„Prije
mene je bila Kada Omerović, koja je taman završavala karijeru kada sam ja započinjala“,
priča nam Irma Adler o svojim počecima. „Ja sam se boksom počela baviti sasvim
slučajno. Moj prvi sport je bio košarka i oduvijek sam željela da treniram
košarku, to me je jako interesovalo i uvijek sam mislila da ću završiti među
NBA zvijezdama. Onda sam sasvim slučajno otišla na trening Tae Bo-a, to je
kombinacija kik-boksa, boksa, ima elemenata aerobika, a uglavnom je kao borba
sa zamišljenim protivnikom. Trener je rekao da nije nikad vidio veći talenat za
taj sport i nagovorio me da napustim košarku i počnem se baviti kik-boksom i
boksom.“
Do
tada, kaže, nije imala nikakve dodirne tačke sa boksom i kik-boksom, čak je
imala i predrasude o ovom sportu, o čemu nam je ispričala i jednu anegdotu. „Neposredno
prije nego što ću otići na taj trening, u tramvaju sam se vozila sa rajom iz
škole. Uvijek sam bila jasna, glasna, ratoborna, i neki momak mi je rekao ’jao,
ti se garant baviš kik-boksom’. Kad je to rekao, ja sam se uvrijedila, jer sam imala
prave predrasude, kao što ljudi imaju o bokserima, kik-bokserima. Ja sam tad
momka napala, ’kakav kik-boks, ja treniram košarku’, htjela sam da svi znaju da
ja treniram košarku, bila sam pravi dječji zaljubljenik u košarku. A on je onda
pitao ’Jesi li ti sigurna da ne treniraš tako nešto?’. Kratko nakon toga sam
završila na treningu Tae Bo-a, nakon čega sam počela sa kik-boksom.”
Tada
je imala 20 godina, što je, kaže, bilo relativno kasno, jer se u kik-boksu puno
rade udarci nogama, pa moraš biti elastičniji. Prvo takmičenje iz kik-boksa imala je sa 22 godine.
Kada
je 2006. godine osvojila evropsko zlato u kik-boksu, prešla je na profesionalni
boks, čime se i danas bavi. Osvojila je tri svjetske titule u profesionalnom
boksu, tri puta je bila svjetski šampion.
„Profesionalni
boks je specifičan“, objašnjava Irma, „na mečeve ideš kad te pozovu i, što si
bolji, to ti je bolje, više si plaćen, imaćeš više mečeva i bolju ponudu. Mada,
to može biti mač sa dvije oštrice, jer koliko god žele da imaju dobrog boksera
i dobar meč, boje se da njihov domaćin ne izgubi. Za profesionalni boks se veže mnogo
novca, marketinga, i šteta je da domaćin izgubi, jer su velike pare uložene i u
samu organizaciju meča. To je minimalno 40-50 hiljada KM kod nas, a vani još
više.“
Razlika
imeđu ženskog i muškog boksa kao borilačke vještine gotovo da i ne postoji,
kaže Irma. „Jedina razlika je što muški profi boks ima bolji marketing i bolje
je plaćen, ali ni to nije uvijek pravilo.“
Na
pitanje može li se živjeti od boksa, Irma kaže da na početku karijere to nije bilo
moguće, ali što je više napredovala i postajala prepoznatljivo ime u svijetu boksa, uspijevala je ostvariti pristojnu
zaradu. „S tim da treba da radim bar 3-4 meča godišnje i to pod uslovom da su
mečevi van granica BiH, jer ovdje da biste imali novac od boksa, morate imati
sponzore jer bokseri koji žive od boksa uglavnom imaju dobre sponzore i,
naravno, pomoć od države, koju ja nemam i nikad nisam imala, a vjerujem da i neću.“
Prije
par godina, Irma je otvorila svoju salu u Sarajevu, Irma Adler Boxing Gym, gdje
drži treninge boksa za djecu i odrasle, ali i fitnes treninge za žene. „Imamo
treninge za sve uzraste, od 4-5 godina pa do 105. Sve generacije su dobrodošle.
