Hrišćani
koji poštuju Julijanski kalendar 7. januara obilježavaju rođenje Isusa Hrista –
Božić. Najradosnijem hrišćanskom prazniku koji se slavi tri dana prethodio je 40-dnevni
post kao priprema za Isusovo rođenje. O životu i radosti u vremenu kriza i
patnji miliona ljudi širom svijeta, vjerskom fanatizmu i atmosferi sveopšte
nepravde u božićnom intervjuu razgovarali smo sa igumanom manastira Žitomislić Danilom
Pavlovićem.
BUKA: Svijet se u posljednjih
nekoliko godina suočio s velikim krizama: pandemijom, inflacijom, ratom u
Ukrajini. Kako sačuvati nadu i u čemu pronaći utjehu?
Ovaj Božić dolazi uz mnoštvo tuge jer ljudi širom svijeta
pate i stradaju. U Ukrajini besni rat mnogo je ljudi poginulo, mnogi ostali bez
domova, mnogo namučene i gladne djece koja Božić ne mogu da proslavljaju u
toplini i radosti. Trinaestogodišnji rat
u Siriji razorio je tako drevnu i lijepu zemlju i raselio mnoštvo njenih stanovnika.
Stanovnici Sirije prognani i raseljeni širom svijeta sa teškim epitetom
migranti postali su čak uzrokom po njima nazvane krize. Naš srpski narod na
Kosovu i Metohiji uplašen je i nesiguran. Pandemija proteklih dvije godine uzela je živote mnogih dragih
nam ljudi, ostavila je još uvijek neispitane posljedice kako po fizičko tako i
psihičko zdravlje i donijela novu vratu straha među ljude. Suočavamo se sa
nadolazećom sve većom ekonomskom krizom, poskupljenjem goriva, inflacijom.
Jedina utjeha je upravo u rođenju Sina Božijeg koje slavimo.
Božić je radosni događaj, svetkovina prepuna blještavila, pjesme, slavlja.
Međutim, ono što često zaboravljamo je činjenica da je sin Božiji došao u
svijet sa velikom patnjom. Najprije Josifovim nepovjerenjem i Marijinim strahom
od osude društva. Potom stranstvovanjem, susretom sa negostoljubivošću ljudi
koji su ostavili vrata svojih kuća ostavili zatvorena za ženu pred porodom, pa se Spasitelj svijeta rađa u štali. Njega
odmah nakon rođenja sreće Irodova
mržnja, svirepo ubijanje nedužne vitlejemske djece, izbjeglištvo svete
porodice u Egipat. Dakle, Hristov dolazak među ljude je upravo utjeha
siromašnima, nevoljnima, stradalnicima, djeci koja nedužno pate. Hristos je
spasitelj svijeta koji sebe unižava da bi postao blizak ljudima.
BUKA: Koliko su religija i mentalno
zdravlje povezani? Imamo tu dvije perspektive: vjerskog fanatizma ili religije
i vjerovanja kao lijeka za dušu odnosno podrške mentalnom zdravlju.
Vjera nije nešto sam čim se rađamo ili je nasljeđujemo. Vjera je prvenstveno i jedino Božiji dar. A pošto
nas je Bog stvorio podstaknut svojom neobjašnjivom ljubavlju kao bića koja su
slična Njemu a kao osnovni izraz ljubavi, dao nam je slobodu i mogućnost izbora. Stoga, dar vjere možemo da nosimo sa
zahvalnošću, da ga umnožavamo i da nam bude bude spasonosan ili pak da ga kako
često činimo sa većinom darova zloupotrebljavamo. Vjerski fanatizam je
najopasnija zloupotreba vjere. Savremeni češki teolog Tomaš Halik do tančina
razrađuje ovaj fenomen. Njegova postavka je da je jednom istinskom i odgovornom
vjerniku ateista bliži od fanatika jer i jedan i drugi polaze od činjenice da
Boga malo poznaju. Takvo je iskustvo i brojnih svetih ljudi, otaca crkve i
istinskih teologa je: Bog je neizreciv, nesaznajan, nepostižan što ga više
spoznajemo doživljavamo Ga kao veliku tajnu, bezgraničnu pučinu milosrđa i
ljubavi. Dok je za vjerskog fanatika Bog postao njegova svojina, biće koga on
treba da brani od nevjernika. Vjera za njega nije nezasluženi dar, već stečena vrlina
kojom se ponosi, koja ga izdvaja od drugih, čini boljim i pravednijim. Fanatici od vjere prave ideologiju, a od Boga
karikaturu.
BUKA: Religija se često koristi kao
alat u širenju netrepeljivosti, isticanja razlika, polarizacije. Ne samo u BiH
nego i u zemljama regije. Koliko je to kontradiktorno kad nas recimo Bog uči ljubavi,
dobročinstvu…?
