Ona je autorica najpobjedonosnijeg i najtoplijeg osmijeha na književničkoj sceni Hrvatske. Takva je i njena literatura: topla a pobjedonosna dok jednostavnim, neuvijenim umijećem pisanja čisti sve mrakove pred nama. I utopljava ih u osmijeh nade.
Otkad se 2010., kao vrlo mlada fajterica uselila u “Hotel Zagorje” i naša srca, Ivana Bodrožić ne prestaje nego ustraje da sebe i nas oslobodi posljednjeg pedlja Conradovske tame i uvede nas u napast slobode.
Nedavno je Fraktura objavila dragocjenu knjigu “Fikcija” kojom je Ivana raskošno, duhovito i tužno izmaštala stvarnosne priče o brutalnoj svakodnevici žena usred neproglašene diktature patrijarhata. Intervjuirati Ivanu znači zapravo nastaviti čitati njene knjige smijeha i zaborava, utopijski poželjeti da se ti bukvari nikada ne zaklope i učenje nikada ne završi.
TELEGRAM: Gdje da uladičimo”Fikciju”? Meni je to kao neki antiroman…
BODROŽIĆ: Ha, dobro (smijeh)… Izbjegavam svrstavati u romane ono što romani nisu. Posebno sam alergična kad netko kaže da je nešto “labavi roman” zato što smatram da je roman prije svega arhitektura. Da mora biti vrlo koherentan, povezan i da sve mora imati veze sa svim. Što se tiče “Fikcije”, iako se u nekoj mjeri likovi prelijevaju iz jedne priče u drugu i mogu se prepoznati motivi koji se provlače kroz cijelu knjigu, radi se o pričama.
“Fikciju”bih najviše svrstala u knjigu priča, znači ne zbirku, jer kad se kaže zbirka priča najčešće se sugerira da su to priče koje ste pisali nekad, slali ste ih i po raznim natječajima, skupljali, pa eto sad imate desetak – petnaestak priča i napravili ste knjigu. Pisala sam je ciljano kao knjigu priča, priča koje se mogu čitati svaka za sebe, ali opet one imaju neku unutarnju armaturu koja ih povezuje što se tiče likova, teme i motivacija.
TELEGRAM: Kako je materijal nastajao? Je li ipak bio rasut, u fragmentima, ili ste naprosto sjeli i napisali knjigu od korica do korica?
BODROŽIĆ: Prvo sam zapravo napisala priču “Fikcija” koja je zaista izašla iz nekog nadahnuća i provokacije i stvarne situacije koja je očudila taj razgovor s dragim kolegama. I kako sam napisala tu priču – a jedno ih dulje vrijeme nisam pisala, prošlo je skoro desetak godina od zbrike priča “100 % pamuk“- onda sam pomislila kako je šteta što sam ih malo zapostavila.
Tako da mi se počela rađati ideja o knjizi priča koje bi bile povezane. Nakon priče “Fikcija” koja je prva i naslovna priča, sve ostale su nastale, možda ne kronološkim redom kako su raspoređene u knjizi, tako da sam ih organizirala prema temama kojima se želim baviti i pripovjedačkim tehnikama koje sam željela ispisati. Manje – više je cijela knjiga osmišljena prije negoli je nastala.
TELEGRAM: Dok sam čitao knjigu baš sam se pitao što je zapravo fikcija za pisca? Postoji li fikcija uopće?
BODROŽIĆ: Mislim da je to jedna rasprava koja se proteže još od antike. Tamo je negdje početak, ali kraja još nema. Uvijek volim citirati kolegu Aristotela (smijeh) koji je rekao čuvenu rečenicu o tome da je umjetnost istinitija od povijesti zato što umjetnost uvijek prikazuje sve ono što se moglo dogoditi, a povijest ili historiografija nam prikazuje samo ono što se doista dogodilo. Tako da sve što napišete u neku ruku postaje fikcija, ali nema tu egzaktne granice.
