Foto: Arhiva
„Mi živimo u društvu u kojem je govor mržnje normalan, odnosno ljudi
su se toliko adaptirali na njega da ga ni ne primjećuju niti shvataju
njegovu opasnost. Zadnji rat je itekako bio rasplamsan i izazvan govorom
mržnje, a nakon rata i danas neke druge generacije odrastaju uz govor
mržnje“, rekla je za BUKU Irena Đumić Jurić-Marijanović, psiholog i
psihoterapeut iz Banjaluke.
Irena nam govori o psihološkoj
pozadini govora mržnje, posljedicama koje govor mržnje ostavlja na osobe
koje su izložene ovoj pojavi, ali i načinima kako se svako od nas može
boriti protiv govora mržnje koji u našem društvu nije dovoljno
osviješten.
Šta
nam upotreba govora mržnje može reći o osobi koja koristi takav govor,
može li se izvući neki karakterni tip ličnosti po tome?
Govor
mržnje je verbalizacija osjećanja poput bijesa i mržnje, te
destruktivnih i agresivnih nagona. Samim tim možemo reći da su osobe
koje ih koriste opasne po druge, jer ne uspijevaju obraditi svoje
emocije i nagone, već su u stanju bez problema usmjeriti ih prema drugim
pojedincima ili grupama.
Zbog čega postoje ljudi koji su skloni
da mrze, pa samim tim i koriste govor mržnje usmjeren prema drugima samo
zato što te osobe drugačije misle, osjećaju ili izgledaju?
Mržnja
kao osjećanje ponekad je adekvatna emocija, u slučajevima kad nam neko
nanosi neopravdano zlo, agresiju, povredu i slično. Međutim, mržnja
prema pojedincima ili grupama koje često ni ne poznajemo, a pogotovo
nikako ne utiču na nas, potpuno je neopravdana. U ovom slučaju gore
navedeni agresivni i destruktivni nagoni, emocije straha, bijesa i
mržnje, projektuju se na pojedince ili grupe koje su u tom trenutku
„plodno tlo“, na neki način imaju neko sugestivno značenje. To su često
etničke i nacionalne grupe, različite manjinske grupe, trenutno
migrantske grupe ili grupe LGBTI+ osoba. Na taj način se predstavlja da
su te grupe „opasne, zle, agresivne“ i time se opravdava sopstveno
nasilje i agresija.
Prema podacima iz elektronske baze
institucije Ombudsmena za ljudska prava BiH 1. januara prošle godine do
danas zaprimljene su četiri žalbe koje su registrovane pod šifrom „govor
mržnje“, ali i iz ove Institucije priznaju da prijave nisu stvarni
pokazatelj govora mržnje koji je psiutan u javnosti i da je potrebno
raditi na podizanju svijesti po ovom pitanju. Jesmo li kao građani
uopšte svjesni problema kada je rječ o govoru mržnje?
Mi
živimo u društvu u kojem je govor mržnje normalan, odnosno ljudi su se
toliko adaptirali na njega da ga ni ne primjećuju niti shvataju njegovu
opasnost. Zadnji rat je itekako bio rasplamsan i izazvan govorom mržnje,
a nakon rata i danas neke druge generacije odrastaju uz govor mržnje.
Na Facebooku na primjer ispod svakog statusa, čak potpuno nebitne i
nepoznate osobe, ako se spomene neka od manjinskih grupa, ili pogotovo
neka međuetnička ili međunacionalna korelacija, čak i sa strane sporta,
vidjećete masu komentara ispod koji pokazuju govor mržnje. Ova brojka
nije ni približna realnom stanju.
Govor mržnje često se
koristi u online komunikaciji, komentarima na društvenim mrežama,
odnosno usmjeren je prema ljudima koje direktno nevidimo. Da li ta
virtuelna otuđenost olakšava situaciju onome ko koristi govor mržnje,
jer ne vidi osobu kojoj su te riječi upućene?
Sigurno da
je tako, društvene mrže osiguravaju anonimnost i, samim tim, otvaraju
mogućnost za veću slobodu u govoru mržnje. Upravo zato mogu biti jako
opasne i huškačke, i u kratkom roku izazvati kritičnu masu ljudi koji su
spremni da i u realnosti primjene nasilje.
Mladi su u
sve ranijim godinama svog života prisutni na društvenim mrežema, pa su
samim tim i sve izloženiji potencijalnom govoru mržnje, kako zaštiti
mlade generacije, kako ih edukovati po ovom pitanju?
