Rođeni Zagrepčanin Ivan Lovrenović (74), književnik,
publicist, urednik, novinar, najveći dio života proveo je u Sarajevu i
BiH. Diplomirao je južnoslavenske književnosti na Filozofskom fakultetu u
Zagrebu, bio je urednik u sarajevskim izdavačkim kućama Veselin Masleša
i Svjetlost. Dio rata proveo je u Sarajevu, a tri godine bio je u
egzilu u Zagrebu i u Berlinu. Od 2006. ponovno živi u Sarajevu. Više od
47 godina komentira najvažnije događaje, piše knjige, prozu, eseje….
Njegova knjiga Unutarnja zemlja koja govori o kulturnoj povijesti BiH prevedena je na njemački, češki, mađarski i engleski.
Lovrenović je pokrenuo i uređivao brojne časopise, izdanja i
biblioteke, 1992. bio je jedan od osnivača bosansko-hercgovačkoga centra
međunarodnoga PEN kluba, član uredništva zagrebačkog časopisa za
kulturu demokracije Erasmus Slavka Goldsteina, član
uredništva magazina Tjednik, a posebno su bili zapaženi njegovi tekstovi
u Feralu. Gospodin Lovrenović imao je stalnu kolumnu u tiskanom izdanju
Telegrama, dobitnik je niza vrijednih nagrada, a njegove izvanredne
analize i komentare objavljivali su i, među ostalim, The New York Times,
Die Zeit, Frankfurter Allgemeine Zeitung…
S obzirom na ilegalnu proslavu Dana Republike Srpske u Banja Luki,
koja je izazvala golemo nezadovoljstvo SAD-a i EU, zanimalo nas je kako
profesor Lovrenović komentira objavljivanje dva članka koja se s
različitih polaznih pozicija zalažu za ukidanje Bosne i Hercegovine.
Nekadašnji engleski diplomat Timothy Less, sada
konzultant specijaliziran za područje Istočne Europe, u američkom
časopisu Foreign Affairs, smatra kako se mir na ovim prostorima može
postići jedino tako da se Republika Srpska pripoji Srbiji, dio
Hercegovine Hrvatskoj, a da Bošnjacima pripadnu dijelovi BiH oko
Sarajeva, Tuzle i Zenice.
Emir Suljagić pak, u sarajevskom Oslobođenju,
predlaže Bošnjacima da sklope savezništvo sa Srbijom i posredno s
Rusijom te da se onda zajedno bore protiv Hrvatske, EU, SAD-a. “Less je
Britanac, profesionalni analitičar s izvjesnim iskustvom i znanjem o
našim prilikama, koje je stekao kao subalterni diplomat u Banjoj Luci i
Skoplju, ali bez ikakve odgovornosti za ono što predlaže. Suljagić je
lokalni političar, funkcionar još jedne nove sarajevske stranke. U
obrnutom odnosu s njezinim malim dometima i rezultatima, njegove osobne
ambicije su gromoglasne, rječnik militarno esktremistički, a patriotski
afekt jedina politička platforma.
U rutinskoj analizi prilika i odnosa Less ne govori ništa pogrešno,
ali i ništa novo i nepoznato, što nije već na stotinu načina rečeno, ali
kad predlaže prekompoziciju država, u kojoj bi teritorijalno bile
smanjene jedino BiH u korist Srbije i Hrvatske i Makedonija u korist
Albanije, propušta reći da to ne bi moglo ići bez novih ratova. A za
nove ratove, to znamo, potrebna je, osim svega ostaloga, snaga, novac,
organizacija te barem prešutna suglasnost unutarnjih i vanjskih
političkih faktora. Ne čini mi se to izglednim, barem ne u skorije
vrijeme”.
TELEGRAM: Postoje li neki posebni razlozi da se upravo sada izlazi s tim inicijativama?