To se ne može mjeriti u postocima niti se može skrojiti neki čvrsti rub. Svi mi, kako u životu tako i u književnosti, imamo vlastitu interpretaciju stvarnosti. I te se interpretacije zaista ne moraju podudarati i rijetko se sasvim podudaraju. Čak i kad se prisjećamo nekih događaja ili iskustava koje dijelimo s prijateljima, partnerima i obitelji, sjećanja nikad nisu potpuno usuglašena.
Mislim da je takva stvar i sa fikcijom. S druge strane, vi možete postaviti scenografiju u srednji vijek ili na planet Pandora, ali ako pišete o ljubavnoj boli ili nekoj traumi, morate angažirati taj dio sebe – vlastiti, autentični, proživljeni… jer samo tako ima smisla. Jednako tako možete uzeti biografske činjenice iz vlastitog života, kao što sam to ja učinila u knjizi “Fikcija”. Na primjer, priča “Vikendica” u kojoj držim zaključanog majstora u podrumu…
TELEGRAM: E to se sto posto dogodilo (smijeh)…
BODROŽIĆ: Ali ne u podrumu (smijeh), budući da podrum nemam. Taj određeni osjećaj bespomoćnosti, kad postoje trenuci u životu u kojima osjetiš da ćeš preći granicu, da te može prebacit nešto i da ulaziš u sferu gnjeva koji je s tvoje strane opravdan, sve je u tom smislu istinito, ali naravno ništa se od toga nije dogodilo. Zato kažem, teško je povući jasnu granicu… Možda je ta rasprava nekako i uzaludna ali, naravno, uvijek je zanimljiva – i piscima i čitateljima.
TELEGRAM: Ovo nikako nije literatura s ključem, kako se već te etikete lijepe, ali mislim da je njena živost i u tome što se niste grčevito branili od toga ako negdje taj ključ otvori brave.
BODROŽIĆ: Nisam, zato što je život vrlo plodno tlo za inspiraciju i mi svi volimo misliti o sebi da smo jedinstveni i posebni, ali to nije istina. Jer da je to istina, umjetnost kao takva ne bi funkcionirala. Ne biste mogli ni zamisliti scenu u kojoj dvjestotinjak ljudi u kinu, koji gledaju film, plaču na istu scenu, ili da nešto što je netko napisao prije dvije stotine godina, da nas pogađa kao da nas se sad tiče.
Postoji razlika između nečeg što je privatno i osobno. Kad govorimo o privatnom, to je nešto što se tiče samo nas privatno i eksponiranje toga, a to je danas vrlo popularno i na društvenim mrežama i u realityjima, vodi u žutilo. Međutim, ono što je osobno je ono čime umjetnost operira. Mi moramo sebe unijeti u ono što radimo, ali to nije privatno.
Osobno dijelimo, i ja se nisam libila tog dijela izlaganja, zato što mislim da je ono materijal za književnost i umjetnost. Doduše, zabavljalo me je ostavljanje tragova koji su prepoznatljivi iz mog života, primjerice da je pripovjedačica spisateljica koja živi u Dugom Selu i drži majstora zatočenog u podrumu (smijeh).
No, više od svega uživala sam u tome što sam raskrstila s dilemama autofikcije,na neki način. Kad se dogodi da je roman prvijenac, kao što je meni bilo s romanom “Hotel Zagorje”, dijelom autobiografski, uvijek moram naglasiti dijelom jer i u njemu ima epizoda koje su izmišljene da bi priča funkcionirala,više se nisam mogla riješiti sumnje da je sve što napišem autobiografija. Tako da sam se odlučila zabaviti u “Fikciji” i poigrati se okvirom koji je donekle autobiografski, ali ispunjen fikcijom, pa onda ostaviti čitateljima ili da se zabave ili nagađaju ili da se čude… Naglasak mi je prije svega bio na tome da napišem dobru priču koja će držati vodu i nešto, za mene važno, poručivati.
TELEGRAM: Cijela galerija žena gradi “Fikciju”. Je li zapravo riječ o istoj ženi, antijunakinji u beskonačnom nizu agregatnih stanja?
