Hrišćani koji vrijeme računaju po julijanskom kalendaru danas proslavljaju Vasrks – najradosniji hrišćanski praznik. Vaskrs slavi Hristov povratak u život, treći dan nakon raspeća. Za vjernike to nije samo istorijski događaj, već dokaz da smrt nema posljednju riječ. Vaskrs je i praznik nade, ponovnog rođenja, spasenja i vjere da uvijek možemo ponovo početi živjeti.
O porukama Vaskrsa, izazovima današnjeg vremena, međuetničkim odnosima u Bosni i Hercegovini, mržnji i ljubavi prema Bogu i čovjeku razgovarali smo sa Danilom Pavlovićem, igumanom manastira Žitomislići.
BUKA: Igumane Danilo, najradosniji hrišćanski praznik dočekujemo u jednom vrlo neobičnom turbulentnom, bezbjednosno izazovnom vremenu u svijetu u kojem se vodi više ratova čija eskalacija može dovesti do trećeg svjetskog rata. Kako s teološke strane gledati na takvo okruženje u kojem smo u stalnom strahu?
Nije prvi put da čovjek slavi Vaskrs u strahu. Ali je svaki put isto pitanje: da li ćemo vjerovati strahu ili vaskrsenju? Strah govori: „Sve može propasti.“ Vjera kaže: „Ništa nije izvan Božjih ruku.“ Hrišćanin ne živi bez brige, ali ne živi ni bez nade. Ako dopustimo da nas strah oblikuje – već smo izgubili. Ako nas oblikuje vjera – onda i u tami vidimo svjetlost. Najopasnije je kada čovjek počne da govori u ime Boga, a da pritom ne sluša Boga.
BUKA: Jedan od glavnih argumenata SAD-a u ratu protiv Irana je svrgavanje teokratskog režima. Šta mislite uopšte o takvom načinu vladavine?
Teokratija zvuči uzvišeno, ali istorija nas uči da vlast, kad nema granicu, lako postaje nasilje.
BUKA: Ovih dana svjedočimo raznim podjelama unutar jedne etničke skupine, ali i međuetničko nerazumijevanje. S druge strane sve monoteističke religije nas uče zajedništvu, ljubavi, opraštanju, tome da smo svi djeca Božja. Gdje je zapelo pa živimo potpuno drugačije od onoga kako nas uče vjerske knjige?
Crkva nije pozvana da vlada, nego da služi. Da opominje, da liječi, da podsjeća čovjeka na savjest. Gdje nema slobode – tu nema ni istine. Zato što je lakše pripadati nego voljeti.
Čovjek se uhvati za ime, naciju, grupu – i tu nađe sigurnost. Ali izgubi čovjeka pred sobom.
Vjera nas uči da je svaki čovjek ikona Božja. A mi često vidimo samo etiketu.
Nije problem što ne znamo šta je dobro. Problem je što nećemo da živimo dobro.
Moguće je, ali nije najvažnije.
BUKA: Kad pominjemo zajedništvo, pokojni papa Franjo godinama je pozivao na zajedničku proslavu Uskrsa, takve pozive je slao i vaseljenski patrijarh Vatrolomej. Mislite li da može doći do dogovora da hrišćani imaju zajednički datum za proslavu Uskrsa, što nije slučaj od 1054. Podržavate li tu ideju?
Ako se ne sretnemo u srcu – džaba ćemo se sresti u kalendaru. Jedinstvo nije stvar datuma, nego duha. Ako bude pokajanja, smirenja i ljubavi – doći će i dogovor. Bez toga, sve ostaje spoljašnje.
BUKA: U vaskršnjoj poslanici mitropolit Hrizostom je rekao da Bog od nas očekuje da, prije svega, u ime Njegovo, poštujemo i ljubimo svakog čovjeka, ma ko on i kakav bio. Zašto i pored ovakvih poruka oko nas buja mržnja, a većina je uvijek loša i nepravedna prema manjinama, bez obzira da li se radi o vjerskim, nacionalnim, seksualnim ili čak i političkim manjinama?
Zato što je mržnja jednostavnija. Za ljubav treba snaga. Za mržnju je dovoljna slabost.
Većina često zaboravlja da joj snaga nije data da tlači, nego da štiti. Hrišćanin se ne poznaje po tome kako se odnosi prema svojima – nego prema onima koji su drugačiji.
BUKA: Cjelokupno bh. društvo na mnogim poljima živi jedan paradoks. Dok se građane konstantno gura u torove, dok skupljamo novac za liječenje sugrađana, političari žive odlično, voze skupa službena automobila i lako se dogovore oko dodatnih zaduživanja, stranačkih imenovanja i slično. Kako ocjenjujete naše političare?
Ne bih govorio samo o političarima. Oni su slika naroda.
Ako narod pristaje na nepravdu, ako ćuti, ako se miri sa lažju – takvu vlast će imati. Nema društva bez odgovornosti. Crkva ne bira vlast, ali mora reći: nema blagoslova na pohlepi, nepravdi i ravnodušnosti prema čovjeku.
BUKA: Fudbalska reprezentacija BiH se prvi put nakon 2014. plasirala na svjetsko prvenstvo. Čak je i jedan sveštenik proslavu upotpunio zvonima sa crkve što je kod mnogih izazvalo oduševljenje. S druge strane veliki broj građana, primarno Srba, ne slavi tu pobjedu odnosno plasman, a imali smo i situaciju u TV emisiji gdje je Nebojša Vukanović rekao da navija za Srbiju zbog čega je “izbačen” iz emisije. Moje pitanje se u prvu ruku odnosi ponovo na nedostatak kulture dijaloga i razumijevanja drugog, ali i na to – trebamo li svi navijati za BiH?
Ne trebamo svi misliti isto, ali moramo naučiti da poštujemo različitost.
Problem nije u tome za koga neko navija. Problem je što ne podnosimo da drugi misli drugačije. Zajedništvo nije uniformnost. Zajedništvo je kada se razlikujemo – a ostajemo ljudi jedni prema drugima.
BUKA: Vaskrs je veliki hrišćanski praznik, praznik nade u vaskrsenje, ali mnogi ga dočekuju u teškim okolnostima. Šta biste poručili vjernicima povodom Vaskrsa, a posebno onima koji se nalaze u raznim iskušenjima?
Vaskrs nije praznik onih kojima je lako. To je praznik onih koji nose krst – pa ipak ne odustaju. Ako si u tami – nisi zaboravljen. Ako si pao – možeš ustati. Ako je Hristos pobijedio smrt, onda nijedna naša rana nije posljednja riječ. Nada nije iluzija. Nada je odluka.
BUKA: Čujemo i različita mišljenja unutar crkve o tome da li žene tokom menstruacije mogu obavljati pričešće. Vladika Grigorije je po tom pitanju dosta liberalan. Nedostaje li u crkvi generalno rasprava koje bi možda neka ranija učenja prilagodili modernom dobu u kojem živimo?
Dijalog je potreban, ali ne radi prilagođavanja svijetu, nego radi razumijevanja istine.
Crkva nije zatvoren prostor – ona diše kroz vijekove. Ali svaka promjena mora biti plod molitve i odgovornosti, a ne pritiska vremena. Važno je razlikovati ono što je suština od onoga što je običaj. Ako to izgubimo – izgubićemo i jedno i drugo.