Zbog
toga smo upravo sa njom razgovarali o izgubljenom čojstvu i junaštvu Hercegovaca,
novinarstvu, aktivizmu, državnoj mafiji, te građanskoj apatiji i prihvatanju
nepodnošljivog stanja…
Milanka, kako je raditi kao
novinar u maloj sredini?
Raditi
kao novinar na svim ovim prostorima je veoma teško. Ovdje uslovi nisu normalni,
a čim radiš u nekim nenormalnim i vanrednim uslovima, onda je to veoma teško. E
sad, na sve to još nekih 30 odsto težine nosi sa sobom rad u malom mjestu.
Ovdje kad pišem o nepravilnostima, niko ne gleda na onog ko je počinio ta djela
kao na krivca, već upiru prstom u mene. Ja budem kriva jer iznosim nešto na
svjetlo dana. Ipak, ja kao novinar osjećam i odgovornost prema svom poslu, ali
i kao građanin ovog grada, ove zemlje, osjećam odgovornost da djelujem ispravno
u svom domenu. Da neke stvari koje vidim da nisu u redu popravim, a ljudi koji
odlučuju i koji se ovdje sve pitaju žele samo tišinu, poslušnost i njima
odgovara jedino mrak.
Da li je taj mrak prevladao i možemo
li se novinarstvom boriti protiv njega?
Ja sam dobila više puta kritiku da nanosim štetu opštini ako pišem o
nepravilnostima. Ljudi očekuju da ti budeš nečiji portparol, da pišeš samo o
lijepim stvarima. Sa druge strane, ako bi tako razmišljali i tako radili, to bi
bilo samozavaravanje. Naravno, ja razumijem da ljudi žele da čitaju o lijepim
stvarima kad im je život težak, ali to nije rješenje. I mi novinari ne smijemo
da budemo saučesnici u skrivanju i fingiranju informacija. Mi nemamo ovdje institucije,
one su postale ljuštura i što prije sebi priznamo kakva nam je stvarnost, prije
ćemo krenuti putem oporavka, ako uopšte ima nade da se njime krene. Mi moramo
da budemo svjesni da živimo u jednoj privatnoj i mafijaškoj državi, gdje se
mafijaškim metodama rješavaju stvari i gdje je sve podložno privatnom
dogovoru, dok se uporno zaobilaze institucije. One su tu samo da daju legalnost
tim odlukama koje su donesene mimo svih procedura, u uskom krugu ljudi i
logično je da u tom smislu novinari teško dolaze do prave istine, a većina ih
čak bude dio te grupacije, iako novinar ne bi smio da bude dio svega toga.
Vi ste neko ko se ne ustručava da
piše o teškim temama, posebno o nepravilnostima i zloupotrebama koje prave
ljudi iz Vaše blizine, jer Gacko je malo mjesto. Kako na sve to reaguju ljudi
oko Vas, građani…
Na primjer,
kad smo radili priču o kriminalu u Termoelektrani Gacko, za mene je najveća
satisfakcija bila puna sala kad smo održali projekciju našeg filma. To je za
mene bio pokazatelj da su ljudi zainteresovani i isto tako pokazatelj da
podržavaju moje rad. Sa druge strane, ono što je za mene poražavajuće, jeste da
mi imamo problem da oni koji su na vlasti mogu da urade bilo šta i da za to ne
odgovaraju. I samo to odsustvo sankcija, bilo koje vrste, njima daje prostor da
kažu ‘ma šta me briga, pišite i pričajte šta hoćete’. To je problem cijele
BiH. I još gore, takvi ljudi i dalje iznose neke stavove koji se u medijima
tretiraju kao vrijednosni i gdje se računa na takve kao na relevantne
sagovornike. I tu smo i mi krivi. Moramo jednom da presiječemo i da ljude koji
lažu stavimo na listu nerelevantnih.
Da se vratim na ono kad ste
rekli da ste na projekciji filma imali punu salu i da je to pokazatelj da i građani
žele da se o tome priča. Gdje je onda reakcija tih istih ljudi prije i poslije
toga na sve ono što se direktno, ali i indirektno tiče njih?