BODROŽIĆ: Mislim da jest, a to je i na tragu ovog prethodnog odgovora. Ta jedna žena ili većina žena koje žive danas u ovom prostoru i vremenu, u nekim sličnim okolnostima, dijeli puno toga u svojim sudbinama. Međutim, ono što bih željela istaknuti kad već govorimo oženama koje su dominantni likovi u ovoj knjizi, kroz priče o njima mi možemo možda još i bolje dobiti sliku o tome što je s muškarcima.
Zato što nema priče u kojoj muškarci nisu jednako važni, bilo da su prešućeni ili baš zato što su prešućeni, ili zato što su u pozadini odjeci njihovih odluka, akcija, načina ponašanja, građenja tog jednog patrijarhalnog sustava… Tako da ja nisam baš pobornica svrstavanja literature u dominantno žensku ili dominantno mušku literaturu.
Jer baš kad govorimo o tom ženskom iskustvu svijeta, ono je takvo zato što se muškarci ponašaju na određen način. Naša stvarnost funkcionira po principu spojenih posuda, u neprestanoj su interakciji i naše odluke, svjetonazori, stvari u koje vjerujemo i za koje se borimo, utječe jednako na žene i na muškarce, sve je itekako povezano. U ogledalu ženskog iskustva jako dobro se vidi način na koji muškarci funkcioniraju.
TELEGRAM: Minucioznim opažanjima, duhovito ali i tužno opisujete notorna, gotovo šeretska mala nasilja nad ženama koja su ukopana u svakodnevici. Ta udomaćenost i prešutnost je trajna posljedica mizoginije, kako ju razobličiti i pobijediti?
BODROŽIĆ: To o čemu govorite više bih okarakterizirala kao neki kapilarni patrijarhat ili mačizam. Zato što se on danas vrlo često ne ogleda u tome da će neko izravno reći da su žene manje vrijedne, imamo naravno i tih incidentnih situacija kad neki svećenik proglasi žene drugotnima, ali to je zaista puno rjeđe.
Puno je češći taj kapilarni mačizam i patrijarhat koji se ogleda u tome da i dalje većina žena za isti posao ima manju plaću od muškarca, da više od sedamdeset posto kućanskih poslova, brige za djecu, za starije članove obitelji, bolesne, i dalje preuzimaju žene… Iako su u Hrvatskoj, prema podacima Zavoda za statistiku, žene u većoj mjeri obrazovane, znači završile fakultete, magisterije, doktorate, kad dođemo do upravljačkih pozicija one su debelo u manjini.
E sad, protiv toga se jako teško boriti zato što je život sastavljen od cijelog niz malih koraka koji vas vode ka tome i ne djeluju fatalno; kad se vi zaljubite, odlučite osnovati obitelj, dobijete dijete, to je onaj sindrom kuhane žabe. Ne dogodi se to vama odjednom, ne udate se i ne izaberete vi partnera koji će vam doći reći: “Slušaj, naš život će izgledati tako da ćeš ti rintat cijelo vrijeme, a onda još kad dođeš kući radit ćeš dodatno i nitko te za to neće platit”… To o čemu govorimo se događa malo po malo, jer je sistem takav. A najteže se boriti protiv sistema.
Postoji još jedna zamka: kad počnete govoriti o tome, onda vas vrlo brzo počnu svrstavati u ladicu “Aha, to je ona koja se stalno nešto buni”. To vam negdje u društvu oduzima poziciju i uvjetno rečeno legitimitet da se vi bavite pravom umjetnošću, pravom književnošću ili bilo čim pravim, jer vi se cijelo vrijeme nešto bunite… Zagovarate prava žena, nikad niste zadovoljni, i to je sad neka druga zamka koju treba vrlo pametno ili nikako zaobići pa ostati u toj niši.
I treća stvar je da te svakodnevni život naprosto melje i ti ne možeš u svakom trenutku vikati, boriti se, biti svjesna, osvještavati sebe i druge oko sebe, jer jednostavno bi te satrao taj napor. Moraš živjeti i baviti se svakodnevnim problemima. Mislim da u ta tri ključna segmenta koja sam nabrojala leži najviše razloga zašto je ta borba tako teška, tako sveobuhvatna i toliko dugo traje. Neki pomaci se vide, ne mogu reći da ne, ali taj manevarski prostor u kojem može doći do još veće ravnopravnosti je i dalje ogroman.