LOVRENOVIĆ: Premda ova dva članka i njihovi autori
nisu činjenice istoga reda, jer među njima postoji očita razlika u
razini, upućenosti i formatu, jedno je Lessu i Suljagiću zajedničko –
obojica spadaju pod naslov one stare scenske satire: „Kafanski
stratezi“. I jedan i drugi, naime, gonetaju izdaleka znakove
međunarodnih političkih i interesnih prefiguracija, i pokušavaju ih
primijeniti na svoje razumijevanje prilika u BiH i na Balkanu. Prvi to
radi prividno bezinteresno, drugi ne krije svoje frustracije i svoje
želje. Evropa, Hrvatska, Zapad općenito krivi su mu za stanje u BiH,
kojoj po njemu s tih strana nikada ništa dobro došlo nije, pa sada
predlaže spas na Istoku: Srbija, s novim rusko-turskim savezništvom u
pozadini, a “vizija“ mu dobacuje i do Kine.
Nepotrebno je opisivati svu proizvoljnost i bizarnost ovoga umovanja.
No, simptomatično je da se ono ovdje medijski promovira i uvažava, bez
adekvatnih komentara. A zanimljivo je za taj diskurs, svojstven
„probosanskim i građanskim snagama“ kako same sebe tituliraju, da nikada
nije dokraja jasno komu je adresiran: Bošnjacima kao naciji,
muslimanima kao vjerskoj grupi, građanima BiH „kao takvima“. Sada se,
vidim, u tome „građanskom” krugu počinje operirati i pojmom „matematičke
većine“, koji je samo nova inačica izraza iz repertoara klasičnoga
bošnjačkog nacionalizma: „većinski narod“ ili „temeljni narod“.
TELEGRAM: Jesu li u pitanju samo probni baloni ili je pak posrijedi pokušaj nove destabilizacije BiH?
LOVRENOVIĆ: BiH nikada poslije Daytona i nije bila
stabilizirana u strožem smislu riječi. Paradoksalno, zato ju i nije
moguće destabilizirati. Sam Dayton proizvodi i održava to takvo neobično
stanje trajne nestabiliziranosti. Neki će čak reći: sistemski i
planski. To je stanje permanentne krize, nemogućnosti da se stvori
minimum unutarnje političke kohezije potrebne za izgradnju stabilnoga
političkog identiteta države. Ne mislim da to danas „netko gore“ radi
planski, s nekakvom skrivenom namjerom. Prije će biti da je riječ o tomu
kako na listi briga takozvane međunarodne zajednice Bosna i Hercegovina
nije ni na kakvom vidnom mjestu – svi su zadovoljni stanjem ovoga
ubitačnog dejtonskog mira. Najbolje to potvrđuje visoki predstavnik Valentin Inzko,
ta nevjerojatna činovnička kreatura, neuništiva kao što je neuništivo
sve što je amorfno, bez svojstava, kada na sve primjedbe i kritike
dejtonskoga stanja uvijek iznova ponavlja: što hoćete, Dayton vam je
zaustavio rat.
TELEGRAM: Koliko bi se eventualni dogovor SAD i Rusije o
novoj podjeli interesnih sfera, nakon što u Washingtonu dođe na vlast
Donald Trump, mogao odraziti na poziciju i odnose u BiH? Je li realna
opcija da Rusija prizna Kosovo kao samostalnu državu, a da za uzvrat
Zapad nadoknadi Beogradu taj gubitak tako što će pristati na
odcjepljenje Republike Srpske od BiH te pripojenje Srbiji?
LOVRENOVIĆ: Odgovori na ta pitanja spadaju u
iščitavanje iz taloga od kafe. Takvih čitača je u nas mnogo, ne bih im
se pridruživao. Tako, u nedavnom intervjuu na svojoj odanoj televiziji
Republike Srpske Milorad Dodik, sasvim u stilu još
jednoga od kafanskih stratega, priča kako će Trump imati razumijevanja
za Srbe i Republiku Srpsku jer su Srbi u Americi listom glasali za
njega… Mogu reći, sa zebnjom, samo to da famozna Helsinška povelja o
nepovredivosti granica odavno ne obavezuje nikoga, i da umilna arija o
dovršenosti „arhitekture Balkana“, koju toliko voli ponavljati bivši
predsjednik Hrvatske Mesić, služi samo za uspavljivanje naivnih.
TELEGRAM: Zašto je HDZ BiH podupirao referendum u Republici
Srpskoj i zašto podržava Milorada Dodika u najavama da će raspisati
referendum o samostalnosti?