Treba
djelovati na svim nivoima, edukovati djecu svih uzrasta, od vrtića pa
nadalje o tome šta je govor mržnje i njegovuim mogućim posljedicama.
Roditelji treba da se upoznaju sa svim oblicima tehnologije te sa
društvenim mrežama koje dijete koristi, i da ih edukuje i kontroliše u
mlađim uzrastima, upozori ih na opasnosti i način na koji se trebaju
zaštititi. Takođe, važno je djeci dati informaciju kome da se obrate u
slučaju da su žrtve govora mržnje. Bitno je da se stvara sigurno
okruženje u kojem će na govor mržnje odreagovati i zaštititi dijete
roditelji, nastavnici i naravno, policija i druge nadležne institucije.
Koliko
je važno shvatiti da svaka izgovorena riječ nosi svoju težinu, pa samim
tim i posljedice i odgovornost za izrečeno? Čini mi se da se kod nas
riječ olako shvata?
Svaka napisana i izgovorena riječ
ima svoju težinu i u govoru mržnje su ciljano i pomno odabrane. One
imaju za cilj da ponize, zastraže, dikriminišu, izoluju, ušutkaju ili
napadnu određene osobe i pripadnike nekih grupa. Osobe koje koriste
govor mržnje, čak i na nižim uzrastima, prilično svjesno koriste ove
riječi i rečenice. Zato uvijek treba reagovati, edukovati djecu,
ispravljati ovakva ponašanja, a ako je potrebno, zatražiti stručnu
pomoć.
O kakvim posljedicama na osobe koje su žrtve
govora mržnje možemo govoriti, kako se takav odnos može odraziti na
život čovjeka? Šta konstantna izloženost govoru mržnje može da uradi
čovjeku?
Često mi na psihoterapiju dolaze djeca koja su
na neki način drugačija od većine, izgledom, debljinom, možda su
povučenija ili su odlični učenici. Oni su česta meta govora mržnje u
njihovim viber ili facebook grupama i ostanu izolovana, nesretna sa
osjećanjem manje vrijednosti i neprilagođenosti, a često razviju
socijalnu anksioznost i posljedično, depresiju. Često mi dolaze i
odsrali koji su imali ovakva iskustva u djetinjstvu i još uvijek se nose
sa posljedicama ovih iskustava, i dalje nesigurni u svoju vrijednost,
bježeći od bliskih odnosa, koji za njih predstavljaju i dalje
opasnost.Govor mržnje kod ljudi svih uzrasta izaziva stres, osjećaj
poniženja, ljudskog dostojanstva i često kontinuiran strah. Naravno da
se ove emocije odražavaju na samopouzdanje i često uzrokuju anksioznost,
panični poremećaj, depresiju ili psihosomatske tegobe i bolesti. U
socijalnom smislu, ljudi često smanjuju svoj krug ljudi, kreću se u
malim poznatim grupama, na svojim sigurnim mjestima, a nekad promjene
mjesto boravka.
Šta biste, sa psihološkog stanovišta,
preporučili onima koji su suočeni govorom mržnje, šta mogu da urade u
tom slučaju? Kako da se zaštite?
Svako ko je žrtva
govora mržnje treba se zaštititi i naći način da se to prekine. Ako su
djeca u pitanju, uvijek je važno da reaguju roditelji, staratelji,
učitelji i pokažu djeci da nije u redu niti plasirati govor mržnje niti
trpiti ga i da se treba zaštititi a one koji koriste govor mržnje
kazniti. Na taj način djeca razvijaju svijest o mogućnosti i bitnosti
zaštite svog integriteta. Tako i odrasli, mislim da je bitno da reaguju i
koriste institucije zaštite koje imamo. Nekada je moguće jedino pobjeći
ili trpiti, znam mnoge grupe koje su suočene sa ovim problemom
(novinari, etničke manjinske grupe, LGBTI+ populacija…) nekad zbog
sporosti rada institucija, nekad iz drugih razloga. Ljudi često iz
ponosa hrabro ostanu i trpe govor mržnje, žive svakodnevno sa strahom
hoće li ih neko napasti na putu do prodavnice npr. To je težak život,
pun straha, ograničene slobode u svakom smislu i nesumnjivo ostavlja
trag u životima ovih ljudi.