TELEGRAM: “Fikcija” ima i čulnu, erotsku dimenziju. Zašto je, pobogu, žena i dan – danas u velikom dijelu javnosti odmah podozriva kad otvoreno govori o žudnjama svoga tijela i duše?
BODROŽIĆ: Naša seksualnost je naprosto vitalna sila našeg života i zanemariti ju potpuno u književnosti značilo bi dokinuti jednu čitavu dimenziju gdje se život reflektira u književnosti. Ako ćemo se složiti da književnost u nekom svom najboljem maniru oponaša taj život onda bi iz života morali preuzeti sve segmente. Naravno, mi ne moramo nužno pisati o seksu, o erotici, ali ono što moramo jest biti svjesni da to postoji kao stvarno jedna od najsnažnijih sila u našem životu pa onda tako i kod naših likova.
Kad to izbije na površinu i kad mi likove učinimo do te mjere živima da oni imaju i svoju seksualnu dimenziju onda dolazimo do ovoga što ste spomenuli. O tome je vrlo teško i zahtjevno pisati, ne postoji bez razloga u Velikoj Britaniji nagrada za najgori opis seksa (smijeh)…
A pitanje tko može o tome pisati i kome to priliči, što je jedan širi društveni problem i ja ga neću sad ovdje pokušavati cijelog razobličiti, nego možda u par natuknica… Znači, područje seksualnosti je nama zapravo od našeg rođenja, odrastanja i sazrijevanja, na neki način preoteto.
Kroz religiju, odgoj, politiku, govor, ono je skrajnuto ili gurnuto u pornografiju, prepoznato kao nešto prljavo, ili je s druge strane mistificirano, prevučeno sramom ili romantizirano. Što u životu uopće nije tako.
Međutim, vi ako uopće pokušate izgovoriti ili opisati neke dijelove tijela, spomenuti spolne organe ili način kako ljudi komuniciraju unutar seksualnog odnosa, odmah dolazi ili do srama ili do vulgarnosti. Mi zapravo dođemo do neke zrele dobi i shvatimo da je nama preotet taj jezik kojim uopće možemo izraziti vlastitu žudnju, vlastitu seksualnost.
Naravno, taj jezik je preotet i zarobljen zato što je seksualnost ogromna sfera moći i kontrole, pogotovo u patrijarhalnom sustavu, gdje ta kontrola prvenstveno služi da bi se žene držalo na jednoj vrlo kratkoj uzdi. Jer taj golemi strah od slobode u sebi sadrži i strah od samosvjesne oslobođene seksualnosti.
Tako da je tu jako puno problema koji uopće nisu književne prirode nego se u književnosti ispoljavaju, ali su psihološki, sociološki, odgojni… Sad kako to razriješiti, možda da napišem jedan cijeli roman o tome (smijeh). Tema je užasno zanimljiva, ali široka i kompleksna, ima veze s ispoljavanjem naših psiholoških mehanizama i dinamike odnosa kad se dotaknemo seksualnosti, koja je najčešće protjerana u podzemlje, u pornografiju, ili se pravimo da je ona nešto što uopće nije.
TELEGRAM: Govoreći o posljedicama te društvene moći, da li je njihova najveća pobjeda kad se počnemo stidjeti svoga tijela ili sumnjati u njega?
BODROŽIĆ: Apsolutno da. Kao i sve drugo, i tijelo je područje političke borbe. Ako pogledate čemu sve tijela služe, imamo tijela koja samo služe odlasku u rat, to su prvenstveno mlada muška tijela. Imate tijela za reprodukciju koja su prvenstveno ženska tijela, heteronormativna tijela koja su donekle prihvaćena ali kad počnu starjeti ta tijela više nisu poželjna na način da bi se izlagala, da bi bila dostojna ljubavi, maženja, seksualnosti, znači tijela koja se moraju skrivati.
