Foto BUKA
Međunarodni dan borbe protiv korupcije obilježava se danas 9.
decembra. Korupcija je problem koji vlast u Bosni i Hercegovini već godinama ne
želi riješiti. Iako postoje jasni putokazi od Evropske unije u kojem smjeru
treba ići, bh. vlasti idu suprotno, pa su tako ove godine usvojeni zakoni koji
su lošiji od prethodnih. Oni zakoni koji su bili u proceduri, a koji su
ispunjavali minimum evropskih standarda su povučeni i nikada nisu vraćeni u
proceduru, a u međuvremenu nas ta ista vlast obasipa pričom kako je ona za
integraciju BiH u EU. O borbi protiv korupcije, zakonskom propisu kojim se
pokušava oslabiti državno pravosuđe i mirenju građana s činjenicom da žive u
autokratskom sistemu, razgovarali smo s Ivanom Korajlić, izvršnom direktoricom
Transparency International BiH.
U ovoj godini dobili smo neke nove stranke u vlasti, i to
samo na određenim nivoima. Kako biste ocijenili borbu protiv korupcije u ovoj
godini, jesmo li napredovali ili nazadovali?
– Nismo vidjeli nikakve konkretne korake koji bi upućivali
na to da su se ojačali mehanizmi borbe protiv korupcije. Dakle, sve ono reforme
koje su na redu, i koje su navedene u prioritetima Evropske unije, a u vezi s
borbom protiv korupcije, poput zakonskog okvira o sukobu interesa, zaštiti
prijavilaca korupcije, sprečavanja zloupotreba u izbornom procesu,
transparentnost rada institucija, da ne govorim o reformi pravosuđa, nisu
implementirane uopšte. Bez obzira što se mnogo govorilo o tome i od novih vlasti,
a koje su radile sve da opstruišu usvajanje ovih reformi, tako da ne može
govoriti o nekim konkretnim koracima. Situacija se pogoršava u posljednjih
deset godina, jer se sistematski radi ne samo na uništavanju zakonskog okvira,
nego i na potpunom obesmišljavanju i upropaštavanju institucija koje bi trebalo
da budu nezavisne i da provode zakone usmjerene na sprečavanje i sankcionisanje
korupcije. Glavna je bitka oko toga ko će uspostaviti kontrolu nad kojom
institucijom, pa i oni zakoni koji se usvajaju zapravo idu u pogrešnom smjeru,
a što smo vidjeli na pitanju Zakona o slobodi pristupa informacijama na
državnom nivou koji dodatno ograničava pristup informacijama.
Jesmo li to vidjeli i na nekim drugim zakonima?
– Vidjeli smo to i na primjeru izmjena Zakona o VSTV-u koje
su trebale da unesu više odgovornosti i integriteta među nosiocima pravosudnih
funkcija pa smo dobili mehanizme koji neće moći biti provodivi, na to je čak i
VSTV upozorio. Imamo i nedostatak zakona na federalnom nivou, Republiku Srpsku
da i ne spominjem, jer se njome apsolutno niko i ne bavi.
Uspostava kontrole i slabljenje institucija
S jedne strane predlažu se rješenja koja su lošija od
postojećih, ili se zapravo oni nacrti koji su prvobitno obećavali, sada slabe u
proceduri. U Federaciji su povučena dva ključna zakona: zakon o sukobu interesa
i zakon o zaštiti prijavilaca korupcije. Na nivou Bosne i Hercegovine zakon o
sukobu interesa je već tri puta skidan s dnevnog reda sjednice Vijeća ministara
i insistira se na uspostavljanju dodatne političke kontrole nad tijelom koje
treba da ga primjenjuje. Tako da vidimo da koraci vlasti idu samo u smjeru kako
da izbjegnu usvajanje konkretnih mehanizama, a kako da s druge strane uspostave
kontrolu ili oslabe institucije koje bi trebalo da primjenjuju ključne
antikorupcijske zakone.
Kako onda u tom smislu okarakterisati njihove konstantne
izjave da su na tragu evropskih integracija BiH?