LOVRENOVIĆ: Mnogo je već godina otkako je Dragan Čović
u ime HDZ BiH službeno i javno sklopio dogovor o partnerstvu s
Miloradom Dodikom i njegovom strankom SNSD, i taj dogovor nikada do sad
nije bio narušen. Njega nije u stanju narušiti ni potpuna politička i
demografska nižerazrednost, na koju su u Dodikovoj Republici Srpskoj
svedeni Hrvati, taj narod u ime čijih se interesa Čović drži na vlasti u
Bosni i Hercegovini. Eno, upravo je objavljen separatni popis
stanovništva u Republici Srpskoj: u cijelom tom entitetu živi danas tek
26.509 Hrvata, ili 2,27 posto od ukupnoga broja stanovnika (1,170.342).
Prije četvrt stoljeća, po popisu iz 1991, na istom području živjelo
ih je oko 220.000. Treba li tome komentara! O čemu sve to govori?
Podloga i razlog političke sloge između Dodika i Čovića, po mom
razumijevanju, nije namjera „razbijanja Bosne“, kako se u Sarajevu
paranoidno tumači svaki njihov susret i postupak, nego gotovo obrnuto:
mogućnost da na taj način obojica, svaki u svome krugu, drže i produžuju
praktično monopolni politički i vlastodržački, bogme i privatno
interesni položaj baš u ovoj i ovakvoj Bosni i Hercegovini. Što bi bili
Dodik u Republici Srpskoj pripojenoj Srbiji, i Čović u zapadnoj
Hercegovini pripojenoj Hrvatskoj? Nitko i ništa.
Bosna i Hercegovina – ali samo ovakva kakva je sada, blokirana i
zaustavljena – njihov je najviši interes. Sve ostalo su igre i
nadmudrivanja na dnevnoj političkoj tržnici, pa tako i Dodikovi
referendumi a i Čovićev entuzijazam za Europu i tobožnja borba za
ravnopravnost Hrvata. Nimalo ga ne košta, jer on najbolje zna da Hrvati
politički ne mogu dobiti ništa značajno više od onoga što imaju sada, i
da je put BiH u Europu daleki san, a odlično mu dođe da prima aplauze i
priznanja kao „najeuropljanin“. Ali, kad smo kod uzajamnih podržavanja i
partnerstava, ne zaboravite da istovjetan dogovor o političkom
partnerstvu imaju Čović i Bakir Izetbegović, odnosno njihove dvije stranke.
TELEGRAM: Neki bošnjački analitičari drže da
Hrvatska opet vodi dvostruku politiku u odnosu na BiH. S jedne strane
podupire jedinstvenu državu i ulazak u EU, s druge strane HDZ BiH,
sestrinska stranka vladajućeg HDZ-a u Hrvatskoj, podupire Milorada
Dodika i Republiku Srpsku.
LOVRENOVIĆ: Mnogo puta sam ovo isticao: zadnji put
kada je Hrvatska politika u odnosu prema BiH bila intenzivno
zainteresirana i aktivna, bilo je to s Franjom Tuđmanom.
Na nesreću za BiH i naročito za Hrvate u BiH, bila je to jednosmjerna i
sebična zainteresiranost: u strategiji Franje Tuđmana i BiH i Hrvati u
njoj bili su samo materijal za ostvarivanje političkih i teritorijalnih
interesa države Hrvatske, onako kako ih je on razumijevao. Sve poslije
Tuđmana u hrvatskoj politici prema BiH je zbunjeno i samo u sebi
nedorečeno i nejasno.
Ivica Račan bio je mutan, neiskren, neistinit, Ivo
Sanader, „prijateljski“ površan, neodgovoran i neudubljujuć, a po
posljedicama jednako štetni Stjepan Mesić, Ivo Josipović, Zoran Milanović. Nakon politički somnambulne epizode s Karamarkom, ovo što imamo sada s gospođom Kolindom Grabar-Kitarović kao predsjednicom i Andrejom Plenkovićem
kao premijerom i šefom HDZ-a, u mnogim je elementima kontradiktorno.
Još uvijek je teško zaključiti radi li se o nekoj smišljenoj
dvostrukosti, ili je riječ o unutarnjoj neusklađenosti i
nedomišljenosti.