Zloupotreba vjere je raznolika,
ali uvijek započinje iz gordog osjećaja samoljublja i ekskluziviteta. Ovakav osjećaj dovodi do toga da je
ona druga zajednica, drugi narod, pojedinac manje vrijedan, kriv za našu ili
sveopštu nesreću. U našoj zemlji i okruženju svjedoci smo do kolikih razmjera
može da se razvije ovakav osjećaj i kako posljedice mogu da budu katastrofalne.
Da završavaju ubistvima, ratom, progonima.
BUKA: Osluškujući ljude oko sebe
slušam poimanja, a i kao dijetetu, moram priznati, Bog mi je često bio korektiv
uz opasku – neću to raditi, Bog će me kazniti. Čini mi se da su nas učili o Bogu
kao nekom ko kažnjava. Je li u redu da na Boga gledamo sa strahom?
Na više mjesta u Svetom pismu ponavlja se rečenica “Strah
Gospodnji je početak mudrosti”. Međutim,
strah od Boga ne znači da od Boga treba da zaziremo kao od neumoljivog sudije
koji sa svog prestola čeka na našu grešku kako bi nas kaznio. U drugoj pak
knjizi Biblije Hristos nas uči da se u molitvi Bogu obraćamo sa Oče naš. Dakle,
ako smo njegova djeca onda to nedvojbeno znači da naš odnos sa Njim treba da
bude zasnovan na ljubavi i to onoj koja liči na roditeljsku: istinsku i nježnu,
ali odgovornu i zasnovanu na povjerenju. Dakle,
naš strah treba da bude izražen kroz pažnju kako nebi povrijedili ljubav.
Kao što se u najintimnijoj ljubavnoj vezi dvije osobe koje se vole pojavljuje
strah od narušavanja odnosa i da ne izgubimo voljeno biće.
BUKA: U Mostaru smo tokom prošle
godine imali napade na Sabornu crkvu, imali smo širom BiH međuetničke
incidente. Nedostaje li nam kao društvo poštovanja prema drugom, drugačijem?
Kada govorimo o bilo kom incidentu u našoj ranjenoj zemlji i komplikovanim
odnosima njenih stanovnika moramo da budemo jako pažljivi da incidente, krađe u
vjerskim objekatima, provale, skrnavljenja dobro procjenimo i nazivamo pravim imenima. Moramo da budemo
sigurni šta su pravi razlozi, ko su počinitelji te da se čuvamo donošenja brzopletih
zaključaka. Svjedoci smo činjenice da je naše pravosuđe sporo i sa dosta
manjkavosti. Policija je često vezanih ruku
za efikasnije djelovanje pa samim tim i ponekad sa malo motivisanosti. Svjedoci
smo sve češćih upada u vjerske objekte radi krađe novca (samo u našem manastiru
ih je bilo nekolio u protekloj godini), imali smo šaranje groblja ustaškim
(fašističkim) simbolima i natpisima na pravoslavnom groblju u mostarskom
naselju Vihovići, i na kraju godine krađu i veliko nanošenje štete na Sabornoj
crkvi u Bjelušinama. Nažalost, mi i dalje ne znamo ko su počinioci, a samim tim
ni koji je pravi motiv. Ne isključujem, ali takođe ne prejudiciram bilo koji
mogući razlog. Bilo koji da je od razloga, nacionalistička i vjerska
netrpeljivost, krađa, vandalizam ili možda neki drugi razlog, ljudi sa takvim nastrojenjema su ipak
manjina u našem gradu jer smo svjedoci toliko lijepih stvari koje se dogode
tokom godine među ljudima i zajednicama, ali takve infromcije i događaji ne
dobiju veliku medijsku pažnju. To nam uvijek iznova govori da za dobrotu i
ljepotu trebamo imati kapaciteta, širine i prečesto hrabrosti.
BUKA: Živimo u društvu u kojem nema
elementarne pravde, pravda je najtraženije želja u ovoj državi. S druge strane
nikada više vjerskih objekata i vjernika, a prema popisu iz 2013. više od 90%
građana su vjernici. Kako je onda to moguće?
Pravda je vrlo često sinonim za istinu. U mnogim slovenskim
jezicima riječ pravda upravo označava istinu. Iz Jevanđelja još znamo, kada je
Hristos izveden pred Pilatov sud jedino pitanje na koje ćuti i ne daje nikakav
odgovor je pitanje – šta je Istina? Očito je da nam na ovaj način pokazuje kako
je ovo najveća vrijednost o kojoj se ne može olako govoriti i na taj način je
banalizovati. Postoje različiti pogledi na pravdu i pravičnost jer vrlo često
upitan odnos prema istini te se stiče utisak kako istina nije ista za svakoga. Ovo
ne znači da ne treba da težimo za pravdom i istinom samo trebamo znati gdje da
je tražimo. Jedina istina iz koje proizilazi pravda je u onome koji suvereno
kaže “Ja sam put, istina i život” a to je opet i jedino Hristos.
