Tehnologija sve više i sve brže mijenja
našu svakodnevicu, u tolikoj mjeri da je naučna fantastika već postala sastavni
dio naše sadašnjosti. Ljudi sada mogu stvoriti život u laboratoriji, mijenjati
ga, dati život onome što je mrtvo… Homo sapiens sada može povećati svoj
potencijal do tačke da postane nova vrsta. Ali moć koju posjedujemo prati i odgovornost,
pa je ključno pitanje iza svih tehnoloških dostignuća – samo zato što to
možemo, znači li to da i trebamo?
Ovo suštinsko pitanje postavlja francuski futurista Jean-Christophe Bonis, u izuzetno
zanimljivom predavanju koje je održao na nedavnom Play Media Day u Banjaluci.
Jean-Christophe
Bonis je predavač, pisac, nomad, avanturista koji putuje oko svijeta sa
ruksakom na leđima i gaji strast prema inovacijama i tehnologiji.Više od 15 godina radio je za investicione
fondove kao konsultant, analizirajući posljedice novih tehnologija na ljude,
društvo, ponašanje potrošača i dajući prognoze za narednih 20 godina. Kao
osnivač i predsjednik kompanije Oxymore Inc., Bonis je aktivno uključen u
međunarodni ekosistem startup kompanija.
Nakon
predavanja koje je Bonis održao na Play Media Day, razgovarali smo sa njim o
tome kako tehološki napredak utiče na društvo, kako da se nosimo sa promjenama
koje se dešavaju i šta možemo očekivati u budućnosti.
BUKA:Gospodine Bonis, možete li nam reći koji su to najvažniji trendovi u razvoju
tehnologije i na koji način oni mijenjaju našu svakodnevicu?
J.C. Bonis: Ono što se sada dešava je samo
početak jednog talasa koji se zove NBIC – to su veliki trendovi u nanotehnologiji,
biotehnologiji, informatici i povezivanju.
Biotehnologijom mijenjamo način na koji koristimo biologiju, prirodu,
životnu sredinu, uskoro ćemo programirati ćelije, kao što sada programiramo
kompjutere. Nanotehnologija je nauka malih stvari, na nivou atoma, i ona može
da modifikuje, da mijenja stvari na nivou atoma i pomoću nje možemo riješiti mnoge
probleme. Što se tiče
povezivanja, to je umjetna inteligencija
koja u potpunosti mijenja način na koji obavljamo neke stvari tokom
dana, kao što je kupovina, ili na koji način komuniciramo sa drugim ljudima,
našu interakciju sa drugima. Sve to duboko transformiše društvo. U nekim
dijelovima svijeta uskoro neće imati problem sa tim da prave bebe u
laboratoriji kakve žele, i ne mislim samo na to da će beba imati plavu kosu ili
plave oči, već da će, ako to želimo, beba moći brzo da trči. Tehnologija
mijenja naš život na mnogo različitih nivoa, mijenja naše društvo, naše navike… Imamo moć da mijanjamo svijet oko sebe, ali imamo moć i da mijenjamo sebe kao
ljudsku vrstu, da stvorimo novu vrstu. To sada stavlja pred nas veliki izazov,
jer ono što je loše za tebe, možda je dobro za mene, tako da treba da uspostavimo
međunarodna pravila u ovom ratu sa novim tehnologijama, zato što to jeste neka
vrsta rata. Postoje UN-ova pravila o upotrebi atomske bombe, a nemamo
pravila o ovome o čemu pričamo, tu su nam takođe potrebna pravila, jer
nuklearni rat 21. vijeka jeste umjetna inteligencija.
BUKA: Je li moguće uspostaviti međunarodna
pravila, ako države koje su ekonomski snažne ne žele da sarađuju, kao što je slučaj sa SAD, Rusijom, Kinom, u oblasti zaštite životne sredine?
J.C.Bonis: Da, s tim da je Kina sada nešto bolja. Ono što je dobro
kada je Kina u pitanju jeste da su oni pragmatični, ako imaju problem, oni ga
odmah rješavaju. Ako je nivo zagađenosti prevelik u Pekingu, oni će narediti
svima da ne idu svojim autima i to će biti prihvaćeno bez pogovora. Pokušajte
to uraditi ovdje ili u mojoj zemlji! U Francuskoj, ako kažete ljudima da voze
sporije za 10km/hour, odmah imate pobunu, pa mi smo ubili kralja! Ali u pravu ste, to jeste veliki problem, jer problemi kao što je zagađenje se ne zaustavljaju na granici. Nije dovoljno da se vi pobrinete za stvari u svom dvorištu, ako se vaš komšija ne pobrine za svoje dvorište. Ali zato je tehnologija važna, jer tehnologija je dio rješenja takođe. Zbog
toga ja radim ovaj posao, tehnologija nije ni dobra ni loša, ona je alat koji nam može poslužiti za rješavanje problema na globalnom nivou.