Ili tijela na kojima se vrše užasno bolne operacije da bi zadržala ili dobila poželjni oblik. Mislim, tijelo je jednako tako poligon koji u društvu pokazuje iza kakvih mi vrijednosti stojimo i kakav je politički okvir jednog društva, što je također neodvojivo od naše svijesti o tome gdje živimo i kako živimo.
Naravno, uvijek su tu u nezahvalnijoj poziciji oni koji imaju manje moći u našem društvu, to su definitivno žene, ali i muškarci koji se ne uklapaju u tu neku heteronormativnu sliku mišićavog frajera koji ima određena obličja. Čim je on niži ili se voli oblačiti u roza košulje (smijeh), već je to nešto što ne spada u taj dozvoljeni ili preferirani okvir. Tako da je to pitanje manifestacije tjelesnosti dio jedne puno duže i kompleksnije priče, a kojoj je ishodište u društvenim vrijednostima.
TELEGRAM: Priznajem, proplakao sam na onoj dionici u knjizi o prekograničnoj ljubavi… Usuditi se voljeti bezgranično, bez čuvenog prebrojavanja krvnih zrnaca, ovdje je i dalje tabu?
BODROŽIĆ: Da, ali nije to samo kod nas. U toj priči pišem o Srbinu, međutim jednako tako imamo Ukrajinu i Rusiju, Izrael i Palestinu… scene su svugdje iste. Tu nema nikakve razlike. Mi smo s jedne strane kao ljudska vrsta nevjerojatno napredni i uspijevamo dobaciti do umjetne inteligencije, a s druge strane toliko smo primitivni da ne možemo prepoznati drugo ljudsko biće u osobi koja živi nekoliko desetaka kilometara s druge strane granice, neke fiktivne granice koju su ljudi u jednom trenutku povukli.
Ali kažem, to se događa zapravo po cijelom svijetu. Što nam također govori u prilog tome da mi uopće nismo ni posebni ni jedinstveni, nego naprosto vrlo primitivne životinje koje unatoč određenoj produhovljenosti i silnim intelektualnim i znanstvenim postignućima negdje u dubini svog bića živimo i dalje te primitivne biološke drame koje se svode na to jesmo li pripadnici iste rase i vrste, možemo li ostvariti suživot ili ćemo izmišljati umjetne kategorije koje će nas toliko razlikovati da nas dovedu do onečovječivanja, da tako kažem.
Naravno, to je prije svega priča o ljubavi, ali ljubavi koja negdje pokušava pobijediti taj nametnuti i potpuno fiktivni okvir. Koji je u svojoj suštini fikcija, jer to da je netko Srbin, Hrvat, Ukrajinac, Rus…, to nije nešto što se vidi, niti se može dokazati. Mi smo odabrali prihvatiti tu identitetsku odrednicu i ponašati se prema njoj i u skladu s tim na nekog pucati, režati, mrziti nekog… Ali to što nas razlikuje nije nešto što je činjenica. To je priča u koju smo odlučili vjerovati.
TELEGRAM: U jednoj od priča otvoreno i hrabro progovarate o pogubnoj opsesiji mitologizacije Vukovara kao krivog alibija za sve i svašta, kao dogme pijeteta i grada vječne smrti. Ne mirite se s tom histerijom? Iz te vaše priče prodire iskrena zabrinutost, kao iz one muke Dežulovićeve: „Jebo vas Vukovar!“
BODROŽIĆ: Da, u mojoj izvedbi svakako. Htjela sam se pozabavit tim tragikomičnim elementom vlastitog života. Zato što ja to živim otkad znam za sebe. Mogu razumjeti da Vukovar ljudima predstavlja ovo ili ono, ali upravo se o tome radi, Vukovar njima predstavlja nešto.
Živim sudbinu tog grada otkad znam za sebe u svim njezinim najtragičnijim i najkomičnijim elementima. Kako vrijeme odmiče vi jednostavno tu tragediju preživite, nekako ju pounutrite i onda ovi preostali, “državotvorni” i nametnuti segmenti postaju sve komičniji. Trideset četiri godine nakon, ja sam zaista u priči “Kad čujem Vukovar” opisala neke stvari koje su se meni događale ili mi se događaju samo zbog činjenice što taj grad predstavlja i kako je izgrađena fikcionalna slika Vukovara u stvarnosti.