To je bio logičan slijed da se desi, ali nisam još prestala sa profesionalnim boksom.“
Kao
trener boksa, Irma radi na popularizaciji ovog sporta među djecom i odraslima,
a naročito je sretna kada se žene koje kod nje dolaze na fitnes zainteresuju i
za boks. „Imam iskustvo sa ženama koje dolaze na fitnes i kojima se boks možda ne
sviđa, jer misle ’šta ako me neko udari u glavu, u lice, valja mi se sutra
pojaviti na poslu’…ali ja ih obrabrim da probaju i onda, kada završe, kažu ’jao,
što je ovo super, možemo li opet trenirati boks?’.
I
svojim fizičkim izgledom, Irma zasigurno doprinosi promociji boksa među ženama.
Mnoge glumice i manekenke danas treniraju boks da bi imale zategnuto tijelo. Međutim,
Irma ističe da boks jača čovjeka i psihički i da se na taj način možete
riješiti stresa, zbog čega ga preporučuje svima koji vode brz i stresan život.
Djeca
i odrasli koji treniraju boks u Irminoj sali moraju proći školu boksa i
steći odgovarajuću kondiciju i snagu prije svog prvog sparinga. „Boks nije samo
’uzmi rukavice i udaraj vreću’, boks je puno više od toga. Ako želiš da se
baviš time, to je i trčanje, kondicija, i vreća, i fokuseri i sparing, a
najprije škola boksa, osnove boksa, kretanje, udarci…“
Međutim,
pored fizičkog aspekta, Irma ističe da boks može da ima i odgojnu funkciju kada
su djeca u pitanju.
„Boks
je odličan za djecu koja imaju povišenu energiju ili koja pokazuju više agresivnosti.
Jedna od tih sam bila i ja, a sada sam potpuno druga osoba. Mene je boks
preporodio. Ljudi smo, svi imamo te ispade, ali, vjerujte mi, boks vas nauči da
se kontrolišete, pogotovo kada krenete na takmičenja. Kada ulazim u ring ljuta,
sigurno će me neko udariti i vjerovatno ću ja nastradati, prije nego onaj
drugi, jer kada si ljut, pun si agresije i negativnih vibracija i u tom
trenutku ne razmišljaš trezveno. Kad ste ljuti, kad ste nervozni, kad niste
koncentrisani, i u životu pravite greške. Boks vas uči tome da budete smireni. Kod
djece koja su aktivnija i agresivnija, tu energiju će imati priliku da potroše
u ringu i trener mora posvetiti više vremena tom edukativnom i odgojnom aspektu,
a ima raznih metoda kako raditi sa takvom djecom.“
Irma
ima iskustva i u radu sa djecom koja su povučenija u sebe ili su doživjela neki
oblik maltretiranja od strane vršnjaka. Takva
djeca, kaže ona, vremenom očvrsnu i dobiju na samopouzdanju. „Volim raditi sa
takvom djecom. Imala sam jednog dječaka kojeg su djeca u školi tukla, pa je počeo
dolaziti na boks. Prije neki dan mi je rekao: ’Znaš šta se desilo? Kad mi je
dječak prišao, stao sam u gard i rekao da treniram boks i on je odmah pobjegao.’
Sa tom manjom djecom puno radim na tome da im objasnim da ne smiju dopuštati da
ih neko udara. Ako ih neko udara, a oni ne žele da im uzvrate, moraju naučiti
da izbjegnu udarac, da pobjegnu, da pokušaju nešto da urade da im ne naškode.“
Irmin
dan počinje trčanjem. „Proteklih 12 godina koliko treniram boks, trčim svako
jutro. Ako nisam otišla na trčanje, taj dan nije moj dan. Ispočetka mi je
ponekad bilo mrsko, a onda vremenom steknete tu naviku, to se pretvori u nešto
puno jače od navike. Ja sad ne mogu zamisliti da ne odem na trčanje, kako god
da se osjećam, a često znam reći ’odoh da trčim da mi bude bolje’.” Poslije
toga, slijede treninzi i druge obaveze, te briga o dvogodišnjem sinčiću. Na
kraju razgovora nam kaže da žuri po njega u vrtić, jer upravo danas slavi drugi rođendan.
Razgovarala Milica Plavšić