Ali, govoreći mimo dnevnopolitičkoga okvira, hrvatska će „bosanska
politika“ biti samoj sebi teret i uteg, u sebi proturječna, dokle god se
ne oslobodi slijepoga nepriznavanja neslavnoga i mračnog dijela
vlastite uloge u ratu u BiH, te dok ne redefinira status Hrvata u BiH s
obzirom na institut dvojnoga državljanstva u onom aspektu kojim se
propisuje glasačko pravo, a koji hoćeš-nećeš Hrvate u Bosni i
Hercegovini – apsurdno i skandalozno – pretvara u hrvatsku dijasporu.
To, što oni sami rado prihvaćaju taj „dar“, samo govori o političkoj
zapuštenosti i inferiorizmu.
TELEGRAM: Kako se u Sarajevu ocjenjuje odluka Vlade u Zagrebu
da se pripadnici HVO-a koji su se borili u BiH izjednače po pravima s
pripadnicima Hrvatske vojske?
LOVRENOVIĆ: Teško mi je znati kako se to u Sarajevu
ocjenjuje, jer se Sarajevo i ja već godinama uspješno mimoilazimo, no po
mom mišljenju to jest jedan primjer kako nova hrvatska vlast nema na
umu sve ovo iz prethodnoga odgovora. Ta odluka predstavlja neugodan znak
aktualiziranja starih nacionalističkih i panetničkih stajališta u
hrvatskoj državnoj politici.
TELEGRAM: Kolika je prisutna radikalizacija dijela Bošnjaka u
BiH? Kolika je realna opasnost od jačanja vehabista? Može li BiH
postati izvorište i utočište islamskih fundamentalista u Europi?
LOVRENOVIĆ: Mnogo je oko toga magle, nejasnoća,
predrasuda – pojmovnih, političkih, vjerskih, činjenično-materijalnih.
Nemamo ovdje prostora za široku elaboraciju, ograničit ću se samo na
nekoliko važnih distinkcija. Vehabije, ili korektnije: selefije, jesu u
obrednom neskladu s tradicionalnim hanefijskim mezhebom (islamskom
pravnom školom, školom mišljenja) u Bosni, i jesu novost unesena ovamo
od posljednjega rata. Ali jako je važno da selefizam nije prevladao, da
je prakticiranje i tumačenje islama čvrsto u rukama Islamske zajednice u
BiH, te da ona danas – nakon dugogodišnjega pehlivanluka Mustafe Cerića na čelu Islamske zajednice – na vrlo angažiran način nastoji riješiti problem odmetnutih malih vjerničkih zajednica.
A važno je razbiti i predrasudu da su vehabije sinonim za primitivce,
esktremiste i „džihadiste“ – među njima mnogo je onih koji žive, rade,
komuniciraju posve integrirano i lojalno, kao svi drugi građani, jedino
pridržavaju pravo prakticiranja vjere na svoj način. Nisam nikakav
stručnjak za pitanja sigurnosti da bih mogao kompetentno govoriti o
Bosni kao mogućem „izvorištu i utočištu islamskih fundamentalista u
Europi“, ali ako se pod time misli na isilovske fanatike, ne govori li
topografija i „autorstvo“ cijele dosadašnje krvave bilance njihovih
„junaštava“ protiv te spekulacije?
Kada je nedavno hrvatska predsjednica senzacionalistički lansirala
bombu o „radikalizaciji islama u BiH“ i o tisućama povratnika iz
takozvane Islamske države, odmah ju je demantirao ministar sigurnosti Dragan Mektić
navodeći 46 takvih slučajeva, a ovih dana iznesena je i informacija da
je odlazak iz Bosne u Siriju i Irak sasvim zaustavljen. U
postjugoslavenskim zemljama, a u Bosni i Hercegovini na osobito zapaljiv
način, vjersko i političko tijesno se isprepliću i teško je odvajati
jedno od drugoga. No, kad je riječ o radikalizaciji, ovdje je po mome
sudu od vjerske mnogo sadržajnija i po mogućim konzekvencama konkretnija
sekularno-politička radikalizacija.
To je onaj tip nacionalizma, uostalom sasvim evropski po genezi i
strukturi, koji vrlo lako raznorodne elemente i sentimente amalgamira i
njima manipulira: etnički, vjerski, patriotski, mitsko-povijesni,
viktimistički. A kada se u zemlji složenoj i podijeljenoj poput BiH još
počne služiti pravom izvedenim iz „matematičke većine“ i građanskom
frazom, tada, bojat se, dobivamo na manjem uzorku svojevrsnu reprizu
gazimestanske Jugoslavije s kraja osamdesetih i početka devedesetih
godina prošloga stoljeća.