– To govore zato što žele da stvari predstave drugačijim
nego što jesu. Na ruku im ide i činjenica da smo dobili kandidatski status na
lijepe oči, bez ikakvih konkretnih koraka, da smo dobili uslovnu preporuku za
otvaranje pregovora također bez ikakvog napretka i onda se to pokušava
iskoristiti da se stvori percepcija da se nešto zaista konkretno i radi. S
druge strane kada pogledate izvještaj Evropske komisije o BiH, on pokazuje
potpuno suprotno i jasno naglašava da apsolutno nikakav napredak nije postignut
u borbi protiv korupcije. To je vrlo eksplicitno naglašeno. Također je navedeno
da i ovi zakoni koji su usvojeni nisu u skladu s očekivanjima. Međutim, svaka
vlast nastoji da sebe predstavi u što boljem svjetlu, pa će si tako pripisivati
zasluge za nešto što ne postoji, što uopšte nije urađeno, misleći da
ponavljanje te mantre da je napravljen nekakav napredak i da postoji nekakav
momentum i da treba da budemo zadovoljni samom činjenicom da je uspostavljena
vlast nakon izbora, donosi znakove da smo napravili historijski napredak.
Mislim da je svaki građanin ove države svjestan da napredak ne postoji jer ga
ne vidi u svom okruženju i na svojoj koži ne osjeti nikakve pomake. Naprotiv,
vidi se značajno pogoršanje situacije u ključnim segmentima, od ljudskih prava
i sloboda do toga kakva je na kraju krajeva i ekonomska situacija.
Spomenuli ste ljudska prava i slobode. Vlast u Republici
Srpskoj se nije obazirala na brojne apele i kritike kada je riječ o zakonu o
posebnom registru i javnosti rada neprofitnih organizacija. Jesu li građani u
ovom entitetu svjesni da će ostati sami kada se uguše nevladine organizacije i
mediji?
– Nisam sigurna koliko su svjesni. Nisu bili svjesni ni kada
smo govorili o izmjenama Krivičnog zakonika, kriminalizaciji klevete i uvođenja
krivičnih djela koja se tiču iznošenja mišljenja i informacija na bilo koji
način, uključujući i na društvenim mrežama i javnom prostoru generalno, što će
imati utjecaj na sve građane. Jednostavno nije postojala ta percepcija da se to
tiče svakog građanina i da može trpiti posljedice, tako isto mislim da nema još
shvatanja šta znače ovakvi koraci poput ovog zakona o agentima stranog
utjecaja, odnosno šta će to značiti za prava građana. Mislim da je urodio
plodom višedecenijski pristup vlasti u Republici Srpskoj koja 20 godina širi
propagandu i priču o tome da su to nekakvi neprijatelji, da su oni koji se bore
za ljudska prava zapravo protiv Republike Srpske i da jednostavno bez nekakve
stvarne namjere ta percepcija i ta vrsta narativa mora utjecati na građane. S
druge strane, građani su opterećeni svojim sopstvenim problemima svakodnevnog
preživljavanja u ovakvom jednom sistemu, tako da se smatra da će ovakvi zakoni
utjecati na nekog drugog a neće imati efekta po njih. Vidjeli smo i na
primjerima drugih poteza vlasti u Republici Srpskoj koji su išli direktno na
ugrožavanje prava građana i njihove egzistencije pa da nisu naišli na neku
konkretnu reakciju. Jednostavno, građani su već oguglali i pomirili se da žive
u jednom autokratskom sistemu i vlada ta percepcija da apsolutno ništa ne mogu
da promjene.
Kada je riječ o zakonu o sudovima, političari su nam
predstavili kao da je najvažnije pitanje gdje će biti sjedište apelacionog
odjela. Ima li u ovom zakonu važnijih pitanja od ovog kojeg nameću predstavnici
državne vlasti?
– U svakom slučaju da ima. Ta druga pitanja su u suštini
ključna tačka na koju treba obratiti pažnju, a koja su izgleda i cilj donošenja
zakona. To je činjenica da se ide na slabljenje nadležnosti pravosudnih
institucija na nivou Bosne i Hercegovine, posebno kada govorimo o Sudu Bosne i
Hercegovine. To je politika na kojoj Milorad Dodik već godinama insistira, da
se jednostavno obesmisle pravosudne institucije na nivou Bosne i Hercegovine,
da se sva nadležnost vraća na niže nivoe. To se radi iz razloga što je svakako
lakše kontrolisati pravosudne institucije na nižem nivou.
