Brojne su ekonomske teme o kojim je za Buku govorio
ekonomski stručnjak Igor Gavran. Dao je svoj komentar na odluku federalne Vlade
da reformu fiskalnih zakona odgodi za narednu godinu, te primijetio kako je
državni Parlament usvojio izmjene Zakona o PDV-u koje bi mogle imati štetne
posljedice, dok korisni prijedlozi nemaju podršku vladajućih stranaka već
godinama. Govorili smo i o nenamjenskom trošenju novca od akciza, poslovnom
ambijentu, ali i o nekažnjavanju onih koji su javna preduzeća odveli u propast.
Vlast u Bosni i Hercegovini u ovoj godini nije napravila
nikakav napredak kada je riječ o suzbijanju korupcije. Koliko visoka
zastupljenost korupcije koči BiH u ekonomskom smislu?
– Nažalost, jedino što su učinile vlasti i prije ove
aktuelne, jeste usvajanje raznih fiktivnih strategija za borbu protiv
korupcije, osnivanje pojedinih institucija ili agencija koje u svom nazivu
imaju suzbijanje korupcije. U tužilaštvima je dolazilo do formiranje nekih
timova ili odjela koji bi trebali da se bave, pored ostalog, i korupcijom, ali
sve su to bili samo deklarativni potezi koji, vidimo u praksi, su donijeli vrlo
malo, jer kad imamo slučajeve korupcije koji se počnu procesuirati u smislu nekog
sudskog procesa, u većini slučajeva, ako ne prvostepeno, u nekom od narednih
krugova većina bude oslobođena ili eventualno budu kažnjeni oni sa najmanjim
slučajevima korupcije i sa vrlo blagim kaznama. Kada je riječ o ekonomiji,
imamo korupciju u privredi, u kontekstu javnih nabavki, jer korupcija nije samo
traženje mita, već naravno i njegovo davanje. Tako da pojedinci koji nude nešto
da bi dobili privilegovan položaj ili ugovore na tenderima, također su akteri
korupcije jednako kao i političari i samim time također odgovorni.
Vlada FBiH se suočila sa svojom nesposobnošću
Ekonomski efekti nisu samo u tome što je neko počinio
kriminal, to je pravni problem. Ključni ekonomski efekat je što se uništava
privreda koja želi pošteno da posluje, jer ima nelojalnu konkurenciju i ne može
se izboriti da pružiti robe i usluge koje su najkvalitetnije i najpovoljnije. S
druge strane, siromaše se svi građani jer se novac troši na nešto što nije
opravdano.
Federalna vlada je odlučila da fiskalne zakone odgodi za
2024. godinu, uz najavu da će prihvatiti privremenu mjeru kojom će osloboditi
poslodavce poreza ukoliko se odluče podići platu radniku za iznos do 400 KM. Je
li toliko teško reformisati ove zakone?
– Najtragičniji dio ove priče je što je neki kostur ovih
zakona pripremljen još prije više godina, u mandatu prethodne vlade. Mada se
sada govori o nekim izmjenama i drugačijim stopama, suštinski ja ne vjerujem da
će se ovi zakoni drastično razlikovati od tih ranije pripremljenih. Ova Vlada
je preuzela vlast već poprilično davno, i bilo je sasvim dovoljno vremena da se
zakonska rješenja pripreme. Mi još nemamo javno dostupno apsolutno ništa, osim
pojedinih izjava ministara i premijera gdje maglovito najavljuju određene mjere
i reforme, ali se od toga nije ništa desilo. Glavni argument da se odbiju
privremene mjere koje su predlagali poslodavci upravo je bio taj da će Vlada
pripremiti cjelovito rješenje i sve završiti do Nove godine. Sada se to nije
desilo. Dakle, ili je neko svjesno plasirao neistine da odgodi rješenja koja mu
eventualno ne idu u prilog, ili vlada potpuna nesposobnost i diletantizam da
Vlada ne zna šta može da uradi a šta ne. Čisto se populistički obavezuje na
nešto što zvuči popularno, a onda kada se suoči sa svojom nesposobnošću da to
isporuči, Vlada u očaju prihvata nešto za što je ranije rekla da nije dobro
rješenje, jer inače ga ne bi odbila.