TELEGRAM: Tvrdi se da Srbi u BiH sve rade po nalogu Beograda i
Moskve, da su Hrvati u BiH pod utjecajem Zagreba, Bruxellesa i
Washingtona, a da u Sarajevu slušaju upute koje stižu iz Turske,
Saudijske Arabije, Katara…
LOVRENOVIĆ: Nije to tako jednostavno i izravno. Ima
situacija u kojima između etničkih vođa u BiH i njihovih vanjskih
„centrala“ dolazi do trvenja i neslaganja, naprosto zato što im se u
određenim stvarima konkretni interesi razilaze. Ali, generalno govoreći,
da! Paradoksalno na prvi pogled: otkako je Bosna i Hercegovina
nominalno postala samostalna država, njezin politički život stalno
obilježava to utjecanje vanjskim političkim i duhovnim središtima.
Izvori toga paradoksa su nezavršeni rat sa cijelim naslijeđem
„kostura u ormarima“, političko nepovjerenje među etnopolitičkim elitama
koje se kapilarno širi i na takozvani narod i na dolazeće generacije,
nejednak doživljaj i odnos prema zajedničkoj državi, njezinoj povijesti,
kulturi. Ali valja imati na umu da taj centrifugalni motiv obilježava i
cijelu stariju prošlost Bosne i Hercegovine, to jest, političke i
duhovne identifikacije i aspiracije njezinih triju utemeljiteljskih
naroda. To su sve faktori koji otežavaju ili onemogućuju izgradnju
koherentnoga političkog identiteta i širokoga konsenzusa o karakteru
društva.
TELEGRAM: Kakva je, po vašem mišljenju, zapravo budućnost BiH?
LOVRENOVIĆ: Nitko o tome ne može govoriti sa
sigurnošću. Kod političara i površnih analitičara na snazi je mantra da
je rješenje članstvo BiH u EU i NATO-u. Nisam protivan, ali tu se
otvaraju najmanje dva teška pitanja. Prvo: hoće li ovakva BiH uopće moći
odgovoriti na sve zahtjeve i uvjete koji prethode tom uključivanju, pa i
ako hoće, koliko će vremena trajati taj proces, neće li se, možda,
Europska Unija prije raspasti nego što BiH zadovolji uvjete za prijem.
Upitna je i stvarna riješenost bosanskohercegovačkih političara da im
država ide k Evropi, jer njima zapravo najviše odgovara status quo.
Tko osluškuje svakodnevni ritam političkoga života, može zapaziti
kako oni u posljednje vrijeme ponovo između sebe kopaju političke
rovove, reklo bi se sporazumno, spremajući se već sada za izbore 2018.
godine, a stavljajući ustranu tzv. europsku agendu. Drugo: ako
prihvatimo da je članstvo u EU i u NATO-u jedina panaceja za Bosnu i
Hercegovinu, pa i to da će jednoga dana zaista biti primljena u te
strukture, znači li to da će ona u njih biti primljena sa svim svojim
neriješenim unutarnjim političkim i društvenim razdrtostima? Teško je u
to povjerovati. Sve je dakle u pogledu budućnosti BiH zatamnjeno,
maglovito, zatvoreno za trezveno predviđanje.
U međuvremenu – a to međuvrijeme može biti beskonačno – stanovništvo
siromaši, demografski se urušava jer najvitalniji dio populacije bježi u
inozemstvo, zemlja socijalno, ekonomski, ekološki propada, kulturno i
duhovno se provincijalizira. Pozitivno preokretanje tih trendova užasno
je težak i dugotrajan posao i proces, čak i kada se za njega stvore
početne okolnosti, o čemu se u današnjoj Bosni i Hercegovini ne može ni
sanjati. Jedino još čemu se čovjek može ponadati, ako to nije sarkazam
samo po sebi, jest spoznaja da je povijest zapravo skup kontingencija i
nepredviđenosti, pa da se među njima, možda, krije i koja pozitivno
iznenađujuća.
Izvor: Telegram.hr