Smatram da imam svako pravo baš na taj način obračunati se s tim, budući da smo moja obitelj i ja nažalost podnijeli sav teret koji su tuđe odluke o sudbini ovog grada donijele nama. I meni je s jedne strane bilo relaksirajuće i zabavno, ali naravno i duboko osobno, napisati tu priču i pokazati kako to zaista izgleda kad vi živite sudbinu toga grada pa makar ne živjeli u njemu.
To nema nikakve veze što ja ne živim u Vukovaru ali na neki način, noseći taj neizabrani identitet, jer nisam birala gdje ću se roditi, izgleda da ću do kraja života morati nositi sa sobom taj “pijetet” jer te jednostavno netko, za svoju korist, želi strpati u taj podrum. Ti samo pokušavaš živjeti kao svatko drugi, želiš iskoračiti iz tog vrlo suženog i morbidnog okvira, a zapravo te pozivaju na red ljudi koji tu sudbinu ne žive.
TELEGRAM: Ta državno proklamirana odrednica “posebnog pijeteta” nosi u sebi sve samo ne život.
BODROŽIĆ: Pa da, nosi u sebi nešto grobničarsko. Nosi u sebi nešto što ne žive djeca naših saborskih zastupnika koja žive u Zagrebu, koja ne idu u odvojene škole, ne moraju u vrtiću nositi grobljanske lampione i gledati žute čizme i koji ne moraju paziti tko se kako zove i u koji ide kafić… Znači, to ste isporučili Vukovarcima,a sebi ste ostavili sve drugo što je zapravo normalan život i to na račun pijeteta.
TELEGRAM: Prošlo je petnaest godina od vašeg kultnog prvijenca “Hotel Zagorje”. Da ga danas počinjete pisati opet biste izabrali poziciju djeteta, djevojčice pripovjedačice?
BODROŽIĆ: Svakako bih. Sad će, nakon petnaest godina, izaći novo izdanje “Hotela Zagorje” u Bodoniju, jedno malo ekskluzivnije, s predgovorom Maše Kolanović, jer knjiga je zaista preživjela dosta izdanja i nakon svega klinci je danas rado čitaju za lektiru…
Svakako bih nastojala napisati ju točno onako kako sam osjećala i tada. Pozicija djeteta je za ispričati takvu priču jako zahvalna budući da očuđuje sve one užase na koje se odlučuju stariji. Jer vi kad pišete knjigu o ratu i kad izaberete poziciju odraslog lika ili junakinje, vi već birate osobu koja ima izražene stavove o politici, o ideologiji, i samim time ta će vam osoba kao čitatelju biti više ili manje bliska.
Međutim, kad se odlučite za kožu djeteta koja je meni bila vrlo prirodna jer sam i sama bila u toj dobi kad je počeo rat, na taj način nekako očuđujete sve ono na što mi pristajemo kao odrasli ljudi. Na segregaciju, na nacionalizam, na rat, ne propitujući previše. Ali djeca, budući da nisu još uvijek formirana na taj način, da nemaju nikakvu ni političku ni financijsku moć, onda se s njima možda lakše suživimo i antiratna poruka možda jače rezonira.
TELEGRAM: Zanimljivo je da američko izdanje romana nosi naslov “Hotel Tito”. Je li vas iznenadio taj marketinški naslov?
BODROŽIĆ: Malo je, ali odmah sam ga skopčala (smijeh). Shvatila sam što je urednik htio napraviti, budući da za američko tržište naslov “Hotel Zagorje” ne bi značio apsolutno ništa, njima je trebala makar labava poveznica s nečim što njihova publika razumije ili čega se donekle prisjeća, tako da je “Hotel Tito” puno bolje rješenje. Voljela bih samo reći da je meni najdraži roman, koji sam relativno nedavno pročitala, iz tog vremena naše povijesti, života i društva, svakako “Listanje kupusa” Igora Beleša…
TELEGRAM: Isto ima tu dimenziju infantilnosti.