BUKA: Živimo u doba kada religija,
posebno u Evropi, nema više toliki uticaj i nije jača od države. Uticaj crkve
čini se opada, znači li to da joj je potrebna reforma, liberalizacija? Koje
reforme Vi vidite kao potrebne ili dobrodošle?
Sam termin reforma u crkvenomn vokabularu vrlo često ima
prizvuk negativnog značenja što nije odlika samo Pravoslavne crkve već gotovo
svake tradicionalne vjerske zajednice, jer se reformisanje doživljava kao nešto
što narušava predanje i tradiciju. Crkva svoje postojanje temelji upravo na
neprekinutoj niti svetog predanja – temeljnih vrijednosti koje se prenose iz
generacije u generaciju. Predanje pak rađa tradiciju, a tradicija ima
tendenciju pa postane samodovoljna i da zauzme mjesto suštinskom izvoru predanja.
Stalna težnja svetih ljudi, proročkog duha koje crkva ima gotovo u svim
vremenima sastojala se u tome da se vrate izvornim temeljnim vrijednostima koje
karakterišu Crkvu a sastoje se u Božijoj objavi projavljenoj kroz Sveto pismo i bogato iskustvo otaca crkve- apostola
te brojnih svetih ljudi. Temeljne jevanđelske vrijednosti zasnovane isključivo
na ljubavi prema Bogu koja se projavljuje kroz žrtvenu i nesebičnu ljubav prema
drugom čovjeku. Vraćanje na ove postulate je najbolja moguća reforma.
BUKA: SPC često komentariše politička
pitanja. Treba li crkva da se miješa u politiku ili politika i crkva trebaju
biti odvojene jedna od druge?
Crkva je po svojoj suštini zajednica vjerućih ljudi, ali
zajednica koja ima svoju unutrašnju strukturu, organizaciju i svoje mjesto u
društvu. Svaki sveštenoslužitelj, na prvom mjestu episkop a osobito poglavar
crkve osim što predvodi bogoslužbeni obred takođe ima obavezu da propovjeda.
Nako pročitanog jevanđelskog odlomka tumači tekst i pokušava da ga aktualizuje
slušaocima. Episkop je učitelj i čuvar vjere i temeljnih etičkih vrijednosti.
Dužan je stoga da ukazuje na sve eventualne nepravilnosti, loše pojave u
društvu, da bude korektiv ljudima koji su na vlasti. Slično kako što je Sveti
Jovan Krstitelj caru Irodu rekao, ne možeš ti uzeti ženu svoga brata za svoju i
zbog toga biva bačen u tamnicu, a potom
mu je odsječena glava. Sveti Petar Zimonjić mitropolit dabro-bosanski je
ustaškim vlastima u Sarajevu uputio oštar prijekor zbog ukaza o ukidanju
ćirilinog pisma i završio život u logoru. Katolički sveštenik iz Njemčke
Maksimiljan Kolbe, tuzlanski muftija Šefket Kurt, Marija Skobcova pariška
mučenica te neizbrojivo mnoštvo svetih ljudi koji su sa svojih pozicija smjelo
ukazivali na loše pojave u društvu, bavili se aktuelnim političkim pitanjima,
proročki ukazivali da u društvenom i političkom sunovratu postoji izlaz i to
vrlo često potvrđivali sopstvenim stradanjem. Samo su totalitarni režimi imali
tendenciju da crkvi zabrane njeno osnovno pravo na javno političko djelovanje. Mišljena sam, dakle, da bi Crkva trebala
mnogo više i glasnije da utiče na političke tokove društva.
Božićna poruka
Vašim čitateljima:
U vremenu sveopšteg jačanja osjećaja beznađa, kada svuda oko
sebe susrećemo ljude u konkretnim životnim dramama i patnjama, čini mi se
najvažnijom porukom – Isus je rođen, Bog nas je posjetio i to kako – tako da
ostane zauvijek s nama. Svakome čovjeku ova stvarnost vraća nadu, da može biti
dobro, ali da je neobično važno imati želju da bude dobro jer će Bog učiniti
svijet boljim ako bude imao kome. I jedno je sigurno, mi našim djelima dobrim
ne doprinosimo slavi Boga i Božića, ali doprinosimo ljudima oko sebe stvarajući
od ovoga svijeta, od surovih i hladnih jaslica, svijetlo i dobro mjesto, lepše
od svake rajske odaje. Stoga, Božić neka nam vrati nadu kako bi imali snage i
ljubavi živjeti u ovom našem svijetu i u ovom našem vremenu. Mir Božji –
Hristos se rodi!
p.s. uvijek imam osjećaj da o Božićima, Vaskrsima, Bajramima
olako koristimo sve ove velike riječi, te ostaje sjetan osjećaj da li ih
živimo, a ja vas uvjeravam da za živjeti vrijednosti mira, ljubavi, dobrote i
prijateljstva ne treba mnogo novca, velikih projekata, reformi, političkih ili
crkvenih stavova, jedino nam treba dobre volje i upavo dobra volja bit će
presudna za naše društvo.