Jan Vormann je savremeni umjetnik čija praksa spaja skulpturu, arhitekturu, digitalne medije i javno učešće u intervenciji. Istražuje kako izgrađena okruženja akumuliraju istoriju, značenje i popravke. Kao gost Street Arts Festivala Mostar, tokom intervencije u mostarskom parku Zrinjevac, govori o mogućnosti percepcije grada kao prostora susreta i o umjetničkoj kritici javnog prostora.
„Zaista cijenim ovo u svojoj karijeri umjetnika, također sam imao mnogo galerijskih izložbi, mnogo muzejskih izložbi, ali ovo je format koji mi se zaista jako sviđa, super je iscrpljujući, može biti jako teško nositi se sa svom djecom, nositi se sa svim odraslima, uvijek imati direktan sukob s prolaznicima, ali općenito je to zaista jedan od mojih omiljenih formata“ – kaže Vormann u razgovoru za BUKA magazin.
Kako je došlo do ove ideje?
Puno sam radio u javnom prostoru i stalno sam šetao noću pokušavajući uz to neke stvari da uradim. To nije bio nužno vandalizam, jer je ovo ideja o tome kako mnogo više možete manipulisati predmetima, kako možete manipulisati ili stvarati situacije da biste ih učinili zanimljivim za gledaoca, smiješnim ili promišljenim ili nešto slično. A onda, naravno, postoje strategije u umjetnosti, kao što je manipulisanje nečim da izgleda drugačije u kojima možete nešto dodati, možete nešto oduzeti. Recimo, postavljanje savršeno kvadratnih Lego kockica na raspadajućim zidovima. To je način da zidovi koji su kontejneri naših života dođu u jukstapoziciju sa lego kockicama koje su u osnovi samo igračke, uz mnoštvo kontrasta koji s tim dolazi.
Ta praksa dolazi iz sela u Italiji gdje arhitektura traje hiljadama godina s rimskim zidovima na dnu, a zatim stalno novim slojevima koji se slažu jedan na drugi, ovisno o tome šta je bilo dostupno u to vrijeme. Kada sam stigao tamo, zamoljen sam da dodam nešto gradovima, nešto u javnom prostoru, a moja misao je bila da dolazim iz pozadine umjetnosti, umjetnosti u javnom prostoru, možda čak i nešto poput slikarstva, slikanja u javnom prostoru. Ovim sam želio dodati savremeni materijal koji je plastika bez koje ne bismo bili ništa u našem društvu.
Kako birate gradove u kojima ćete raditi?
Dobijam pozive od strane različitih festivala ulične umjetnosti, ali i biram da ponesem svoje cigle kada putujem bilo gdje, tako da mogu – ako ikada vidim mjesto koje želim posjetiti – uraditi to što želim. Uvijek prihvatim poziv. To je uostalom slučaj i sa Mostarom, gdje sam definitivno želio doći, jer ovdje ima ovaj dodatni istorijski sloj koji me definitivno veoma zanima.
Kada posmatrate grad kao prostor susreta, šta imate na umu?
Ako idete u galeriju ili muzej, već očekujete da će se nešto dogoditi i očekujete umjetnost, a u gradu niste potpuno sigurni je li to što vidite nesreća ili bi ovo trebalo biti umjetnost. Ovaj slučaj mi se zaista sviđa, jer sve čini manje vještačkim, čini sve mnogo isprepletenijim s tkivom grada, tako da ste mnogo skloniji iznenađenju.
Je li onda Vaš fokus na priči ili na prostoru?
Vrlo je specifično vezan za lokaciju. Moglo bi to biti i pisanje nečega na Lego kockicama, ili bi se moglo reći da biram samo određena mjesta. No, šta u slučaju kada je riječ o prostoru koji je ruiniran u ratu ili ga je dotukao zub vremena? Ne postoji nužno specifična poruka koja kaže da se brinete o svom gradu ili da ga učinite šarenijim ili nešto slično, to zaista nije toliko potrebno. Sudjelovanje u ovom trenutku je u prvom planu i mnogo bitnije od popravka koji traje zauvijek. Mi ne lijepimo, ne cementiramo… Kada radimo ovu akciju, kao što sada radimo s djecom, to je preduzimanje akcije. Naravno, pogledate oko sebe i shvatite odakle dolazi šteta. To je poruka koju šaljem i ništa više od tog. Nije pedagoška stvar koja ima jedno specifično značenje koje mora značiti isto svima. Možda je za neke ljude to samo provođenje dobrog vremena vani.
Kao roditelj shvatam da djecu svaki dan trebaš zabavljati do određene dobi i uz to raditi nešto s njima. Ovo može biti jedna stvar koju radiš u jednom danu ili neki iznenađujući element za nekoga ko je, recimo, na svojoj svakodnevnoj rutini koju čini nešto drugo. Postoji i faktor iznenađenja za ljude koji idu na posao, imaju vrlo ozbiljne živote, moraju platiti kiriju i moraju platiti zdravstveno osiguranje i šta već ne. To je faktor iznenađenja kad vidiš neke ljude koji rade nešto besmisleno poput stavljanja Lego kockica unutra. Neko shvata, razumije da to nema smisla, jer ljudi popravljaju zid, gube vrijeme. Neko drugi shvata da apsolutno ima smisla stajati ili sjediti s lego kockicama i uživati u lijepom vremenu vani popravljajući zid. Za mnoge ljude to ima smisla, jer postoji talas koji razumije da se radi o umjetnosti, uličnoj umjetnosti, popravci koja je istovremeno i simbolična, jer daje uglove iz kojih se može razmišljati o okruženju i učešću u tome. U svakom slučaju, to je otvoreni poziv ljudima da se priključe.