Državni parlamentarci su se pohvalili kako su bili
jedinstveni u donošenju odluke kojom se pomjerio prag za ulazak u PDV sistem s
50.000 na 100.000 KM. Nakon toliko godina u kojima su se zagovarale razne
izmjene zakona o PDV-u, djeluje li Vam ova revolucionarno ili je bilo i
korisnijih prijedloga za usvojiti?
– Mislim da od većine prijedloga koji su se prethodnih
godina pominjali, ovaj koji su usvojili je najmanje bitan i najmanje koristan.
Čak možda i jedini od svih prijedloga koji potencijalno ima i neke negativne
efekte.
Parlament preskočio sve važne zakone, a usvojio jedini
koji može imati negativne efekte
Daleko je važnije bilo produžiti rok za obračun i naplatu
PDV-a, to bi pomoglo apsolutno svim obveznicima PDV-a, pa čak i cijeloj
privredi. Umjesto plaćanja PDV-a 10. u mjesecu, trebalo je pomjeriti rok na
kraj mjeseca, a idealno bi bilo i kvartalno, to bi bila ogromna podrška i to
naravno nisu usvojili. Uvođenje diferencirane stope PDV-a bila bi ogromna podrška građanima, odnosno to bi bio i dobar
alat protiv visoke inflacije, generalno za smanjenje troškova života. Ovo bi
imalo isključivo pozitivne efekte. Također ni ovo nisu usvojili. Usvojili su
mjeru koja će obradovati neke privrednike kojima iz njihovih vlastitih razloga
ne odgovara da budu u sistemu PDV-a, pa su se sada toga oslobodili. To će
dovesti vrlo vjerovatno do toga da dio privrednika izbjegava svoje poreske
obaveze puno lakše nego što bi to mogli u sistemu PDV-a. Građani neće ništa
plaćati manje nego što su plaćali ranije, jer mi odavno imamo pristup da oni
koji su obveznici PDV-a i oni koji nisu imaju manje-više iste cijene, bez
obzira koliko poreza plaćaju. Dakle, iako je ova mjera nekome pomogla, iako je
rijetkost da se u ovim strukturama vlasti bilo šta usvoji jednoglasno, mislim
da je bila najmanje korisna, a kažem i sa negativnim posljedicama.
Od uvođenja akciza u Bosni i Hercegovini vlada sistem po
kojem prikupljeni novac odlazi u budžete i nakon toga mu se gubi svaki trag.
Teoretski može otići i za nabavku skupocjenih automobila ili razne druge
privilegije zvaničnika. Međutim, prije nekoliko godina odbijena je inicijativa
da minimalan iznos od 5 posto akciza na duhan ide u entitetske fondove
solidarnosti za liječenje teško oboljelih. Da li je ovo pitanje moralo biti
bolje riješeno?
– Svakako da jeste, jer generalno akcize imaju svrhu nekog
posebnog, dodatnog poreza ako imaju i specifičnu namjenu. Ako akcize nemaju
specifičnu namjenu, onda su one isključivo porez kao i sve ostalo i onda nema
potrebe uopšte za akcizama, možemo jednostavno povećati porez na određene
proizvode i transakcije i samim time novac ide direktno u budžet i ne razlikuje
se od bilo čega drugog. Sasvim je logično da bi se trebale akcize na gorivo koristiti
za izgradnju i održavanje puteva, a nažalost to nije slučaj. Tako je opet
logično da akcize na duhan, čiji cilj ne smije biti punjenje budžeta, već
demotivisanje ljudi da puše odnosno zaštita zdravlja posredno, idu za liječenje
konkretno onih koji su stradali od duhanskog ima, ali i generalno za zdravstvo.
Također, mogle bi se koristiti da se oni koji danas još uvijek proizvode duhan
potiču i subvencioniraju da pređu na neke druge kulture, da proizvode neke
druge poljoprivredne proizvode, a da onda možemo lakše donositi puno strožije
zakone i dalje ograničavati pušenje. Mi trenutno nemamo domaću proizvodnju
cigareta, imamo neke domaće pogone koji su kupljeni od stranih kompanija koji
služe za skladišta ili neke druge namjene, ali vlastite cigarete mi više nemamo
i nemamo nikakvog razloga da potičemo potrošnju cigareta. Naprotiv, i akciza i
sve ostale mjere bi trebale biti usmjerene ka tome da kazne one koji puše, da
demotivišu daljnju potrošnju, i da pomognu zdravstvenom sistemu.
