“Paviljon”, ostvarenje reditelja Dine Mustafića kojim je otvoreno ovogodišnje izdanje Sarajevo film festivala uskoro stiže u bioskope. Fikcija, ali i upozorenje o lošem odnosu društva prema starijima, otvara pitanja kvalitete života naših sugrađana treće životne dobi.
Pravo na dostojanstveno starenje i otpor nasilju, glavna je tema filma koji je već dobio jednu nagradu za najbolju režiju.
Ima li fikcija Viktora Ivančića veze sa životom izvan filmske kamere i scenarija, kako žive stariji u BiH, je li strah prva emocija na pomen staračkih domova… teme su o kojima smo u Buka intervjuu razgovarali sa Jasnom Diklić, jednom od glavnih junakinja Mustafićevog prikaza starosti koja u jednom društvu postaje teret.
BUKA: Film Paviljon razlikuje se od rijetkih filmova snimljenih posljednjih godina u Bosni i Hercegovini. Kako vam je izgledalo iskustvo snimanja filma o nasilju u staračkom domu, i to na humorističan način?
To je vrlo dragocjen film – i za gledaoce i za one o kojima govori. Riječ je o trećoj životnoj dobi, koja je u našim društvenim okolnostima marginalizirana. Scenario je napisao poznati satiričar Viktor Ivančić i on je mudro poveo jednu liniju koja se čini humornom, a vrlo često je i duhovita.
Ipak, na kraju ostaje knedla u grlu, jer se dešava nešto što se ne može nazvati sretnim ishodom. Film je poruka društvu u kojem živi treća životna dob, ali i onima koji bi trebali brinuti o toj populaciji. To je kritika – direktna i jasna, bez mistifikacije. U filmu igram jednu od štićenica doma, a moje godine su vrlo bliske onima koje se prikazuju, pa je snimanje bilo i izazovno i emotivno.
BUKA: Film jeste fikcija, zasnovana na Ivančićevom scenariju. Ipak, vjerujem da ste, dok ste ga snimali, razmišljali o tome šta se dešava u staračkim domovima? Da li je taj proces probudio u vama određene strahove u vezi sa položajem starijih?
Naravno. Strahovi postoje jer se u staračkim domovima živi u vrlo lošim uslovima. Nekoliko puta sam bila u našem domu u Sarajevu, u posjeti prijateljima i rodbini, i to je strašno. Izaziva strah da i sami možemo završiti u takvim okolnostima.
To pobuđuje hiljadu pitanja i dilema: da li jednog dana pristati na tu opciju ili će nas vlastita nemoć primorati na to. Kada bi u domovima postojali ljudski i primjereni uslovi, vjerujem da bi mnogi od nas jednog dana pristali na život u njima. Ali današnji uslovi su neprihvatljivi i ne omogućavaju dostojanstvenu starost.
BUKA: Film se bavi pitanjem dostojanstvenog starenja i života. Da li nam generalno nedostaje društvenih uslova i brige za dostojanstvo starijih – od zdravstvene zaštite do socijalnog osiguranja?
Da, to vidimo svakodnevno. Imala sam nezgodu na poslu. U trećoj sam životnoj dobi, ali nemam nikakvu vrstu osiguranja za naknadu zbog povrede na poslu – koje imaju uposlenici koji nisu penzioneri do 65. godine. Nakon te dobi, nijedno osiguravajuće društvo ne pruža privilegije da stariji ljudi budu njihovi klijenti. Hodajući i tražeći svoja prava, shvatila sam da smo potpuno nezaštićeni. To vrijedi i kad se okliznemo, slomimo ruku ili nogu – nema nikakve naknade. To je elementarna, strašna istina.
To je jedan od segmenata socijalne sigurnosti za koji vidimo da ne vrijedi za nas starije.
To je apsolutna nebriga. Nemamo pravo ni na putno osiguranje. Naša osiguravajuća društva ga ne nude starijima. Moja kćerka u Portugalu uspjela mi je izvaditi osiguranje jer se tamo može uplatiti putno osiguraanje doživotno. U Portugalu izvadila, za mene koja sam u Bosni. To su apsurdi. Mogu se učlaniti u neka strana društva, ali to su dodatni troškovi, a ne osiguranje koje sam zaslužila tokom svog radnog vijeka.
Također, mnogi poslodavci ne osiguravaju vanjske saradnike, iako bi to trebalo biti zakonska obaveza. Ako radite za nekoga, makar kao vanjski saradnik, trebali biste imati pravo na osiguranje u slučaju nezgode.
BUKA: Onda stoji replika iz filma: “Oni nas vide kao kukce”?
Tako je. Ne samo kao kukce, već i kao objekte. Za mnoge smo hodajući izvor zarade. Kao novčanica koja hoda – koliko daš, toliko eventualno dobiješ. Ali taj minimum je često minimum minimuma. To je vrlo jasno, eksplicitno, bez mistifikacije prikazano u filmu.
BUKA: Film će vidjeti i šira publika, kroz distribuciju u regionu i na festivalima. Vjerujete li da može uticati na donosioce odluka da se nešto promijeni u domovima? Da bar uđu u te domove, da vide.
Mi sada imamo premijeru u četvrtak 25. septembra u Zenici, 26. je u Mostaru, 27. u Tuzli i 28. septembra U Zagrebu.
Film distribuira hrvatska kuća Blitz, jedna od najjačih u regionu. Zanima me kakve će biti reakcije. U Sarajevu je, tokom Sarajevo film festivala, film vidjelo oko 6.000 gledalaca, i reakcije su bile odlične – sa pohvalama filmu, ali i praćene gorčinom, jer su ljudi shvatili da je to naša svakodnevica. I to je strašno.
Ne znam hoće li film potaknuti političare, da nešto urade sa tim nesretnim okolnostima u kojima se nalazi treća životna dob. Da su imali svijest o tome, nešto bi već bilo urađeno. Dom penzionera u Nedžarićima se urušavao 30 godina, a sada se na tom mjestu gradi hotel. To je takozvana tajkunska privatizacija. Dakle, čekalo se da se to proda. Prije rata, taj dom je davao nadu da će ljudi treće životne dobi živjeti dostojanstveno. Sada preostaju samo privatni domovi, koje većina penzionera ne može priuštiti.
To je veliki problem – ne samo brige o ljudima koji su uložili svoj život i zdravlje, nego i pitanje odnosa društva prema najranjivijima.
BUKA: Film završava porukom da pravde nema ako se za nju ne izborimo. Da li se mi, kao društvo, dovoljno borimo za pravdu?
To je velika tema. Film nema happy end – i kako bi to treća životna dob imala happy end pa i na filmu gdje postoji umjetnička fikcija. To je nemogiće. Pravda i nepravda su fenomeni koji se stvaraju godinama. Naša pravda urušena je i socijalnim, obrazovnim, pravnim, sudskim i političkim kontekstom. U svim segmentima je vrlo malo pravde.
Ono što bih voljela jeste da se barem u mojoj branši otvore mogućnosti, koje nam se sada ne daju, da izrastemo u kvalitetan kulturni prostor. Upravo za to što nema pravde, nema brige potrebno je da se izađe na ulice, da se protestuje. Da se malo političari uplaše i kažu – desiće nam se nešto što će nas srušiti sa tronova. Potreban nam je građanski neposluh.