Sa Čirkinagićem smo razgovarali o umjetničkom postupku koji koristi, idejom da sa mjesta stradanja i masovnih grobnica u Prijedoru presuje bilje i tako stvara jedinstveni način memorijalizacije, odnosu etno-nacionalnih politika spram prošlosti, ali i kreiranja sadašnjosti i budućnosti, odnosu prema rodnom gradu u koji se vraća, kolektivizaciji i kultovima žrtve i zločinca, identitetima i drugim problemima koji tište naše društvo.
Govoreći o tome kako je nastajao Herbarium, naš sagovornik priča: „Rad je nastao dosta davno, oko 2004. godine. Nakon što sam upisao studije na likovnoj akademiji u Danskoj, vraćao sam se u Prijedor, a znalo se da u tom gradu u tom trenutku nedostaje oko 3000 ljudi, za koje se pretpostavljalo da su pobijeni i zakopani. Kada odlazite u prirodu, pitate se jesu li u toj njivi, šumi, na brežuljku zakopani ubijeni ljudi. U to vrijeme nije bilo mnogo ekshumacija i kad počnu sa pronalaženjem tijela, vidite da dijelovi pejsaža koji su lijepi, postaju masovne grobnice. U tom periodu sam počeo da fotografišem pejzaže, a onda se nametnuo element prirode koji je centralni i počeo sam odlaziti u sitne elemente bilja koje tu raste. Tada se postavljalo pitanje iz čega to bilje niče. Iz dijelova gdje su bile masovne grobnice. Onda počnete razmišljati o elementu kruženja materije u prirodi i elementu života koji se javlja iz masovnih grobnica, reflektujući život koji je nestao tu. To su korijeni same ideje.“
Na pitanje da li je početna premisa bila kultura sjećanja, Čirkinagić odgovara: „U početku nisam razmišljao o principu kulture sjećanja, nego o procesu u kojem sam lutao kao umjetnik, pokušavajući kroz apstraktan i arhaičan jezik umjetnosti da stvorim novi vokabular, kroz koji sam sebi objasnio šta se događa.“
Opisujući umjetnički postupak koji je koristio, naš sagovornik priča: „Izrađujući herbare koje sam pravio kao dijete, u početku nisam obraćao pažnju, ali sam poslije shvatio kroz moj proces fotografisanja Šejkovače, ekshumacionog prostora u Sanskom Mostu, da je taj proces pravljenja herbara vrlo sličan ekshumaciji tijela iz masovnih grobnica. Vi odlazite na lokalitet, nalazite jedinku, vadite je iz zemlje, odnosite pred stručne ljude koji će ustanoviti njeno porijeklo u smislu imena i porodice. Na herbarima postoji i opis lokacije. Nametnuo se zaključak da je proces vrlo sličan.“
Govoreći o umjetničkoj praksi koja kroz simbole, na vrlo nenasilan način komunicira traumu rata, Čirkinagić kaže: „Približavati ljudima bilo kakav traumatičan događaj je prihvatljivije kad nađete zadnja vrata da im priđete, da ne prilazite s eksplicitnim elementima koji će stvoriti stanje šoka. Uvijek je bolje dozvoliti posmatraču da prihvati to što posmatra i počne da vari informacije koje se tu nalaze. Tako je bilo i s Herbariumom. Tu je nešto što je prijazno za oko, elementi bilja, grafičke forme unutar rama. To je način da privučete posjetioce, a kroz tekst se saznaje da je to nađeno na mjestima masovnih grobnica. Tako je lakše prihvatiti i mračne elemente, stvarajući u glavi sliku, narativ i stav spram toga.“
Na pitanje kako je došlo do toga da ponovo krene raditi na Herbariumu, naš sagovornik odgovara: „Prošle godine me Zijah Gafić iz VII Akademije kontaktirao preko Irfana Hošića iz Kraka u Bihaću i pitao da li je moguće da u Sarajevu napravimo izložbu radova. Odlučili smo da napravimo nove radove i da ih podijele Zemaljski muzej i Ars Aevi. To je jedna zaista pozitivna priča koliko su se ljudi aktivirali, tu su se uključili i Modul memorije i Kuma international da pomognu čitav projekat. Meni je to vrlo iznenađujuće i pozitivan je doživljaj da se neko na tako ozbiljan način odnosi prema umjetnosti u našoj sredini.“
O potencijalnim razlikama u recepciji izložbe između danske i bosanske publike, Ismar Čirkinagić kaže: „Dobar dio ljudi u Bosni za razliku od Danaca ima iskustvo rata i sam ovaj rad ima korijen sa ovih prostora, pa vjerujem da će biti drugačiji pristup, jer većina naših percepcija se odnosi naš doživljaj. Drugačije percipiramo stvari koje smo dobili ili prihvatili na intelektualnom nivou, u odnosu na stvari koje smo doživjeli i koje su bile dio naše stvarnosti u jednom trenutku, a specijalno ako se odnose na traumu.“