Ljudi se brinu za svoju poziciju, ali ne žele
da se konfrontiraju. Njima je najlakše da neko drugi bije njihove bitke. I to
često rade novinari. U tom smislu, novinari moraju da budu neki vodič koji će
poslužiti kao primjer za vraćanje iskrenosti i istine među ljudima. Ja moram da kažem da je iskrenost ovdje jedna
zaboravljena kategorija. Pogotvo u Hercegovini, gdje ljudi miješaju lukavstvo sa
mudrošću, što nije isto. Nije mudro danas ćutati, nije mudro sakriti svoj stav,
ali jeste lukavo, jer čovjek ako ćuti, ne razmišlja i ne govori puno, on može da
računa na tu mrvicu sa stola.
Slušajući kako
govorite o svom poslu, imam osjećaj da u nekim momentima pričam sa
aktivistkinjom, a ne sa novinarkom.
Ono što je radim ovdje ljudi doživljavaju
lično. Ja zaista sebi pravim neku vrstu štete, jer zbog posla koji radim nisam u
dobrim odnosima sa mnogo ljudi. Ali to je neka cijena koju moraš da platiš. Ja
sam sa sobom prije svega raščistila da li želim da budem neko ko će da klima
glavom i da podržava ovo svjesno tonjenje ili ću u svojim mogućnostima izraziti
neslaganje sa tim. Jednostavno, ako želim da uradim nešto dobro u ovom poslu,
krenem od onog što ne valja u mojoj zajednici. Naravno, često se dešava da postavljam
sebi pitanje smisla, često se osjećam kao Don Kihot…
Ali zašto je to
tako, zašto niko više ne slijedi Vaš primjer?
Mi smo, pogotovo u maloj sredini, ostali bez
biološkog potencijala. Vi jednostavno ne možete biti revolucionar sa 50 godina.
Možete dati nekom podršku, ali stariji ljudi se teško odlučuju da sami nešto
naprave, a mladih nema dovoljno. Mladi ljudi odlaze odavde i sve je manje onih
koji bi možda nešto promijenili nabolje. Pored toga, oni što su ostali su ili
razočarani neuspjelim primjerima svojih prethodnika, pa ne čine ništa, ili su postali
konformisti gledajući lični interes i pokušavajući da se domognu dobrog posla,
bez obzira kakve će implikacije za 5 ili 10 godina imati njihovi postupci na
društvo. Tako da svi idu sličnim primjerom, učlane se u stranku, lijepe
plakate, bore se za lokalne skupštine i čekaju neki posao u državnoj upravi ili
javnim preduzećima. I niko od njih ne razmišlja o društvenoj zajednici, već samo
o tome kako će obezbijediti sebi korist. Ja sam skoro pitala jednog lokalnog
odbornika da li on razmišlja samo o sebi ili se nekad sjeti i onih koji su ga
birali, na šta mi je odgovorio da on ne bi ni bio u poziciji da odlučuje o
nečemu da nije bilo stranke.
Pa, kako onda promijeniti
kod mladih ljudi takvu percepciju realnosti? Odakle početi?
Za mene je prava enigma kako ljudi, konkretno
iz Gacka, budu uspješni kad negdje odu odavde. Zato mi je čudno kako su svi oni
koji ostanu ovdje bez inicijative i bez hrabrosti. Ali glavni problem je što mi
nemamo elementarnu građansku hrabrost. Ovdje niko ne smije da kaže onom koga je
birao da mora da rješava elementarne komunalne probleme za njega. Jer zato i
jeste tu gdje se nalazi. I jednostavno ne mogu da vjerujem da ljudi sa takvom
istorijom pobuna, čojstva i junaštva mogu toliko da se ponize i toliko da ćute i trpe ne bi li možda
nekad ostvarili, kroz tamo neki posao, lični interes. Do kad će biti tako teško
je reći, ali mi moramo da se mijenjamo iz korijena i pokušamo da povratimo onu
građansku hrabrost koju smo negdje u ovim godinama iz nas izgubili.