Posljednjih mjeseci se sve više nameće priča koja vodi u
smjeru davanja aerodroma u Sarajevu pod koncesiju. Ekonomski gledano, ima li
Vama logike davati pod koncesiju aerodrom koji može sam sebe finansirati i
donositi profit državi?
– Jedina logika tu postoji za onoga ko tu želi da ostvari
svoj privatni interes ili privatni interes svojih poslovnih partnera, a koji bi
se sa zadovoljstvom utrkivali ko će da preuzme sarajevski aerodrom. Sarajevski
aerodrom je izvanredno perspektivan, niko normalan ga ne bi dao pod koncesiju i
ni pod kakvim uslovima. Neki predstavnici vlasti pokušavaju da zavaraju javnost
pričama o nekim kobajagi povoljnijim modelima, hibridnim koncesijama itd.
Suština je da ne treba nikakav model koncesije. Sarajevski aerodrom posluje
dobro, uspjeli su da prevladaju brojne izazove, šire se, povećavaju kapacitete,
dogovaraju nove linije, a sve to bez koncesija. Mi također privlačimo turiste,
sve veći broj turista će dolaziti u Sarajevo tim novim linijama i naši građani
konačno mogu jeftinije da putuju tim povoljnijim prijevoznicima.
Svaki razgovor o koncesiji sarajevskog aerodroma treba
odbiti
Dakle, aerodrom u Sarajevu ima svijetlu perspektivu
postojanja i poslovanja, ali samo kao naš. Ako ga damo nekom stranom
koncesionaru, ne samo što ćemo izgubiti direktno dio prihoda koje aerodrom
ostvaruje nego je i vrlo vjerovatno da bi nas taj koncesionar po modelu
aerodroma iz okruženja uvaljivao u dugove, da bi dolazilo do nekih raznoraznih
transakcija i projekata koji bi
omogućavali izvlačenje što više profita iz Bosne i Hercegovine, a da jednog
dana tom aerodromu ostanu dugovi, bez garancije da će biti više bilo linija,
bilo boljih usluga. Jednostavno, ovo je tema na koju se treba odbiti svaki
razgovor i treba raditi na tome da aerodrom nastavi bolje poslovati kao naš.
Koncesija može imati smisla, recimo, za aerodrom u Mostaru, eventualno se može
razgovarati za aerodrom u Tuzli, ako se ikada napravi aerodrom u Bihaću, ili
tako nešto. To su aerodromi koji ili slabo posluju, ili je vrlo teško od njih
napraviti funkcionalne aerodrome bez dodatnog kapitala, ali sarajevski aerodrom
nipošto.
Često se govori kako je za značajni rast direktnih
stranih investicija potrebna bolja politička klima. Je li to tačno i kakav je
kod nas poslovni ambijent?
– Definitivno da znače stabilna politička klima i generalno
regulatorna stabilnost, da znamo kakvi će propisi biti. Upravo ono o čemu smo
govorili na početku razgovora. Vlada najavi jednu strahovito važnu fiskalnu
reformu, i strani investitor možda u tom trenutku pomisli kako bi Bosna i
Hercegovina mogla biti pogodno područje za uložiti novac, jer se najavljuje
povoljno oporezivanje rada. I onda nakon nekoliko mjeseci ta ista Vlada potpuno
zaboravi sve što je rekla i da neko neodređeno obećanje da će nekada u
budućnosti to uraditi. I šta je ovdje normalna reakcija stranog investitora?
“Ovo je potpuno neozbiljan sistem, ne mogu ja ovdje uložiti, ako nemam pojma
šta će biti sutra i s porezima i s doprinosima i sa bilo čim drugim”. To je taj
jedan regulatorni dio stabilnosti koji je neophodan za strana ulaganja. Ovaj
klasični, politički, svako da je potrebno da imamo funkcionalnu vlast, da se ne
slavi usvajanje bilo čega, već da se podrazumijeva da se zakoni vrlo lako i
brzo usvajaju i još brže implementiraju. Mi imamo slučajeve da čak i za neke
trivijalne zakone čekamo nekoliko godina da se donesu provedbeni akti, pa da se
on implementira. Ovo pokazuje da sistem ne funkcioniše, a da ne govorim o
eksternim situacijama u Bosni i Hercegovini, gdje strani investitor vidi
“odgovorne političare” gdje jedni govore o hapšenjima onih drugih, a
istovremeno sjede s njima u vlasti, gdje jedni govore o otcjepljenjima,
uništavanju države, drugi o nekim oružanim otporima, pa onda jedni kažu da ovi
drugi imaju neke paravojne formacije itd. To su potpuno nebulozne i nesuvisle
teme, koje su više za psihijatriju nego za politiku. Naravno da takav sistem
odbija strane investitore, ali ovo nije jedino što ih odbija. Imamo mi i
nestabilnih krajeva u nekim drugim dijelovima svijeta, nego je u Bosni i
Hercegovini slučaj da praktično svi ti negativni elementi koji potencijalno
odvraćaju strane investitore djeluju simultano. Dakle, imamo i ovu tehničku
nestabilnost, da zakoni se ne provode,
ovu političku koja je na rubu potencijalnih sukoba, i imamo jednostavno loše
poslovno okruženje.