BUKA: Mnogi ljudi osjećaju otpor prema tim
promjenama, kako se nositi sa razvojem tehnologije?
J.C. Bonis: Prije svega, moramo se edukovati. Ne smijemo
se ponašati kao da su te promjene došle od Boga i da vi nemate kontrolu nad
svojim životom. Kada imate tehnologiju koja unosi velike promjene na tržište u
roku od 5-7 godina, morate razumjeti posljedice i prilagoditi se, dati ljudima
alat da se pobrinu ze sebe, morate se pobrinuti za sebe i za ljude oko
sebe. Uzmimo za primjer najnoviju
tehnologiju – kamiona bez vozača, koju kompanije koje se bave prevozom robe već uvode. Samo u Americi imate 1.5 miliona vozača kamiona, od kojih će većina ostati bez posla. Morate im reći istinu i pomoći im da se prilagode. Mi se
suočavamo sa istom situacijom koju smo imali u oblasti informatike u
sedamdesetim. Tada smo imali ogromne IBM kompjutere i bila nam je potrebna
armija inženjera da komuniciraju sa tim mašinama, a krajem 70-ih su došli Bill
Gates, Stive Jobs i drugi i pojednostavili su tu komunikaciju sa mašinom. Dali
su svima nama mogućnost da komuniciramo sa mašinom bez poznavanja
programiranja. To je označilo početak informatičke ere i interneta. Svaki put
kada dođe nova tehnologija, potrebno je svima dati znanje i priliku da se
prilagode i promijene.
BUKA: Na kome leži ta odgovornost, na
kompanijama, vladama…?
J.C. Bonis: Odgovornost je definitivno na
kompanijama, liderima kompanija. Ja sam vlasnik nekoliko kompanija i startupa,
ali ja smatram da moj posao nije da zarađujem novac, novac je samo sredstvo da
ostvarite neki viši cilj, a moj posao je da ostvarim društveni uticaj. Imam
društvenu odgovornost prema ljudima, prema okruženju… Moramo više brinuti o
životnoj sredini nego o profitu, to je odgovornost koju svi imamo, bez obzira
na to čime se bavite.
BUKA: Da li kompanije sa kojima sarađujete kao
guru u oblasti tehnologije, pokazuju spremnost da preuzmu ovu vrstu
odgovornosti?
J.C. Bonis: Neke kompanije pokazuju veliku
odgovornost, veliku strast i razmišljaju na pravi način, ali neke lidere to
uopšte ne interesuje i oni misle da je najbolje nastaviti poslovanje po starom.
Ali to na kraju nije dobro ni za posao, jer kada govorimo o brendiranju, brend je vaš DNK, a da bi ljudi kupovali vaš
proizvod, vaše usluge, morate im ponuditi cijeli koncept, cijelu priču. Moraju znati ko ste vi, za šta se zalažete, da vas
razumiju, prihvate… Ali mnoge kompanije i dalje rade posao samo radi posla i misle
da će neko drugi preuzeti taj “vrući krompir”, neka sljedeća generacija.
BUKA: Kakva je uloga medija u tom smislu?
J.C. Bonis: Vaš posao se takođe mijenja, vi sada naročito
morate uložiti trud, ne samo da date informacije, već da date dobre
informacije. Vi imate priliku da pređete na jedan novi nivo, da date svoj
doprinos u vezi sa razvojem tehnologije. U velikom broju slučajeva i vi se suočavate
sa sukobom interesa između onoga što jeste i onoga što radite. Da li je ovo što radim
za dobro ili za loše, da li pratim svoje vrijednosti i da li će posljedice
toga biti dobre ili loše? To su pitanja koja ljudi moraju sebi postaviti, ali to je komplikovano, zato ljudi moraju biti sigurni i načisto
sa samima sobom, moraju postaviti sebi pitanje zašto sam tu, zašto ovo radim? Radio sam za velike fondove kao menadžer i
onda sam se u ranim tridesetim zapitao zašto radim ovaj posao. Nisam mogao
odgovoriti sebi na ovo pitanje, pa sam ostavio posao, prodao sve, uzeo ruksak i počeo da putujem. Putovao sam, razgovarao sa ljudima, pokušavajući da
odgovorim sebi na ovo pitanje. Sada sam mnogo manje bogat u smislu novca, ali
zato sada znam zbog čega sam na Zemlji, šta mi je cilj, šta je moja misija i u miru sam sa samim sobom. Ovo što sam danas
radio (održao predavanje, prim. aut.) je upravo ono u čemu sam dobar. Svako
mora da nađe taj odgovor, što prije je moguće, jer ako osjećate strast prema
onome što radite, onda imate osjećaj da uopšte ne radite.
BUKA: Koje vrijednosti ne smijemo nikada
izgubiti usljed tehnološkog razvoja?