Ključni test državne koalicije
S druge strane, poražavajuće je što se jedno takvo rješenje
našlo i u samom nacrtu zakona i da SNSD i Milorad Dodik nisu sami u ovim
namjerama. To ima podršku i HDZ-a i Dragana Čovića i na kraju krajeva ovo će
biti ključni test koalicije na nivou Bosne i Hercegovine, da li će se dopustiti
obesmišljavanje pravosudnih institucija na nivou Bosne i Hercegovine. Da ne
govorimo o tome da je preporuka Evropske komisije bila uspostavljanje vrhovnog
suda, ne višeg suda, niti odvajanje apelacionog odjela iz Suda Bosne i
Hercegovine, već formiranje vrhovne instance koja će biti glavni tumač sudske
prakse na nivou cijele Bosne i Hercegovine. Naravno da nije bilo podrške za
tako nešto, pa se napravio kompromis da se ide na viši sud, pa se sada priča u
javnosti kako se, eto, ne mogu dogovoriti gdje će biti sjedište, hoće li biti
Sarajevo, Istočno Sarajevo ili Banjaluka, a da u isto vrijeme, čak ni
predstavnici trojke (SDP, NiP i Naša stranka) ne žele da kažu da je, zapravo,
glavni problem pitanje samih nadležnosti Suda Bosne i Hercegovine.
Nekoliko javnih preduzeća od Ureda za reviziju FBiH je
dobilo negativne ocjene za obje komponente, a neke od tih kompanija poput
Rudnika Banovići čak imaju i milionska dugovanja i prema Poreznoj upravi i
prema Općini Banovići. Međutim, ništa od onoga što otkriju revizori ne
istražuju tužilaštva već godinama. Rade li revizori uzalud svoj posao?
– Uredi za reviziju, i to ne na svim nivoima, su jedini
ostali kao nezavisne institucije koje ukazuju na konkretne nepravilnosti.
Međutim, njihova uloga postaje besmislena ukoliko nema apsolutno nikakve dalje
odgovornosti za ono što se utvrdi u revizorskim izvještajima, niti odgovornosti
za neispunjavanje preporuka, niti odgovornosti za konkretna kršenja zakona koja
revizori identifikuju. Ured za reviziju Federacije je svojevremeno objavio
cijeli spisak predmeta, izvještaja i nalaza koje su proslijedili tužilaštvima i
koji je odgovor tužilaštava bio.
Tužilaštva ne reaguju ni na dokaze revizora
Vidimo da zapravo čak ni kada su u pitanju konkretni dokazi
koje jedna takva institucija poput Ureda za reviziju dostavlja, ne smatraju se
dovoljnom osnovom da se pokrenu određeni procesi, istrage i podignu optužnice.
Šta da očekujemo onda po bilo kakvim prijavama koje neko drugi dostavlja? Mi
smo također u nekoliko navrata, upravo kada govorimo o poslovanju javnih
preduzeća što kroz sopstvena istraživanja i praćenja procesa raspolaganja
sredstvima u procesu javnih nabavki i slično, pa i na osnovu revizorskih
izvještaja dostavljali prijave što Finansijskoj policiji, što tužilaštvima.
Vidimo i u slučaju Rudnika Banovići gdje smo imali vrlo ozbiljne nalaze u
prethodnom periodu u vezi s načinom prodaje uglja Srbiji, i sumnjom na zaista
vrlo ozbiljne razmjere finansijskih malverzacija, da i dalje te informacije se
prosljeđuju od Finansijske policije kojoj smo poslali prijavu pa dalje prema
tužilaštvu. Pitanje je kada ćemo dočekati da se zaista nešto uradi po tom
pitanju. U međuvremenu, vidimo najave stečaja i gašenja pojedinih javnih
preduzeća koja su jako važna za ekonomiju Bosne i Hercegovine.