Od maja 2021. godine Udruženje banaka BiH upozorava
državnu vlast da postoji velika opasnost da naša zemlja bude vraćena na “sivu
listu” Moneyvala ukoliko se ne usvoji novi zakon o sprečavanju pranja novca i
finansiranju terorizma. Kakve bi to ekonomske posljedice donijelo za građane i
državu?
– Donijelo bi svakako negativne posljedice opet na nekoliko
nivoa. Za same građane u nekom svakodnevnom smislu donijelo bi posljedice
potencijalnih problema u transferima novca, recimo slanja doznaka iz
inostranstva putem banaka ili nekih drugih servisa za slanje novca. U najmanju
ruku bi mogle poskupjeti te usluge i sam proces trajati duže, a u nekim
slučajevima bi se mogli potpuno otkazati određeni servisi, da zbog procjene da
je Bosna i Hercegovina rizična zemlja prestanu jednostavno da omogućavaju takve
transfere. Također, trgovina preko interneta, bilo prodaja naših kompanija,
bilo kupovina naših građana, dostava robe, sve to bi moglo biti problematično,
i u najmanju ruku da uslovi budu nepovoljniji i cijena viša, a u drugom slučaju
da se potpuno obustavi. Kada je riječ o samoj državi i cijeloj privredi, naši
privrednici bi imali probleme u svojim inostranim plaćanjima, jer bi bili
prepoznati kao visokorizični, neki možda ne bi mogli ni zaključiti ugovore, jer
neki ne bi željeli s njima poslovati zbog nesigurnosti. Investitori bi bili
jednostavno oprezniji, a neki bi možda odustali zato što je država na takvoj
listi.
Neki odbijaju novi zakon jer žele prati novac
Najtužnije od svega je što je toliko jednostavno to izbjeći.
Dakle, riječ je samo o donošenju jednog zakona koji bi se za svaku normalnu
državu trebao podrazumijevati i ne bi nikome smio biti problem.
Čak mislim da dobar dio onih koji su odgovorni što se taj
zakon ne usvaja i nije toliko direktno protiv zakona, koliko nema uopšte pojma
o čemu se radi, ali eto, popularno je jednostavno iz kojekakvih razloga
uzajamno se blokirati, a naravno ima tu i onih kojima ne odgovara iz ličnih
interesa, jer oni ili neko s njima povezan očito želi da se bavi pranjem
novca.
Kako razumjeti da Ured za reviziju objavi negativne
izvještaje za neke javne institucije, da te iste institucije duguju milionske
iznose Poreznoj upravi, a da nema nikakve ni pravosudne ni političke reakcije?
– To je jednostavno tragično i to je nešto slično kao s
borbom protiv korupcije. Mi imamo uspostavljene sve ove javne ustanove za
reviziju koje bi trebale da nešto znače. Međutim, svjedoci smo decenijama da negativni izvještaji i
upozorenja ne znače praktično ništa. Ne pokreću se nikakvi krivični postupci i
niko na kraju nije odgovoran. Imamo situaciju da i Porezna uprava kažnjava i
proganja pojedine privredne subjekte ako duguju nešto i da pojedini građani
završavaju na sudovima zbog neizmirivanja svojih obaveza, a da s druge strane
institucije, javne organizacije, javna preduzeća s lakoćom godinama krše
zakone, ne uplaćuju radnicima doprinose, ne poštuju propise javnih nabavki, ne
poštuju brojne druge propise, i jednostavno duguju ali im se računi ne blokiraju,
ili im se omogućava na neki način zaobilazno da posluju. Diskriminiše se onaj
koji želi da poštuje zakon. Ništa se jednostavno ne mijenja i nema nikakvih
posljedica.