnost. Dakle, to što se danas predstavlja Javnom ustanovom Mostarski teatar mladih, osim silom zaposjednutog prostora i opreme, nema nikakve veze sa onim što jeste Mostarski teatar mladih. Mostarski teatar mladih jeste njegov ansambl, stalni, te saradnici i njegove predstave. Tako je bilo, tako jeste i tako će biti.
Da li je ovaj slučaj još primjer toga da su političke veze kod nas ipak najvažnije. Nije bitan rad, znanje, umijeće, nego samo politička podrška?
Godinama smo svaki mjesec dostavljali mjesečni detaljan izvještaj Gradu o aktivnostima, ali i o utrošku sredstava za protekli mjesec, te plan aktivnosti za naredni mjesec. Redovna tranša se nije mogla dobiti ako niste ove izvještaje dostavili. Sad kažu da je sve to bilo lažno i falcifikovano. Ako jeste da li će odgovarati i ona osoba koja je to godinama čitala i odobravala uplate u gradskoj administraciji? Svake godine redovno smo dostavljali detaljan godišnji izvještaj, kopiju završnog računa, te plan rada za narednu godinu. Svake godine godišnji izvještaj bio je predmet rasprave na sjednici Gradskog vijeća i redovno bio usvojen. Kako se to odjednom neko sjeti da je sve u proteklih 6 godina bilo pogrešno, kako to odjednom neko poništi sve odluke Gradskog vijeća i stavi se iznad njega? A sve potkrijepi prijetnjama koje pamtimo iz ratnih vremena i koje jasno svjedoče o nacionalističkim namjerama. Ja ne znam ko stoji iza svega, ali znam ko provodi sve aktivnosti. Vrlo je upitno u ovakvoj političkoj situaciji u Gradu Mostaru kada vas osuđuje i diskredituje niz od 6 ljudi jedne nacionalnosti, koji pritom jedni druge štite, a uz to vam kažu da je problem što pripadate onoj drugoj nacionalnosti. Takvo šta odmah poprima neke druge konotacije. U početku nismo mogli vjerovati da je takvo šta moguće 2011. godine no kasnije obrazloženje otkaza dalo nam je za pravo. Ako vam uz to javno putem medija još priprijete da nećete dugo hodati gradom sve postaje jasno. Oni koji bi na ovakve prijetnje morali po službenoj dužnosti reagovati šute. Zašto? To treba njih pitati. E, u takvim okolnostima znanje, rad, umijeće, rezultati ne vrijede, jer to nema ko da vidi. Ovdje je važno da ste osrednji, da šutite i malo ili nimalo radite. Ako insistirate da se bavite svojim poslom, ako postižete rezultate, ako se ne zadovoljavate nacionalnim konceptom kulture, te o svim društvenim događanjima imate vlastiti stav, postajete incident i gubite političku podršku. A kad se to desi ni otvorene prijetnje smrću nisu problem. Kada sam se o svemu ovome obratio za savjet jednom „prijatelju“ iz vlasti rekao mi je doslovno: Znaš ljudi pamte neke tvoje izjave u kojima ih kritikuješ oko neizbora gradonačelnika, kako da ti sad pomognu.
U teatru koji ste vodili bilo je mjesta za sve, bez obzira na nacionalnost i mjesto rođenja. Da li je to na kraju bio problem, jer ipak živimo u društvu u kojem se nacionalizam najviše vrednuje?
U Mostarskom teatru mladih i u vremenu kada je to bilo veoma opasno uvijek je bilo mjesta za sve, jedini kriterij uvijek bio je umjetnički. A kakav drugi da bude? Zbog toga je bilo problema, prigovora, uskraćivanja pripadajuće nam novčane i ine pomoći i slično. Nikad nismo odustali od tog principa. Tako se znalo desiti da su u nekoj predstavi svi glumci i većina saradnika Hrvati. Onda se pojave dušebrižnici da nam prigovore i priprijete kako smo se prodali i izdali one druge nacionalne interese, a mi samo pravili dobre predstave sa najboljim glumcima za te umjetničke zadatke. Sad nam ponovo žele imputirati slične gluposti kao da umjetnici prije svega nisu umjetnici. Zatvaranje umjetnosti u nacionalni okvir je ubijanje umjetnosti. Mi na to ne pristajemo i to je ključni prolem. Mi smo sve ove godine svjedočili da se može i drugačije i postali opasni. Ovo je pokušaj njihovog konačnog obračuna sa nama u kojem se ne biraju sredstva. Ako određene transkripte, koji su objavljeni, malo preciznije pročitate vidjećete da je ovo što se danas Mostarskom teatru mladih dešava dio jedne dugoročne politike koja je već uništila Mostarsko ljeto, odrekla se Šantićevih večeri poezije i Šantićeve nagrade, politike koja je spremna ugasiti Narodno pozorište, Univerzitet i šta sve ne kako bi dokazala svoje pogubne i neutemeljene tvrdnje. Mnogo je ovo dublje od nacionalizma kakav poznajemo.
Šta kulturna scena BiH gubi ukoliko epilog ove priče zaista bude trajno zatvaranje vrata MTM umjetnicima koji su radili u ovom teatru?