J.C. Bonis: Empatiju, brigu prema drugima… Moramo slušati
ljude, biti iskreno zainteresovani za njih… Čak i ako nemate mnogo vremena da im
posvetite, to će učiniti da se oni bolje osjećaju. Empatija je, po mom mišljenju,
jedna od najvažnijih stvari.
BUKA: Da li tehnologija u tom smislu
predstavlja prijetnju da ćemo biti sve manje empatični?
J.C. Bonis: Da, pogledajte samo kako se danas nalazimo
sa momcima, curama, za to se koriste aplikacije, nema više da vam neko priđe u
kafiću i kaže “zdravo, kako si”. Sada uđu u kafić i pomoću aplikacije vide ko se
tu nalazi. Ali sa druge strane, tehnologija nam može pomoći da budemo više
empatični. Sada uz pomoć 3d štampača i robota možete sagraditi kuće koje koštaju 4000
dolara. To su lijepe, funkcionalne, čvrsta kuće, koje možete graditi širom
svijeta. Milioni ljudi žive bez krova nad glavom. U Africi na primjer,možete pomoći ženama koje su lideri u svojim zajednicama i na taj način pomoći cijelim zajednicama, jer žene su lideri zajednica, muškarci su uglavnom izgubljena generacija
širom svijeta. Dakle, tehnologija nas može učiniti manje ili više empatičnim,
ali za sada sve opcije su na stolu i to je sada izazov. Ako izaberemo pogrešnu
opciju, Drugi svjetski rat će biti šala u odnosu na ono što nam se može
dogoditi. Ja sam dugo u svijetu tehnologije, ali ono
što se trenutno dešava u Kini je strašno, jer ja mogu da razumijem dugoročne posljedice
toga. A niko se time ne bavi, svi se bave Sjevernom Korejom i nuklearnim
bombama, niko ne brine o umjetnoj inteligenciji.
BUKA: Ko bi trebalo da inicira uspostavljanje
globalnih pravila?
J.C. Bonis: UN bi trebalo da inicira uspostavljane
globalnih pravila, to je jedina organizacija koje može okupiti međunarodne
predstavnike oko stola da razgovaraju… Oni se neće moći odmah složiti oko detalja, ali ako se slože oko procesa i dugoročnih
ciljeva, to je već uspjeh i korak po korak ćemo naći rješenja. To neće ići tako glatko, ali barem ćemo nešto preduzimati,
jer trenutno se ništa ne preduzima.
BUKA: Imate li savjet za roditelje koji odgajaju
«digitalnu generaciju», koliko djeci treba dati pristupa kompjuterima i telefonima?
J.C. Bonis: Morate odgajati djecu bez pristupa
kompjuterima. Možete im dozvoliti 20 minuta do sat sedmično, ali morate biti roditelji
toj djeci od rođenja. To što postoji tehnologija, ne znači da roditelji ne
moraju više biti roditelji, jer kod beba, kod male djece, tehnologija mijenja
način na koji se razvija njihov mozak, oni se fokusiraju na detalje, ali ne
mogu da imaju dublje razumijevanje problematike. Nikad nisam mogao razumjeti
zašto roditelji daju bebi telefon ili tablet da bi dobili malo odmora,
to je velika greška. To važi za malu djecu, a kasnije kada krenu u školu, oni će bolje od nas razumjeti tehnologiju. Ja se već sada osjećam
izgubljenim, a to mi je posao, tolikom brzinom se stvari razvijaju. Ali dok su djeca mala, roditelji moraju ograničiti pristup tehnologiji da bi se mozak djeteta pravilno razvio. Kada držim govor pred mlađom publikom,
pred studentima, oni se ne mogu fokusirati da razmišljaju dublje o konceptima, veoma su
površni, a moj cilj je da navedem ljude da razmišljaju dublje, da ne budu
površni. Zato je posao roditelja da balansiraju pristup
nečemu čega je već previše u društvu.
BUKA: Uprkos svemu, jeste li optimista da
ćemo uspjeti pronaći taj balans?
J.C. Bonis: Kada bih mogao birati period u kojem ću
živjeti, izabrao bih upravo ovaj period, jer sada imamo priliku da za svog života učestvujemo
u tehnološkoj revoluciji. Ja sam u poziciji da kroz svoj posao budem dio toga i imam moć da pomjeram granice i dam ljudima te nove sposobnosti. Da li ćemo
pobijediti, ne vjerujem. Zamislite da mogu da vam kažem tačno kada ćete umrijeti ili da sutra
možete postati besmrtni, ukus života ne bi bio isti… a to je pravac u kojem idemo. Biti dio toga i pomagati
ljudima da to razumiju je veoma intenzivna igra i ja se borim korak po korak. Iako nemamo velike šanse, ne znamo šta će biti na kraju sve dok ne izgubimo
i posljednju bitku.
Razgovarala Milica Plavšić