BODROŽIĆ: Upravo se o tome radi. To isto Beleševom romanu daje čistoću i snagu nekompromitiranih osjećaja koje vi imate prema svim tim likovima iz koje god da zajednice dolaze… Jer sve ono što se njima događalo nisu njihovi izbori. Jedini njihov izbor je da sačuvaju zdravu glavu, prijateljstvo i neki svoj mali svijet. Tako da ako neko od vaših čitatelja nije čitao, preporučam sjajni Igorov roman.
TELEGRAM: S kakvim ste osjećajima doživjeli Gavellinu predstavu, kad ste sjeli u gledalište na premijeri?
BODROŽIĆ: Prije same premijere sam gledala probe, i s redateljicom Anicom Tomić i dramaturginjom Jelenom Kovačić dosta razgovarala o svemu tome, išli smo s cijelim ansamblom u Kumrovec… Dakle, znala sam i prije premijere što me čeka.
Odlučila sam njima potpuno prepustiti svaku odluku vezanu za predstavu. Mislim da su Anica i Jelena napravile sjajan posao, da su uspjele u onome što ne uspijeva baš često kad radite adaptaciju romana, jer nije lako izbjeći da tekst ponekad izgleda kao deklamacija, kao prepričavanje sadržaja.
One su uspjele jako dobro pogoditi taj kazališni jezik, i kroz glazbu i songove i skoro neku povremenu kabaretsku atmosferu, a onda i birajući pametno dijelove tekstova koje će integrirati, uspjele su zapravo prepjevati roman. Da on ne bude prepričavanje radnje ili deklamacija nekih monologa nego da bude integralna kazališna igra koja će na drukčiji način pogoditi ili dirnuti gledatelja. I ja sam baš jako zahvalna što su to napravile na takav način, njima idu sve pohvale.
TELEGRAM: Kada ste zapravo osjetili prvu najavu strasti pisanja? Možete li detektirati dan tog buđenja?
BODROŽIĆ: Teško mi je sad baš to staviti točno u dan (smijeh), ali znam da sam kao klinka jako voljela čitati. Sjećam se da mi je mama rekla: “Kad budeš narasla da možeš ići preko ceste sama, onda ćeš moći ići u knjižnicu”. Tada mi se činilo da to je to, sad sam odrasla i krenula sam u knjižnicu, osjećajući se važnom, i osjećajući određeno strahopoštovanje prema toj instituciji.
Jako sam puno čitala i mislim da je to bilo presudno za pisanje. Onda sam čitajući počela zapisivati sve ono što se meni činilo bitnim ili da ima veze sa mnom, naravno to nisu bile moje rečenice… Tako sam počela pa sam dalje nastavila kroz patetičnu poeziju, kako to obično krene u danima mladog Jesenjina (smijeh), a onda malo više kroz prozu.
Mislim da je prvenstveno bila važna ta strast za čitanjem koja je kasnije vjerojatno artikulirala i moj vlastiti glas.
TELEGRAM: Što vam je zrelost donijela a što odnijela?
BODROŽIĆ: Svakako mi je odnijela imunitet i kondiciju (smijeh), ali zapravo mi je više toga donijela. Evo na primjer, možda mi je donijela relaksiranost u pisanju, recimo to tako, da nakon deset knjiga više nisam naročito zabrinuta što će netko napisati ili reći.
To naravno ne znači da pišem bez ikakve svijesti o čitateljima, kvaliteta teksta mi je uvijek na pameti i želja da odem korak dalje… Ali, pojačao se užitak u pisanju i zapravo svijest o tome da sve okolo i nije toliko važno dok postoji ovo u meni što je toliko snažno da me tjera da pišem.
Kad prođete nekoliko različitih ciklusa, i privatnih i profesionalnih, onda dođete do te spoznaje: okej i ovo će proći. Kako god bilo, proći će pa će doći nešto drugo. A to se naravno odnosi i na razdoblje kad je sve sjajno.
Nije to relativiziranje, ali u neku ruku možda realiziranje, umekšavanje i vlastite patnje i ushita, svega onoga čemu mi jako strastveno prijanjamo u mladim ili mlađim godinama. Da, ta neka relaksacija i svakako veća količina mira i užitka.