Ako bi se to desilo najviše bi izgubio Mostar i mostarska publika. No, to se neće desiti. Mi ćemo nastaviti raditi i boriti se za svoje ideje, stavove, svoju misiju, ali i imovinu koju smo mi stvorili i unijeli u Javnu ustanovu. Sve što je Grad dao neka uzme, ali neka nas pusti na miru. Igraćemo sve predstave koje su obilježile posljednje sezone u MTM. Opstaćemo, ako treba i u egzilu. Pa i posljednju predstavu napravili smo van Mostara i premijeru igrali u Bugojnu. Ima već nekoliko kulturnih centara i teatara u Regionu koji su spremni otvoriti nam svoje dvorane za pripremu i igranje predstava. Ako budemo morali iselićemo iz Mostara privremeno, ali ćemo se u njega i vratiti, jer umjetnost je vječna, a oni su prolazni. Nas neće natjerati na Avijatički most. Da sve ovo što govorim ima smisla dovoljno je da navedem samo slijedeći podatak: u 2009. godini učešće Grada u godišnjem budžetu MTM bilo je 33 %, a 2010. godine po nepotpunim podacima 47 %, što jasno govori o našem angažmanu i doprinosu ukupnom finansiranju. Znamo neke nezavisne teatre u susjednim državama koji imaju manji udio vlastitih sredstava u ukupnom godišnjem budžetu od nas, a mi smo javna ustanova. I onda nam kažu da smo neuspješni.
Svedoci smo gašenja kulturnih institucija na nivou cijele države. Kako komentarišete tu nezainteresovanost države, entiteta, opština kad je kultura u pitanju?
Kultura je dio urbane tradicije, a mi smo svjedoci ruralizacije naših najvećih gradova, a u toj mentalnoj ruralizaciji prednjači politika i vlast. Ako to jeste tačno, a ja mislim da jeste, onda njima kultura i umjetnost u obliku kako je baštini urbana tradicija ne treba. Oni je ne poznaju, nemaju potrebu za njom, u genima im je da se boje svega što ne poznaju, a sve čega se boje je neprijatelj i treba ga uništiti. I uništavaju. Primjer Umjetničke galerije BiH jasno svjedoči o ovome što sam rekao.
Možemo li reći da to ignorisnje kulture, stvara još veću nekulturu, razvija netoleranciju i ne njeguje razgovor? Gdje će nas to dovesti?
U posljednje dvije godine u mostarskim osnovnim i srednjim školama radili smo jedan interaktivni projekat o maloljetničkom nasilju. Bili smo u 269 učionica i radili sa oko 8.000 učenika dobi od 11 do 19 godina. Čuli smo isto toliko njihovih priča nasilja nad njima ili njihovog nasilja nad drugim. Oko jedne četvrtine tih priča je scenski postavljeno, istraženi uzroci, ali i posljedice. Sreli smo se sa zapanjujućim situacijama. U školama niko ne reaguje na fašistička obilježja koja se u nekim školama nalaze skoro na svakoj klupi, niko ne reaguje na izjavu: Ja sam nacista, i slično. Jedini zaključak koji je zajednički za ovaj jako veliki uzorak sa kojm smo radili je činjenica da je jedina kultura koja dominira kultura mržnje. Podvlačim uzorak od oko 8.000 mladih za Grad u kojem se procjenjuje da živi tek 105.000 stanovnika je alarmantan. Ovi podaci nikoga ne zanimaju. Naš zaključak je da smo u ovoj situaciji prvenstveno zbog totalnog gušenja i ignorisanja kulture u Gradu. Nakon svega što se godinama dešava mislim da se radi o dobro osmišljenom projektu kojem jeste cilj održavanje dostignutog nivoa kulture mržnje među mladima. Ako se nešto hitno ne poduzme Mostar je definitivno mrtav grad u smislu umjetnosti i priča o pjesnicima, slikarima, opsjednutosti pozorištem… je daleka prošlost. A budućnost, budućnosti nema.
I za kraj kako biste rezimirali današnji položaj pozoršne umjetnosti u BiH?
Položaj pozorišne umjetnosti u BiH je vrlo težak i složen. Bez temeljnog zakona o pozorišnoj umjetnosti na nivou države i dovođenja svih u ravnopravan položaj nema napretka. Mi iz prošlosti moramo učiti. Svojevremeno formiranje Zajednice profesionalnih pozorišta BiH napravilo je svojevrsnu renesansu teatarske umjetnosti u BiH i podarilo nam naše najznačajnije festivale, ali i skrenulo pažnju vlasti na značaj ove djelatnosti. Ne kažem da treba obnoviti Zajednicu, ali nam u interesu struke i zajedničkog istupa prema vlasti treba neki vid koordinacije. To bi istovremeno stvorilo pretpostavke da nam festivale ne organizuju lokalni direktori domova kulture i često iz najboljih namjera, ali i neznanja, naprave nedopustive greške. Sve to mora preuzeti struka sa punim povjerenjem u mlade nove teatarske snage koje dolaze. Sramotno je da smo mi jedina zemlja nastala raspadom ex Jugoslavije koja nema Udruženje dramskih umjetnika što takođe za sobom povlači bezbroj izgubljenih mogućnosti. Ukratko, vlast je sve učinila da razbije sve organizacione veze koje smo imali prije rata. Nismo ništa učinili da stare obnovimo ili stvorimo nove. Svi pokušaji da se to učini, nažalost, ugušeni su iznutra od nas samih. Dakle, mnogo toga je i do nas.
Razgovarala Maja Isović